Stanje u bolnicama - koje aktivnosti i promjene?

[*mamica*]

SikaPika, i ja sam se tako kuražila kada sam čula da neću moći biti od 0-24 sata sa svojim djetetom, da će morati zvati policiju da me izbace , da ću apartman plaćati suhim zlatom ako treba (samo ne znam gdje bih ga iskopala ), itd. itd.

I onda dođeš u bolnicu i vidiš da mjesta jednostavno N-E-M-A. Apartmani su već zauzeti mamama koje doje svoje bebice, i da ih ja izbacim odatle radi svoje klipače od skoro godinu i pol? Ne ide to tako.

Sobe su toliko uske i tijesne da jedva stanu naše stolice pored njihovih krevetića. I doktori i sestre (najveća većina njih) bi vrlo rado da su tu roditelji od 0-24, djeca su i veselija i mirnija, mi im i dajemo jesti, dajemo im lijekiće na usta, presvlačimo ih, brinemo za njih. Ali jednostavno nema uvjeta, nema i nema. Nema mjesta, nema hrane za roditelje... Ničega.

I onda se pomiriš sa sudbinom i još uvidiš da su naša djeca prilagodljivija nego što smo mislili i da se vrlo brzo sprijatelje sa sestrama (tetama), drugom djecom i mrtvi hladni zavrnu rukav i ispruže ruku kad dođe teta sa pikicom ili tlakomjerom, a ti gledaš ovako .

Da, nismo nezamjenjivi, koliko god mislili da jesmo

[sirius]

SikaPika, i ja sam se tako kuražila kada sam čula da neću moći biti od 0-24 sata sa svojim djetetom, da će morati zvati policiju da me izbace , da ću apartman plaćati suhim zlatom ako treba (samo ne znam gdje bih ga iskopala ), itd. itd.

I onda dođeš u bolnicu i vidiš da mjesta jednostavno N-E-M-A. Apartmani su već zauzeti mamama koje doje svoje bebice, i da ih ja izbacim odatle radi svoje klipače od skoro godinu i pol? Ne ide to tako.

Sobe su toliko uske i tijesne da jedva stanu naše stolice pored njihovih krevetića. I doktori i sestre (najveća većina njih) bi vrlo rado da su tu roditelji od 0-24, djeca su i veselija i mirnija, mi im i dajemo jesti, dajemo im lijekiće na usta, presvlačimo ih, brinemo za njih. Ali jednostavno nema uvjeta, nema i nema. Nema mjesta, nema hrane za roditelje... Ničega.

I onda se pomiriš sa sudbinom i još uvidiš da su naša djeca prilagodljivija nego što smo mislili i da se vrlo brzo sprijatelje sa sestrama (tetama), drugom djecom i mrtvi hladni zavrnu rukav i ispruže ruku kad dođe teta sa pikicom ili tlakomjerom, a ti gledaš ovako .

Da, nismo nezamjenjivi, koliko god mislili da jesmo

Mamice

Moja kćer ima iza sebe dvije dugotrajne hospitalizacije u inozemstvu, čekamo treću...
Čak i vani u bogatijim društvima nisu svi roditelji u apartmanima uz djecu. Kod kratkotrajnih hospitalizacija jesu, ali kod dugotrajnih (višetjednih, višemjesečnih) najčešće nisu. Jedan od razloga jesu specifični uvjeti hospitalizacije, ali drugi razlog je taj da je psihološki dobro za roditelje da ne budu 24 sata uz dijete, te da se barem navećer kad djeca zaspu opuste u razgovoru uz druge roditelje... Ali ono što je normalno i uobičajreno je da su roditelji tada smješteni u kući za roditelje u sklopu bolnice, i u slučaju nekave hitnosti se zovu isti čas ili mame dolaze na noćni podoj i sl.

Kuće za roditelje u sklopu dječjih bolnica su ono što ja vidim kao budučnost u smještaju djece u bolnicu (govorim o dugotrajnih hospitalizacijama, kratkotrajne hospitalizacije je moguće organizirati na drugačiji način i nema potrebe da dijete ne bude zajedno sa roditeljom 24 sata).

