Brijes , itekako.
 |
|||
|
|
|||
Brijes , itekako.
Pa, mali ima 6 godina i sam je krenuo do dućana udaljenog 20 metara od kuće u kojem je mama... Mislim da si ti ta koja drami i pretjeruje... To je zapravo malo dijete kojem je protjecanje vremena u samoći drugačija kategorija nego odraslom.
Sama imam jednog nezadovoljnika i otkad imamo dijagnozu lakše mi je. Samo lakše, a i dalje mi je jako teško. On je dijametralno suprotan karakter od mene i muža. Najveći pomak se u našim životima dogodio kad je počeo tečno čitati, jer otad zapravo dosta vremena provodi čitajući. Mislim koliko vremena može provoditi četverogodišnjak. Usput, otkako su nakon vježbica koje sam ja radila s njim kući, i vjerojatno samog vremena, nestale neke baš onako meni zabrinjavajuće ponavljajuće radnje, neke šize koje su bile vezane za razinu vode u čaši i sl. cijenim njegove normalne šize. Baš ih cijenim... Kao da mi je u zadnjih godinu i po laknulo... Najozbiljnije sam neko vrijeme bila uvjerena da će poremećaj iz pervazivnog spektra za koju godinu postati pravi autizam. A nije, nekako se izbavio iz tih ponašanja.
Sad zvučim jako idilično, a daleko smo mi od idile. I sigurno je da je naš cjelokupni obiteljski život mnogo nesređeniji, živčaniji i sfrustriaran nego što bi bio da je treći sinak više kao prva dva. Možda ovo zvuči grubo, ali uistinu je tako. I znam da mi kao roditelji ne bismo trebali dopuštati da se to događa, ali eto mi smo na našem maksimumu i opet jasno vidim kako idilična jutra nestaju pred nezadovoljnikom.
Posljednje uređivanje od casa : 01.07.2015. at 17:39
Xčokolada prvotno napisa
Podsjeti se da si roditelj, a on dijete, nemoj se nadmetati s njim kao da i sama imaš 6 godina. Oprosti, ali neki od tvojih postova baš tako zvuče.
Udahni, smiri sebe i počni se ponašati baš tako kako želiš da se dijete ponaša. I sretno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 01.07.2015. at 17:40
Niste shvatili.
Ne mogu mu dati povjerenja jer se ne drži dogovora. Ni u čemu. Nikad. Ni u če-mu.
Pa sam išla sa suprotnim, ajde, dat ću mu više povjerenja. Možda mu treba više samostalnosti. Ali ne drži se dogovora. Dogovor je bio da čeka doma. A ako se nešto desi, da ode susjedi na vrata.
A šta napravi? Ode me van tražiti.
To mene muči, što mu ništa ne vjerujem.
Edit, mogu valjda i ja negdje zvučati kao dijete.
Posljednje uređivanje od Evelina : 01.07.2015. at 17:43
mali je težak,
i ti isto.
jbg, dešava se .
razumijem te da ti je teško i da ne možeš više, ali on je tvoje dijete pa moraš.
potraži stručnu pomoć i radi sebe i njega.
ps kaj jede ? jel samo na čajnoj i majonezi ?
ili jede normalno ?
Jede jako uravnoteženo i na to smo oduvijek pazili. S tim nemam problema. Bar nešto.
Ti si zaratila s djetetom. On može biti težak, sigurno i jest, ali ako imate rat, to je vaša krivica.
Ili zapravo, ti si u pravu. Dijete vam je grozno, zlonamjerno čudovište koje samo gleda kako da ti zagorča život i najbolje će biti da ga se riješite.
Mislim, jasno je meni da si se ti jadaš, i da svakome treba da se ispuše. Ali brate, nisi spremna preuzeti nikakvu odgovornost za vaš odnos. Nego: on je grozan, grozan, grozan i jadna, jadna, jadna ja.
Posljednje uređivanje od vertex : 01.07.2015. at 17:52
Pa bit povjerenja je da se daje bez da si siguran da će druga strana napraviti dogovoreno. Inače, biste tvoj sin i ti potpisali ugovor u kojem bi bile naznačene sankcije u slučaju nepoštivanja ugovora te nadležnost suda koji će dosuditi jesu li sankcije opravdane. Ako je tvoj stav da se dijete nikad ni u čemu ne drži dogovora, onda ti nemaš povjerenja. A dijete onda jednostavno djeluje u skladu s tvojim očekivanjima.
