Posvojili smo klinca od 10 godina
Bok!
Ja sam nova na forumu. Suprug i ja smo posvojili desetgodišnjaka, sad će biti pune četiri godine. :)
Sjećam se da sam i tada gledala stranice udruge Roda, ali nisam vidjela ovaj dio s razmjenama iskustava. Tek se od nedavno snalazim po forumima, možda je to razlog. Ah, pomoglo bi mi da sam bila tu prije.
Sada se osjećam strašno veteranski, i kao roditelj, i u odnosu na posvojenje. (Znate, one davne godine kad smo krenuli... itd.) Naša iskustva s CZSS bila su uglavnom pozitivna. Stojim na raspolaganju za informacije, koliko to može nekom pomoći.
Za godinu dana ćemo preseliti u kuću, nadam se. Razmišljamo o posvojenju još jednog djeteta, ali vidjet ćemo... Tu se pak osjećam skroz novo i zeleno i grizonoktno.
Ispričat ću vam našu priču kasnije, gibam radit.
Posvajanje - kraj prvog dijela priče
Ah, cure, koliko vas ima. I kak ste :love:
Nadala sam se da će vas ovo zanimati, ali ovakav doček. :D Budem se umislila. Evo, dovršila sam dio o posvajanju.
Upoznavanje
Slijedilo je upoznavanje s djetetom u centru. Dogovorili smo da dođemo potkraj njihovog i našeg radnog vremena, da ne bismo morali izostati cijeli dan s posla. Možete misliti kako smo taj dan radili. ;) Osjećali smo se sretno, nestrpljivo, uzbuđeno, preplašeno, ma što, užasnuto. Išla sam piškit hiljadu puta.
Zvala sam dan prije psihologicu iz centra. Trebamo li ponjeti poklon? Ako donesemo može izgledati da želimo kupiti dijete, ako ne ponesemo kao da nam nije stalo. Rekla je da ne trebamo nosit ništa, ali možemo odvest malca u trgovinu i neku sitnicu mu kupit.
I eto nas, s malcem u lice. Nekoliko stidljivih rečenica s jedne i druge strane. Žene iz centra vode nas kroz konverzaciju. Mali se vrzma, gleda na stranu i preispituje ih o njihovom kompjuteru. Mi smo mislili da to pokazuje da on nije baš zainteresiran za nas. Ali on taj nedostatak pažnje ima i danas, u za njega neugodnim situacijama. Mi smo imali one blesave :) face. Mogla bih reći da je to bila ljubav na prvi pogled, ali to nije sasvim točno. Mi smo bili spremni zavoljeti dijete čim ga vidimo. Sam osjećaj da je tu, blizu, i da treba nečiju ljubav i pažnju, i da baš on može biti mucek koji će dobiti našu ljubav... mi smo se naprosto topili iznutra.
Nakon jedno pola sata-sat nekakvog razgovora ispratile su nas u šetnju. Otpratili komad puta i pustili dalje same. Mali nam je ozbiljno objašnjavao što je gdje, a onda nas odveo u slastičarnu, gdje smo ga počastili kolačima. Onda smo ga odveli u trgovinu i kupili po njegovom izboru neke čipse, uzeli i kavu za udomitelje. Vratili smo ga doma, zadržali se kratko i otišli.
Idemo dalje
Trebali smo javit želimo li nastaviti dalje, želimo, želimo, a i mali je trebao reći svoje. Pa može. Dogovorimo da nam dođe za vikend, kad, mali se prehladi, a i ja. On je prizdravio i ipak mogao doći, suprug se odvezao po njega, a ja sam ležala u krevetu ko vreća. Gledali smo filmove, muž ga vodio u zološki, mazili i pazili i u nedjelju vratili natrag. Sve smo se udvarali jedni drugima.
E, tad je već trebalo reći idemo li u posvajanje. Mi smo rekli da, i nestrpljivo čekali da nam prenesu njegovu reakciju. Odahnuli smo kad su javili da se i on se složio.
Vikend posjeti
Uspostavili smo nekakvu rutinu vikend posjeta. Petkom smo išli po malca, nedjeljm ga vraćali. Bilo je tri mjeseca do kraja trećeg razreda, i bojali smo se inzistirati na brzini, da mali ne mijenja školu u pola polugodišta. Socijalne radnice nisu nas tu htjele savjetovati ni s da ni ne, rekle su samo da se to može brzo srediti, nema se šta otezati kad je dijete veliko.