Deaedi, meni je skroz normalno da netko jednostavno ne može biti prisutan kod vađenja krvi dijteta, čak i vani se roditeljima predlaže da izađu izvan sobe kada se vadi krv i sl. Naravno , ako roditelj želi može ostati.

Kod pretraga koje nisu tako agresivne (slikanje, EKG, UZV, obavezna je prisutnost roditelja). Ono što je izvan Hrvatske još obavezno je prisutnost roditelja na vizitama, te cijelodnevni boravak uz dijete.

[Bubica]

I onda dođeš u bolnicu i vidiš da mjesta jednostavno N-E-M-A. Apartmani su već zauzeti mamama koje doje svoje bebice, i da ih ja izbacim odatle radi svoje klipače od skoro godinu i pol? Ne ide to tako.

Sobe su toliko uske i tijesne da jedva stanu naše stolice pored njihovih krevetića. I doktori i sestre (najveća većina njih) bi vrlo rado da su tu roditelji od 0-24, djeca su i veselija i mirnija, mi im i dajemo jesti, dajemo im lijekiće na usta, presvlačimo ih, brinemo za njih. Ali jednostavno nema uvjeta, nema i nema. Nema mjesta, nema hrane za roditelje... Ničega.

I onda se pomiriš sa sudbinom i još uvidiš da su naša djeca prilagodljivija nego što smo mislili i da se vrlo brzo sprijatelje sa sestrama (tetama), drugom djecom i mrtvi hladni zavrnu rukav i ispruže ruku kad dođe teta sa pikicom ili tlakomjerom, a ti gledaš ovako .

Da, nismo nezamjenjivi, koliko god mislili da jesmo

Imam iza sebe tri hospitalizacije djece, svaka od po tjedan dana - moje iskustvo nikako nije, kroz zadnjih osam godina, da bi osoblje volilo da smo svi mi tamo 24 sata. Ja sam nailazila samo na otpor osoblja, gotovo bez imalo razumijevanja, banaliziranje problema odvajanja i sl.

Sika Pika je pitala - Kako te mogu otjerati? Ucjenama, nepopustljivošću, prebacivanjem odgovornosti iskljucivo na roditelja ako se djetetu nesto dogodi. Nakon sto se vec godinama bavim ovom problematikom u Rodi, 2009. sam se opet dala otjerati od svog djeteta, bolest koja se do jednog trenutka prikazivala kao "pocetni laringitis", na moje inzistiranje na neodvajanju postala je "vrlo opasna, čak i po život", jedina alternatina neodvajanju bilo je "mozete dijete odvesti kući, na svoju odgovornost", sve se događalo u dva sata po noći, ja nisam imala snage istjerati ovu pricu do kraja uz dijete koje jedva dise.

To je, naprosto, nefer borba! Nije u redu da nas izlazu njoj, niti nasu djecu niti nas!

I, nisu problem niti male sobe, niti nedostatak prostora, problem je u sustavu vrijednosti naseg med. osoblja. Pitanje je - kako promijeniti taj sustav vrijednosti! Pritiskom roditelja. Ali, kada se i iole osvijesten roditelj pojavi, cesto posustane u toj igri moci, u zelji da, sto je moguce prije, pomogne svojem djetetu, i, tu se prica zavrtila u krug, opet smo na pocetku...

Danas je u jutarnjem izasao jedan bezveze clanak o cijenama apartmana po nasim bolnicama, tek sam, cvitajuci to, osvijestila kako su zapravo cijene i ponuda apartmana izjednaceni na odraslim i djecjim odjelima, a motivacija za koristenjem tih apartmana je potpuno drugacija. Kako netko, uslugom, a posebice cijenom, moze izjednaciti apartman kojeg koristi odrasla osoba u zelji da ima svoju privatnost i komociju u lijecenju i moze si to priustiti sa potrebom i pravom djeteta na roditelja za vrijeme bolničkog liječenja? Meni je to prestrasno!!!