I moj je težak, ali da bih mogla reći da se nikad ni u čemu ne drži dogovora, ne bih. I da je uvijek nezadovoljan. Ništa nije uvijek i nikad. Svijet nije crno bijel. Tvoje dijete ima i pozitivne strane, ima i suradljivih trenutaka. I ti ih trebaš vidjeti. Meni je užasno pomoglo vođenje dnevnika, i znam da zvuči jako američki serat...ski ali pomaže. I nakon dva tjedna napišeš si koje su situacije bile okidači nezadovoljstva, koje okidači zadovoljstva. I naučiš što treba mijenjati, što ne. Pa onda od onog što treba mijenjati što možeš promijeniti, a što ne možeš. Tipa: doručkovat možemo prije ili poslije oblačenja, ali doručkovat moramo.
Mene muci to sto ti ne vidis da je dijete snalazljivo i kreativno, nego samo vidis da je (po tvom) neposlusno.
Ima li braće i sestara? Mislim, meni su nekad moji sinovi otvarali prozore.. Vidjela bih kako oni neku situaciju rješavaju s njim, djeca su uistinu čudesna. Neka rješenja, pa gotovo sam sigurna odraslom nikad ne bi pala na pamet.
Meni je bit povjerenja to da ce dijete znati razliku izmedu dobrog i loseg , i napraviti ispravu stvar. Ne nuzno da ce biti poslusan, prema meni ili prema bilo kome drugome.
A kjarcu, čemu služi forum
I ne bih rekla da nisam spremna preuzeti odgovornost. Da nisam, bolio bi me đon za naš odnos. Niti bih išta po tom pitanju bila voljna učiniti.
Posljednje uređivanje od Evelina : 01.07.2015. at 17:56
Forum služi da sagledaš problem iz druge perspektive. Onako na prvu zvučiš kao povrijeđena mama - sve sam mu dala, a on meni ovako! Psiholog će ti reći zašto se on tako ponaša i kako ćeš svoje ponašanje prilagoditi tome.
Nema braće, nema sestara.
A što se tiče ispravne stvari, to je očito relativno. :D
Meni nije bilo "ispravno" to da napravi sve, samo ne ono što smo dogovorili.
I to me muči. Jel on snalažljiv i kreativan? Je li zaista? Jel izaći sam iz kuće bilo snalažljivo i kreativno? Šta da sam ja otišla drugim putem doma i da ga nisam srela? A mogla sam. Mogla sam obići živicu i ne bih ga vidjela.
On bi došao do Dione, mene ne bi bilo. A ja bih došla doma i ne znala gdje mi je dijete.
Evo je netko napokon napisao ono što ja godinama nisam priznala nikome osim mm. Obožavam svog sina, ali mi se kao osoba ne sviđa.A moj ima sad skoro 24 godine pa zamislite koliko mi je teško to priznati. Kad ga gledam i slušam ko da vidim još pesimističniju verziju sebe. Svi su mu za sve krivi, a ponajviše ja. Pred ocem nikad nije imao takve ispade. Isto je u djetinjstvu okarakteriziran kao darovito dijete, ali onda nije bilo kod nas ni Severa ni ičeg sličnog da se posavjetujem kako na kraj s takvim djetetom. Kroz školu je prošao takvom lakoćom bez ikakvog truda, državnu maturu rasturio bez ikakvih priprema i onda stao. Odustaje od svega što započne, u svemu vidi manu i problem... Emotivac je do bola, a tako zatvoren i teeežak. Sestra mu je čista suprotnost i s njom je sve pjesma iako je glasnija i na prvi pogled zahtjevnija od njega. Od završetka srednje je radio par sezonskih poslova, faks je prekinuo jer ga po njegovim riječima ne zadovoljava, prekinuo je vezu nakon 3 godine i odonda je još gori. Od polaganja vozačkog je napravio toliku dramu da je još proživljavamo. I to je htio odustati, ali sad kad mu je sestra položila je ponovno prijavio ispit pa čekamo daljnji razvoj situacije iako već unaprijed govori kako on to neće položiti, kako je to bacanje para i tako unedogled. Na vani je krasan i pristojan, nikad nije imao problem s autoritetima, ali doma ispucava sve svoje frustracije i to uglavnom na meni. Sad smo u nekoj mirnijoj i idiličnijoj fazi pa mi se čak čini da ponekad pretjerujem, ali se onda sjetim da se nikad nisam toliko isplakala od nemoći i jada ko prije kojih mjesec dana kad smo imali još jedan u nizu naših fajtova. Nitko ne može toliko iscrpiti svu snagu i životnu energiju iz mene ko on. Točno zna di sam tanka i onda me udre u to mjesto onako okrutno i bez pardona. Naravno, u prenesenom značenju, ali mi to zna biti bolnije nego da mi netko zalijepi dvi trisketine psrid face. Zato Evelina, rješavaj to na vrijeme. Brzo to vrijeme prođe i od malog mrguda dobiješ velikog i to je tek problem. Sad je u nekom filmu da bi on u Irsku i vidim da nešto poduzima po tom pitanju, ali mu ne vjerujem dok god ne sjedne na avion. Koliko god mi je teško toliko bi se spasila da ode. Toliko mi ga je već preko glave. Savjetovala sam ga da pođemo kod psihologa. U jednom trenu je pristao, nakon par dana se predomislio i onda sam išla sama. Žena mi nije ništa pametno znala za reći osim da se nadam da će se valjda jednom trgnuti, a ja da prestanem biti toliko emotivna u tom našem odnosu. Već duže imamo još jedan problem. Već par godina ima neku kvrgu na butini koja samo na moje oči raste i on ne želi kod liječnika. Na jedvite jade je pristao da mu to vidi naš kum doktor, ali i on mu je samo rekao da se to mora ukloniti. Međutim, on to NE ŽELI. Kako prisiliti osobu od 24 godine da to napravi? Ja više nemam snage ni ideje. Mm je pokušao, ali ni njega ne ferma 5 % iako je s njim pristojan pa ne dobije bujicu protesta i uvreda ko ja.