Krasne su to žene, ljubazne, išle nam na ruku, odgovarale na hiljadu pitanja. Ona rođaka, glas razuma, upozorla nas je da ne posvajamo njih nego klinca. Bez obzira na ljubaznost, one nisu glavne. Osjetilo se da žele malcu dobro, a i mi smo im se sviđali.
Ali nešto nije štimalo. Mali je s nama bio super, a kad smo ga vraćali potuljen. Dogovorili smo da jedan vikend ne dodje, da se odmori od tog tempa. Složio se, ali na telefon je bio sav nikakav, gotovo neljubazan. Pali smo u paniku. Možda nas zavitlava? Možda se predomišlja? Najcrnje misli su nas morile i onda je suprug uzeo poklon koji smo kupili kao iznenađenje, sjeo u auto i odjurio razgovarati s njim. Vratio se s malcem, koji se iza njega stidljivo kesio, i tako smo i taj vikend proveli zajedno.
Loše iskustvo
Pokazalo se da se mali, daleko od nas, bojao da ga mi nećemo, kad smo najavili vikend odmora. Raspitali smo se kod socijalnih radnica. Njega je jako pogodilo kad je onaj prethodni par odustao. Već je bio najavio odlazak u novu školu nakon zimskog ferja, pripremio se za novu obitelj, i sve, a ljudi kad su odustali nisu ni razgovarali s njim, nego sa socijalnim radnicama. Udomiteljica ga je vidjela da je plakao.
Je li bio tužan, ili povrijeđena ponosa, svejedno, to je ostavilo traga na njemu, i on se dugo trudio biti rezerviraniji prema nama, valjda u strahu da ga opet netko ne povrijedi. A mi smo se trudili tada, a i sada, uvjerit ga na sve načine da se u nas može pouzdati.
Posvajanje
Opet smo razgovarali sa ženama iz centra. Zaključili smo da je život na dva kolosjeka prenaporan za malog, i da ima više štete nego koristi od čekanja kraja školske godine. Pokrenuli smo što treba za posvajanje, skupili na brzinu preostale papire. Dogovorili u lokalnoj školi da ga prime. Došli, opet pod radnim vremenom, potpisat uživo još nešto.
Trebali smo ponovo doći preuzeti rješenje kad je napravljeno. Pravnica iz centra ušparala nam je dolazak radnim danom, i dogoorila da se nađemo u gradu na samu Veliku subotu, i dala nam rješenje. A onda sjela na bicikl i otišla na plac. Divna žena!
Mali je došao nama, bilo je uskrsno ferje. Tjedan dana kasnije vozili smo se zajedno nazad, na njegovu prvu pričest. Udomitelji su pripremili malu svečanost, koja je ujedno bila oproštajna zabava. I tako smo konačno riješili sve što je trebalo i doveli dijete doma.
Sretan kraj ovog dijela priče
Bilo je to pred kraj travnja 2003. Osam mjeseci nakon predaje zahtjeva, tri mjeseca nakon dobivanja pozitivne ocjene u našem centru, dva mjeseca nakon što smo upoznali dijete. Nakon svih onih grdih priča koje sam čula, možda ovo trebam napisati velikim slovima: OSAM MJESECI SVEUKUPNO.
Naravno, nije to kraj priče, sad tek slijedi onaj roditeljski dio. Kako je dalje bilo, gdje smo fulali, što smo naučili.
Ali ovaj dio priče bio je za vas, drage cure, koje još čekate. Ne gubite nadu! Dok traje čini vam se da će trajati zauvijek, ali ipak dođe kraj, i to sretan kraj.
:*
Papiri i ostale zavrzlame
Bok, evo mene.
Bilo bi lijepo da mogu reći kako smo dalje živjeli sretno u ljubavi, razumijevanju i slozi. Ali nam razumijevanje i sloga nisu uvijek bili na visokom nivou. Imali smo uspona i padova, problema i nedoumica. Sad smo u jednom relativno mirnom razdoblju. Sve u svemu ne bih rekla da se susrećemo s problemima u većoj mjeri nego roditelji bilo kojeg četrnaestogodišnjaka.
Lako se uljuljkati pri pomisli da smo prošli najgore. Ali čisto sumnjam da nas ne čekaju novi izazovi.
Evo, pišem cijelo jutro. Jako mi je drago da imam ljude koji me razumiju. Pišem nekakvim redom kojim mi stvari dolaze. Vjerujem da vas zanima o odgoju itd. Ali sad mi je nekako došao na red još jedan dio o onim dosadnim stvarima, neće biti puno govora o djetetu i osjećajima.
