Kako i sam naslov kaže. Prijateljstvo traje godinama od vrtića, izlasci, faks. Klinci razlike 3 mj. Trudnoću prođete zajedno. Upoznaju vam se muževi i sve je lijepo. Ujutro za vrijeme porođajnog pijete kave i šetate. Idete zajedno na more, na skijanje.
Onda ona se rastaje. Ok sve 5. Slušaš, tu si za nu. Zauzmeš stranu. On ne šljivi ni nju niti dijete itd.
Nije to najbolja prijateljica, ali od poroda klinaca postala je vrlo bliska i prisutna u mojem domu.
Odjednom sretnem sestričnu neki dan i kaže mi ona "ma jesi se ti nešto zakačila sa xy, jer čula sam o tebi od njene druge frendice to to to i to."
Kažem "NISAM pa čule smo se neki pred 2 dana". Nazovem je ne javlja se. Sretnem je u gradu, okreće glavu. I ona i njena mama i brat i svi. Sretnem je u čekaoni kod pedijatrice, niti dobar dan. Malo je mjesto ljudi nas bljedo gledaju jer znaju da smo dobre (bile očito).
Jako sam zbunjena povrijeđena pa i nesretna. U međuvremenu čula sam svašta o sebi što je napričala. Ja bih je zvala da vidim o čemu se radi i inzistirala, ali ne da mi blizu, a blaćenje traje i dalje.
Već mi je i muž rekao da pustim te kokošarske gluposti, jer ja stvarno nisam nikada bila niti u sličnoj situaciji.
Šta da radim. Iako govorim ljudima "ma baš me briga", nije tako. Boli me i teško mi je. Pogotovo sam dijete zavoljela, a moja Larisa da ne govorim. Kad se sretnu njih dvoje malih u parkiću igraju se, ali vide da si mi više ne prilazimo. Ne znam. Help. Dal da se trudim ili ne. Pokušavam sagledati činjenice i jesam li ja negdje nešto rekla.
Ima i druga strana priče, a ta je da je ona šogorica od moje bivše poslovne partnerice sa kojom sam se žestoko razišla, ali to je bilo puno prije i na naše druženje to nije utjecalo ili barem ne do sada.
Ne znam. Jel bi se vi potrudile ili pustile. Nije da neću moć nastavit živit ako ne riješim to, ali jako mi je krivo.