Ne bi htjela uzurpirati temu, ali ovaj slučaj me je tako podsjetio na naš problem da sam se morala pojadati.
Ne, stvarno nije tako. Vjerojatno se tako isčitava, ali nije. Ja fakat nemam iluzija da djeca moraju biti zahvalna ili slične bljezgarije. Samo sam užasno umorna od ratovanja.
ide li u vrtić, kako se slaže s drugom djecom?
rodbinom?
Ide u vrtić, slaže se sasvim lijepo, koliko vidim. Ima širok krug prijatelja.
I rodbinom. Ako mu je dobar dan. No, njih vidi svaka cca. dva tjedna i za tih sat - dva ponaša se okej, koliko se već šestogodišnje dijete može ponašati.
daj mu neku odgovornost.
da uzgaja neku biljku .
grah npr
Bodulica, tvoj sin je odrastao čovjek. Njegove kvrge i Irske su njegova stvar, a tvoj životni prostor tvoja stvar. Ako sam pregruba, oprosti... Ali, što muškarac od 24 godine ima doma mami sr..t o tome kako je njemu polagat vozački... Pa, nemoj polagat. Reci Hvala ako mama i tata plate i to je to. Ja bih svog izbacila iz kuće. Na fin način, naravno. Ako ostaneš bez para za hranu, dođi na ručak, ako nekog ubiješ, dođi utješit ću te, ali srećo vrijeme je da počneš živjet svoj život.
Evelina, on je maleni dječak koji nema pojam protoka vremena kao ti. On se uplašio i postupio u skladu sa svojom dobi i strahom. Na tebi je da mu uliješ povjerenje, jer osim što ti nemaš povjerenja u njega, očito ga ni on nema u tebe. Krenuo te tražit. I što da si ti došla kući i da te nije našao? Pomisli samo kako bi se on uplašio...
Uopće nisam na to mislila. Razočarana si njime i ne vidiš mu dobre strane. On sigurno ima neki problem koji ne moze sam rijesiti, a međusobno ovnarenje na brvnu neće pomoći.
Imate li neke trenutke totalne bliskosti, mozda navecer u krevetu, u mraku, mojoj su u tim trenucima znali isplivati "kosturi iz ormara" i štošta bi mi postalo jasnije.
Piši dnevnik i kojem ćeš pratit sina kroz svo vrijeme koje provodite zajedno i za 2 tjedna ćeš vidjet da nije nikad i uvijek i da ima dijelova koji super funkcioniraju u vašoj obitelji. I bit će ti lakše i imat ćeš od čega krenut u promjene..
Pa da, to i pišem. Razočarana sam ja i samom sobom, prvenstveno samom sobom. Mislila sam da ću biti bolja od ovog što jesam. Razočarana sam što ga ne znam hendlati bolje, što mi isiše zadnju kap krvi, zadnji atom energije. Razočarana sam što, radi toga, nemam ni volje gledati onu drugu, kvalitetnu stranu njegove ličnosti. Preveliko je težište na ovu lošu. Možda sam i pod dojmom još od jučer.
Imamo, da. I to zna često biti, da mi kaže što ga muči. Al ovo jučer, ništa ga nije mučilo. Kad smo konačno "zakopali ratnu sjekiru" djelomično, mazim ga pred spavanje i prokomentiram "šteta što se stalno svađamo" a on kaže "htio sam probati kako je to".
:confused:
Htio je probati? Pa tak je skoro cijelo vrijeme.
Slažem se potpuno casa s tobom Ovo bi bio i moj odgovor nekome kad su mi djeca bila mlađa, ali percepcija se s godinama mijenja. Upravo to ja i pokušavam sprovesti, ali mm smatra da je to okrutno od mene. Kaže da su nama naši roditelji bili podrška kad nam je bilo teško i da je bešćutno od mene kad kažem da jednostavno dižem ruke od svega. Inače, u svemu ostalom mi je podrška i oslonac.