Još malo o papirologiji
Kad je malac došao nama, prije i neposredno poslije toga trebali smo skupit još papira juhajhaj. Jedan od najboljih štoseva je bila potvrda da ne bolujemo od zaraznih ni duševnih bolesti. Naša doktorica se začudila, nasmijala, i dala nam potvrdu bez problema. Ispričala je da i starčeki kad idu u starački dom moraju priložit potvrdu o dobrom zdravlju. A ona im napiše da su dobrog zdravlja u skladu sa svojom dobi. :mrgreen:
Trebalo je ispisat malca iz škole i upisat u drugu. U učničkj knjižici nisu predviđene rubrike poput promjene imena, pa imamo staru, do prvog polugodišta 3. razreda, i novu, koja počinje prvim plugodištem.
Hvatanje liječničkih kartona pokazalo se puno težim problemom. Jedva smo skupili liječnički i zubarski, ali poslije se pokazalo da je onaj prvi najraniji, s podacima odmah nakon rođenja, nestao. Tako nije bilo zapisa protiv čega je kao beba cijepljen. Usput smo saznali da je rođen nakon 7 mjeseci trudnoće, bio u inkubatoru, a kasnije u prvoj godini još jednom zbog upale pluća ili tako nečeg završio na dulje vrijeme u bolnici. To je moglo značiti neke druge probleme. Iako nas taj podatak ne bi pokolebo u namjeri da posvojimo dijete, bilo bi lijepo da smo to saznali u centru. Pitanje je da li su i oni znali to sve.
Trebalo je napraviti novi rodni list, novu zdravstvenu iskaznicu, odjaviti prebivalište i prijaviti novo prebivalište, prijaviti kao poreznu olakšicu. To su sve štrapaci, a mi smo radili. Veći dio toga su nam obavili udomitelji ili žene iz centra, da nam ušparaju putovanja, pa bismo mi došli u posjetu i to nas je čekalo. Ovaj dio papirologije nije vezan uz samo posvajanje, isto biste imali da se recimo rastajete, mijenjate prezime i selite s djetetom u novi grad.
Posvojiteljski dopust
E da, kad se približite posvajanju, ima caka. Nije baš najbolje posložena procedura otvaranja posvojiteljskog dopusta. U postupku sam se izjasnila da ću koristiti posvojiteljski, ali to u rješenju nije nigdje pisalo. Dobili smo istovremeno od centra uvjerenje da je zasnovano posvojenje, da je rješenje postalo pravomoćno tad i tad, i to se uvjerenje izdaje u svrhu ostvarenja prava na posvojiteljski dopust.
Otišla sam u HZZO u Klovićevu predati molbu. Bilo je očito da se tako nešto ne zbiva često, ljubazni ali zbunjeni službenici proveli su me kroz tri sobe, i jedva na dnu neke ladice našli obrazac zahtjeva, zadnji primjerak, koji su onda kopirali i ja ga ispunila. Tjedan dana kasnije dobijem službeni poziv za nadopunu dokumentacije: treba priložiti i rješenje o posvojenju s klauzulom pravomoćnosti. A čemu je služilo ono uvjerenje?
Nazivala sam da pitam kad će bit rješenje, mislim da je žena koja to radi otišla na bolovanje ili slično. Kad, krajem svibnja javi se ona i kaže da je rješenje već u otpremi, a datum početka korištenja je onaj isti datum pravomoćnosti rješenja, krajem travnja. :? A ja u međuvremenu dobila plaću za cijeli travanj, i trošim dane godišnjeg da ne moram na posao! Jedva nagovorim ženu da ode izvadit kovertu iz otpreme, poništi rješenje i napiše novo, s početkom korištenja od 1. lipnja.
Kad je došlo rješenje HZZO-a vidimo da je to samo rješenje da se priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja posvojiteljskog dopusta, u trajanju od -do. Dakle, ja sam cijelo vrijeme čekala papir koji mi kaže da imam pravo koristiti posvojiteljski od tad do tad, ali takav papir ili rješenje nije postojao.
HZZO odlučuje o pravu na naknadu plaće. Možda su u međuvremenu to bolje posložili, ali sumnjam. Možda bi se moglo tražiti od centra da u rješenje o posvojenju napiše da će taj i taj roditelj koristiti posvojiteljski s početkom od tog datuma. Konačno, nešto morate pokazati u firmi kao službeni razlog da prestanete dolaziti na posao, dok čekate rješenje o pravu na naknadu plaće HZZO-a. Što bi bilo da ja recimo nisam imala hrpu neiskorištenih dana godišnjeg? Ni ne možete trošit g.o. u svakoj firmi kad se sjetite.