Ma, on ne zna što reći, a osjeća da ti misliš da je on odgovoran za svađu pa se pravi velik i cool.
Bodulica, imam 3 sina i 4. pridruženog, odnosno brata od 22 godine koji je samnom živio od svoje 11 godine pa mu ja ispadam mama. I kad je trebalo birat faks, ja sam mu rekla: Upiši u drugom gradu ili neću pomagat financijski. Ja te volim svim srcem, ali moraš krenut u samostalan život. I znaš što se dogodilo? Momak koji je pao razred u srednjoj, po kojeg sam na Hitnu išla jer se natripo, koji je stalno prigovarao, postao je odličan student sad treće godine i ove godine upisuje još jedan faks. Vikendom radi neki bezvezni poslić. I moje sinove čeka isto. Život je samo jedan i nek ga žive samostalno od punoljetnosti...
baš mi je drago zbog brata. moj zapravo nije nikad bio problematičan u tom smislu pa ga nekad bespotrebno štedimo i dajemo mu kredite. nije nikad pao razred, pio, pušio, drogirao se... samo je beskrajno negativan i inertan. zapravo sam i sama takva pa se djelomično osjećam krivom i to me kolje. ali nećemo uzurpirati evelininu temu. ja sam se zapravo izventilirala i sad mi je lakše. ubolo me ono kad je rekla da voli svog sina, ali da joj se ne sviđa jer je to upravo ono što sam se ja svo ovo vrijeme bojala izreći na glas.
Hajde nazovi Sever i pitaj koji psiholog zna sa darovitim odraslima.
Darovitost je ( cesto) posebna potreba i tesko je zivjeti u toj kozi .
Zivis , a svi su oko tebe drugaciji. Jos ako se ne nades u necemu, ako se ne ostvaris u nekom interesu tada je strasno.
ja to vidim kod svog djeteta , i razumijem skroz jer sam u istoj kategoriji.
Samo sto ja nikad ( za razliku od njega ) nisam imala problem sa socijalnim vjestinama.
Evelina, ja od svog djeteta ne bih očekivala da se u toj dobi toliko čvrsto drži dogovora. Zapravo, općenito kad te čitam, imam osjećaj da te njegov karakter toliko iscrpio da te sada nervira i ono što bi te trebalo nervirati i ono što ne bi. Već sam ti iznad pisala da sam dosta karakteristika svog sina prepoznala u tvom. Ne pomaže tu neko veliko uvođenje reda i autoriteta. Nama je stvarno pomoglo to što smo se riješili tih "starinskih" viđenja odgoja koje kod mlađeg sina prolaze, ali kod starijeg ne. Puno ljubavi, maženja i slobode. Čim nanjuši da se postavljamo "iznad" njega ili da ga kočimo, kreće otpor, jamranje, svađe.. Ne znam, jednostavno smo pregrizli činjenicu da je on petogodišnje dijete i ponašamo se u skladu s njegovim stvarnim mentalnim stanjem. E sad,je li on sazrio ili je naš pristup upalio, tko će ga znati, ali činjenica je da je postao jedno divno, suradljivo dijete unatoč teškom karakteru. I da, Beti ima dobar point..
u filmu sati majka koja je napustila svoju djecu govori svom odraslom sinu (koji je zbog toga godinama mrzi i smatra čudovištem) da je u jednom trenutku bilo "ili vi ili ja". film sam gledala kad je moje prvo dijete bilo novorođenče i činila mi se kao čudovište.
sad kad imam velikog dečka kojeg ludo volim, ali uopće ne razumijem i ne mogu prihvatiti neke njegove stavove npr. sebičnost, samoživost, nikadkrivost i tvrdoglavost u potpunosti je razumijem. ponekad se i ja osjećam da je ili on ili ja.. to je prilično sramotno i on to sve zna. dugo sam to skrivala ali nedavno sam mu to napokon rekla da mi je preteško ga odgajati i da mi se popeo na vrh glave, te da bi se željal odmoriti od njega i odgoja.
djelomično sam promašila temu jer mene izluđuje ono u čemu je drugačiji od mene, a ne moja kopija.
Gle, svom vrlo cesto kazem da jedva cekam da postane sam svoj gazda i da vidi kako je tesko zivjeti sa njim.
I da se veselim danu kada ce dolaziti na nedeljne ruckove, a ostatak tjedna maltretirati samog sebe.
Ali njegovu samozivot, nemotiviranost , zivcanost , otpor , neosjetljivost na obaveze u obitelji i prema samom sebi ...( ima toga jos) ne shvacam osobno . Nisam odgovorna za to. Nije to stvar naseg odgoja , nego njegovog karaktera .
Od kada sam stvari postavila tako da nista ne moram popravljati , da su negove frustracije- njegove, a ne moje.
Da moja intervencija ide samo do odredene mjere, a on ostalo mora htjeti ... Od kada sam se rjesila griznje savjesti i odgovornosti za ono sto nisam i ne mogu biti odgovorna - od tada mi je zivot laksi.
Ok, to je bio proces , a ne dogadaj. Trajalo je to.
Ali meni je vaznije da mogu zadrzati nas dobar odnos, da mogu biti mama , a ne danonocni moderator i ( u nasem slucaju) edukator.
Slusala sam sebe danima kako govorim " zelim biti samo -mama".
I na kraju zakljucila ...pa tko mi brani da to budem?
Nitko osim mene same , sa nekim ocekivanjima.
Roditelj je tu da bude na djetetovoj strani. Da mu ukaže na greške, ali i da mu pomogne ispraviti ih.
Sa takvim djetetom moraš imati oči i na leđima, stalno biti na stand by, i očekivati neočekivano. Najnevjerojatnije neočekivano.
Tko je rekao da je lako biti roditelj? Do krajnjih granica znaju neka djeca, stvarno. Da napišem što je sve moj najstariji izvodio, ah, nema veze, sve smo prebrodili. Znaj da ne bude lakše kako rastu. Pišem i brišem...
O, Beti je to prošla. Odgojila jednog takvog. Uspješno.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 01.07.2015. at 22:51
Mi da nismo otišli kod psihologa ja mislim da bi mi kako se kaže 'prošvikali'. Otišli smo tamo potpuno otvorenog srca i uma da čujemo što krivo radimo, da se izjadamo i da nas netko sasluša. Dobili smo jako puno, saznali smo zašto je naše dijete takvo, dobili uvid u njezin mozak i dobili upute kako s takvim djetetom.
Odmah nam je rečeno, da to nije nešto što će nestati, ali možemo raditi da pomognemo njoj i sebi da lakše živimo.
Meni je to bilo olakšanje jer sam prestala očekivati da se ona promijeni.
Evelina meni je upravo to što sam saznala zašto kod nje mora uvijek kako je ona zamislila, odnosno zašto pokušava uvijek i uvijek i oko najmanjih sitnica uz plakanje i gunđanje i ljutnju ostvariti ono što je zamislila, jako pomoglo da ja reagiram drugačije.
Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali trebalo mi je jako dugo da se povežem s njom i da mi bude draga. Teško je to priznati i isplakala sam puno suza zbog toga, ali nije se bilo lako povezati s takvim djetetom bez obzira što sam ju ja rodila.
Kod J. su se dogodile velike promijene na bolje. Okidač je bila hitna operacija na kojoj je završila, ali i kombinacija radionica kod psihologa i naših roditeljskih radionica.
Vezano za ovu situaciju kad ti se spremio i otisao. Ja bih od svoje J. to i ocekivala. Mi smo se nedavno spremali na more, bile smo same i ja sam nosila stvari u auto s drugog kata. Koliko to moze trajati, 2 minute, docekala me suznih ociju sa pitanjem gdje sam tako dugo. Njima je pojam vremena relativan.
A i ne mozes ocekivati od djeteta od 6 g da se uvijek drzi dogovora, odrasli se rijetko uvijek drze dogovora.
Malo i ti popusti ocekivanja prema njemu.
Možeš. Ali ne bi trebala u gotovo svakom postu zvučati tako. Vjerujem da ti je forum mjesto za ventiliranje, što vjerojatno nije daleko od istine, pa na trenutke zvučiš gore nego što stvarno jesi.
Ne kažem da si nužno dio problema, ali moraš postati dio rješenja - sviđalo se to tebi ili ne... Muževe i žene biramo, prijatelje biramo, djecu NE biramo. I ne sviđa nam se uvijek kako su ispali jer nisu glina da ih možemo oblikovati. ALI možemo i trebamo utjecati na njih. Jer mi smo roditelji i naša je odgovornost za njih. Barem do punoljetnosti.
Ja imam dva različita djeteta - to sam već napisala. S jednim smo imali jednu vrstu muke, s drugim drugu. Nije išlo glatko. Odgoj je izazov. I ne postoji "kuharica", set uputa koje pale za svako dijete, nego je to nešto što se kroji po mjeri. Odgoj većini nas pomogne da postanemo bolji ljudi. Ali nitko nije rekao da je to lako. Jer nije. Jer zna biti svakako... Moramo dugo isprobavati i "tražiti ključ" samo za naše dijete. I kad mislimo da smo ga našli, dijete malo naraste - okrene ploču i sve iznova... Na neke stvari (karakter) ne možemo utjecati. Ali ima hrpa toga što možemo i trebamo činiti. Ako ne ide bez pomoći, tražimo pomoć - naši roditelji, obitelj, forum, stručnjaci, vrtić, škola....