Možda se neki pravnik ili grupa koja radi na izmjenama obiteljskog zakona može pozabaviti i ovom rupom u proceduri.
Naknada plaće za posvojiteljski
Znala sam da imam pravo na samo devet mjeseci posvojiteljskog, a ne na godinu dana. Ali nitko mi nije spomenuo, niti bi mi u najcrnjim snovima palo na pamet, da lova na koju imam pravo nije ona granica od 4.5000 kuna, nego 1.600 kuna koliko rodilje koriste u drugih šest mjeseci porodiljskog. To se od onda malo diglo, na 2.500 čini mi se. Jad i bijeda, svejedno. :x
Kad su me ono na HZZO-u vodali iz sobe u sobu, jedna je žena usput spomenula, onako, znate da naknada iznosi 1.600 kuna. Nisam vjerovala. Došla sam doma, bacila se na proučavanje zakona, kad, stvarno je tako. Totalno nam se srušila financijska konstrukcija! :shock:
Računali smo sa 9 x 4.500, a dobili 9 x 1.600, 26.000 kuna manjka u buđetu od 9 mjeseci. Da ne spominjem da je moja plaća ionako bila viša od 4.500, koliko sam očekivala. Ok, sitni plus je nastao kad je suprug prijavio malca kao poreznu olakšicu.
Znam, nije sve u lovi. (Nešto je i u dionicama. ;) ) Ali početni troškovi bili su koma!
Troškovi
Na našoj sobi bio je truli prozor, što prije nije smetalo, ali kad je soba trebala postati dječja, dali smo izvadit stari i ugradit novi, s mrežicom: 8.000 kuna. Dok je soba bila naša spavaća nije bilo tepiha, pa smo kupili debeli, da se mali može igrat na podu: 2.500 kuna. Isto toliko za krevet s madracem. Parsto kuna za posteljinu i ručnike. Parsto za školsku torbu koja se upravo raspala, nedostajući pribor i nove teke. Parsto za tenisice koje je prerastao. Kupili smo mu bicikl, kacigu i gojzerice, da može s nama na brdo.
Jedino za odjeću nismo morali dati gotovo ništa, znani i neznani opskrbljivali su nas hrpama odjeće. Neka je bila taman, a neka prevelika, pa je čekala još godinu ili dvije. I mi smo preraštenu odjeću prosljeđivali dalje. To još uvijek dobro funkcionira.
Ok, ok, mogli smo nabavit lošiji prozor, klimavi krevet, jeftin madrac, tanki tepih, a izostavit bicikl i gojzerice. Ali nije u tome bit, već u ovom: nama se broj članova obitelji povećao za 50%, a prihodi su se smanjili za 30%.
Dio love nadoknadila sam radeći, u dogovoru sa šefom, još nekoliko mjeseci u firmi, po nekliko sati ne baš svaki dan, uglavnom kad je malac bio u školi. To su mi isplatili dio preko student servisa, dio kao prekovremene prikeljeno na ranije plaće. Nije to bilo najsretnije rješenje, ali na poslu je bila koma: od nas četiri dvoje na porodiljskom i dugotrajnom bolovanju, i ja treća koja sam otišla.
Istovremeno, Zagrebačka banka mi je ukinula dozvoljeni minus kad je plaća prestala sjedati na račun. Nekoliko mjeseci kasnije čula sam na radiju da oni ostave dozvoljeni minus, ako znaju da se radi o rodilji, a ne o gubitku prihoda iz drugog razloga. Napisala sam molbu, dostavila papire da se vidi da sam i dalje zaposlena, pa su mi ponovo odobrili minus, ali samo 2.000. I to mi je pomoglo puno.
Ipak smo u jesen morali dići i kredit na karticu Ameriken. Nikako nismo uspijevali pohvatat sve konce. :oops: Ispalo je da smo digli kredit 25.000 kuna, točno onoliko koliko je iznosila ukupna razlika između naknade koju smo očekivali, i one koju smo dobili - i to nam je na kraju dostajalo. Svjesna sam toga da imamo sreće što smo mogli dobit kredit, da drugi ni to ne mogu.
Ne želim nikoga plašiti novčanim problemima, ali nije loše da se unaprijed pripremite. Koliko možete, stavite lovu na stranu.
I sad, kad je gotov ovaj uvodni dio, slijedi o početnoj idili, prvim razmiricama, problemima, školi, pretpubertetu... Ako vas nešto posebno zanima, samo kažite.
Pozdrav svima!
:)
anchie76 popravila boldanje