ALI kad sve to prođe, ostajemo samo mi i dijete/djeca. Oni su naša odgovornost. S vremenom, kako rastu, i oni polako preuzimaju svoj dio odgovornosti za naš odnos, ali mislim da je dob od 6 godina prerano da dijete opteretimo time.
Moraš sama sebi pomoći. Ako ne drugačije, odmakni se malo. Nađi sebi prostor da možeš prodisati i skupiti snage za svoje zahtjevno dijete. Nađi vremena za nešto što te veseli, ali izvan kuće (tako da se ti i sin odmorite jedan od drugoga). Štajaznam - ja idem na jogu 2x tjedno već deset i više godina, u večernjim satima tako da u te dane mm s dečkima priprema večeru i to su njihovi dani.
mm ima neke svoje zanimacije koje ga povremeno drže dalje od doma pa sam tada ja sama s djecom. Imamo vikendicu koju smo nabavili kad smo se sreli s problemom premalog broja kvadrata, ali ne stignemo tamo boraviti koliko bi htjeli. Snalazimo se nekako. Nije uvijek lako, nije uvijek ugodno, ali ide. Baš sam neki dan s mm-om razgovarala o tome kako se naš mlađi (karakter Paje Patka - šizio je na previše stvari - slično kao tvoj sin) lijepo razvio u osobu s kojom se čovjek sada može ugodno družiti. ALi trajalo je to desetak godina. Desetak godina gurkanja, natjeravanja, motiviranja, pokazivanja dobrih uzora, iznalaženja krivina, desetak godina prečestog zanemarivanja potreba starijeg sina (ali tako je to - nužno svakom djetetu daješ ono što treba, a ne trebaju svi jednako, ni tematski ni količinski).
Sretno i ne odustaj ni od sebe, a još manje od djeteta. Zaslužili ste bolje, samo se morate oboje uvjeriti da to i možete.
Samo da se zna - disleksiju i druge specifične poremećaje čitanja teško je dijagnosticirati sa sigurnošću prije djetetove osme godine, iako se znakovi pokazuju i ranije.
NEMOJ vjerovati svemu što striček kaže. Vjerojatno ima neki problem u percepciji. I još nešto - ako govori da je pisanje teeeeeeeško, vjerojatno ti predstoji razvojni skok (kad napokon skuži kako to ide, pisanje i čitanje), a nakon toga bit će lakše.
Ne znam kako će ići. Nije ni važno. Nek ga logoped prati, ali nije ti svaki logoped jednako vješt za dijagnosticiranje toga. Čak i kad jest, prerano je za sigurnu dijagnozu.
Evo nekih stvari na koje trebaš obratiti pažnju:
Iz mog iskustva sa mlađim sinom (ljevak, izuzetno bistar, ali s vizualnom disleksijom zbog koje je morao jako jako puno vježbati dok nije naučio čitati - titlove filmova slabije prati i danas, bolje mu idu engleski i njemački "na uho") takvo dijete često nema savršeno snalaženje u prostoru, brka lijevo i desno, čak i ostale smjerove... teško mu je napraviti jednostavne predvježbe za pisanje (poredati stvari po veličini, odrediti što je NA CRTEŽU unutra / vani, gore / dolje i slično).Pokazatelji koji se smatraju „tipičnima” za disleksiju uglavnom se odnose na školskudob. Djeca u ovoj dobi:
- teško usvajaju veze slova i glasa u početnome čitanju
- dugotrajno slovkaju ili sriču bez da spajaju ili otežano spajaju glasove ili slovau riječ
- ispuštaju i/ili dodaju glasove, slogove i cijele riječi pa i rečenice u čitanju ipisanju
- zamjenjuju glasove/slova - posebno u kategoriji glasova sličnih po zvučnomei/ili vizualnome ostvarenju: b/d/p, m/n/u, s/z; a za hrvatski i s/š, z/ž, c/č/ć,
- čitaju napamet – prema prvome glasu ili slogu
- ne razumiju pročitano ili samo djelomično razumiju
- imaju problema u oblikovanju pisanoga teksta: kompozicijski i sadržajno, ali iteškoće s rukopisom i smještanjem teksta na papir.
Čak i ako dijete nema disleksiju, možda mu je vizualna percepcija mrvicu ispod prosjeka. Ako to povežeš sa perfekcionizmom o kojem su cure već dosta rekle - dobivaš neugodnu kombinaciju.
Ako te bude zanimalo kako smo MI DOMA svoje dijete učili čitati i što smo radili (a pisao je od pete godine kompletno zrcalno, kao Leonardo da VInci, trebalo ga je "prevježbati"), mogu ti poslati materijal i upute. Nije naučio prije škole, nije naučio u školu, naučio je čitati doma i to nakon drugog razreda osnovne.
Ako ništa drugo - bit će mu možda zabavno raditi neke predčitalačke vježbe.
Literatura ti je knjiga Mire Čudine Obradović: IGROM DO ČITANJA, a za pisanje Ragnhild Oussoren: PLES PISANJA
Unesite malo više zabave u svoj život - nama je pomoglo.
I danas koristim iste trikove - ako želim da sin ponovi kemiju i da usput piše, kažem mu da ON MENI napravi test koji ja trebam riješiti. Do sada je palilo....he he he... Pitam se kako će biti kad njegovo znanje kemije prešiša moje.
Cijeli ovaj Peterlininin post ne mogu dovoljno debelo potpisati koliko je u pravu.
Jako često i roditelji i odgajatelji u vrtiću zanemaruju (zapravo često jedni misle da je to posao ovih drugih) pokazatelje smetnji koje je P. citirala, a kad dijete krene u školu svi se nađu u čudu. Pa opet ispočetka krene prebacivanje odgovornosti - učitelj želi da roditelj doma dodatno radi, a roditelj kaže da je škola ona koja treba pomoći.
Može se kod Severice i prije jeseni. Kad sam ja zvala prije nekih mjesec dana imali su termina i u 6. mjesecu ali je meni pasalo ovako pa idemo idući tjedan.
Moram reći da jako puno očekujem od tog testiranja jer sam u naše školstvo tj. u učiteljicu duboko razočarana. Pisala sam prije na drugoj temi o našem problemu(najgori učenik u razredu) iznenadnog neposluha u razredu koji je krenuo u 3. mjesecu i do kraja godine je bilo samo sve gore i gore. U biti učiteljica nije napravila ništa u smislu da mu je pomogla, samo je dobio etiketu i za šlag na kraju prošao sa 4. -skoro me šlag nije strefio kad sam vidjela svejdodžbu, tim više što sam ocjene vidjela oko 20.05. dakle par tjedana prije kraja i to su sve redom bile petice uz pokoju četvorku iz matematike i Hrv. Sigurna sam da je tim spuštanjem ocjena dobio "kaznu" za svoje ponašanje kao što sam i sigurna da bi svojim znanjem prešišao i ove koji su prošli sa 5.0. Iskreno, nije meni bitna ocjena, tko će se za par godina sjećati sa koliko je prošao prvi razred-bitan mi je taj postupak prema njemu koji govori više od svih riječi ili ocjena i tu me srce boli jer znam da je zakinut. Nemamo s njim doma nekih problema, osim što je intelektualno i fizički nama dosta zahtjevniji nego šta je bila kćer. Uvijek moramo biti u nekom "moovingu" i tada je on najzadovoljniji.
Kod nas npr. nije bilo da su odgajateljice zanemarile, nego su krivo procijenile i zaključile. Njezino nesudjelovanje u grupnim igrama i zajedničkim zadacima su procijenile kao tvrdoglavost, a samim tim nesudjelovanjem su zaključile da je ona jedino dijete koje ne napreduje.
Ona je jako malo komunicirala s odgajateljicama, kad bi ju nešto pitale glavu je držala pognutu prema podu i vrlo tiho odgovarala na pitanja ili šutila što su one prozvale bezobrazlukom. Naravno sve to što je ona u vrtiću 'trpila', sve njene frustracije ispuhala bi kad bi došla kući na nama.
Nakon što smo dobili nalaz psihologa i odnjeli ga u vrtić počele su i one drugačije gledati na nju i drugačije joj pristupati iako se znalo dogoditi da bi se svakih par mjeseci vratile na prijašnji zaključak pa bih ih ja u razgovoru vratila na nalaz.
Danas sam normalnija.
Mora da mi se skupilo prekjučer na jučer. I dobro da jest i dobro da sam pisala, stavilo mi stvari u drugu dimenziju. Prvo, skužila sam da radim isto što me izluđuje kod njega, koristim "nikad" i "uvijek" dok ga kritiziram, ali to, ustvari, nije tako. To je bilo nepošteno od mene.
Drugo, uočila sam da mu se već tjednima (ili dulje :misli: ) nisam iskreno razveselila kad ga vidim. To sam jučer odlučila promijeniti i reakcija je bila instantna.
Treće, odlučila sam sve govoriti puno tiše nego inače. I puno ljubaznije nego inače.
E, sad...jesu li baš te stvari jučer bile uzrokom stvarno mirne, tihe, lijepe i suradljive večeri ili se i on "istrošio" u toj svađi dan ranije pa "odlučio" ne tjerat mak na konac, to ne mogu znati. Ali je bilo dobro, onako kako treba biti.
Kako stignem, odgovarat ću na post po post, ima tu više stvari od više ljudi koje su mi interesantne.
Na godisnjem su od 15.07. do sredine kolovoza.
( bila sam sa mladom u ponedjeljak)
Posljednje uređivanje od sirius : 02.07.2015. at 12:13
Ako je dijete inteligentno iznad prosjeka to samo po sebi moze stvarati probleme.
isto tako ako inteligentno iznad prosjeka vrlo lako godinama moze kompenzirati i prikrivati poteskoce.
Bravo!
Put do cilja započinje prvim korakom. Krenite tako malo pomalo. Većina roditelja zna jako dobro kakav je osjećaj kad nam dijete postane "iskrivljeno ogledalo". Moj mlađi sin je to meni radio. Nije bilo spasa nego sam morala isto ovako korigirati svoje ponašanje. Upalilo je. Ako se ponekad zaboravim i počnem graktati, dobijem to isto odmah kao bumerang u glavu od mlađeg sina, a stariji potpuno zatvara sve komunikacijske kanale isto kao i mm. Tako da .... za sve ovo ima razloga. Bitno da si osjetila napredak. BIt će još svakakvih dana, ali znaš da ima načina da se stvari rješavaju. Hug!
Vidiš kako je korisno dobiti različite perspektive! Odlično, reset je jako učinkovita stvar.
Moja je kći (srećom ili nesrećom, kako kad) hiperlajava pa odmah dobijem pitanje - a zašto ti danima samo vičeš na mene?
Moja kaže - ne volim kad vičeš na mene, to mi je ružno! Onda stanem pa se resetiram.
Ono što se meni čini još korisno, kad smo nervozni pa nas kod njih i ono što ne bi trebalo izbaci iz takta i viknemo ili krivo reagiramo, ja joj se ispričam. Kažem, oprosti J. krivo sam reagirala, nisam trebala vikati, nervozna sam jer sam umorna....ili što već i ona na to super odreagira.
Općenito je reagiranja na iskrenost pozitivno, osobito kad vide da je i mama od krvi i mesa. Koji put bih joj znala ispričati zbog čega sam živčana pa se već samim sudjelovanjem u priči i njeno ponašanje instant promijeni.
Istina.
Mi smo imali metode (a i danas nije drugačije) da po dolasku iz vrtića/škole pol sata imamo mira za obrok i kratak predah. Djeci nije uvijek trebalo, ali meni i mm-u je i te kako trebalo. Nakon toga imali su nas na raspolaganju. Tako smo mi sebi presjekli dan, a i njima. U tih pol sata znala sam im dozvoliti računalo ili crtić, što inače nije u našoj kući bio običaj da nam televizor čuva djecu. Često sam im za to "vrijeme mirovanja" znala pripremiti edukativne igre koje se rješavaju olovkom na papiru - labirinte, spajalice, razne zadatke slovima i crtežima, dopunjavanje, spajanje točkica.... hrpa toga. Još imam dosta tih materijala.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 02.07.2015. at 14:13
Baš mi je drago zbog lijepo provedenog dana. To je početak oporavka, sakupljanje lijepih dana, ili samo sati...
Eh eh, zaboravila sam na staro pravilo da ne smiješ dijete pohvaliti na forumu jer se već idući dan sve promijeni (naravno, smiješ ga pokuditi jer već idući dan postane dobričak).
Tako sam i ja danas dobila svoje. Lagano me nervira čitav dan, prvo je pobrao kaznu (zasluženu) u vrtiću, pa smo to doma lijepo iskomunicirali, a onda je nastavio po svom... I sama sebi rekoh : riješi to na lijep način. Odem, pitam ga hoćemo li popričati o njegovom ponašanju danas, a on meni : samo nemoj pričati o ljutnji i kaznama. Ok, ja mu lijepo objasnim da njegovo ponašanje danas nije ok, da ne volim kad se svađamo i ljutimo i da se nadam da će nastaviti drugačije. On se složi sa mnom, i onda opet dalje nastavi po svomNe da mi se sada pisati, to je čitav niz događaja, ništa pretjerano ali dovoljno da čovjeka izbaci iz cipela. E što bi vi na mom mjestu ? Jer meni stvaaarno nije do ljutnje, svađe, kazni, ali ne znam na koji način da mu dam do znanja da nije ok to što radi. Kad je u takvoj fazi, njemu je sve ravno, možeš ovako, možeš onako, ništa ga ne dotiče. Nije se dogodilo ništa što bi moglo utjecati na njega, dapače, jučer je dobio poklon koji je već duuugo priželjkivao, baš smo svi bili super, i sad evo ga opet. Svjesna sam da sutra možda neće biti tako, ovo je možda samo jedan takav dan, ali što učiniti kad je njega baš briga. Odnosno nije ga baš briga, dirne ga ukidanje neke povlastice, ali imam osjećaj da to baš pogorša na odnos u tom trenutku i ne volim tu svađalačku atmosferu. Ili ja to doživljavam preemotivno ?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom