Ljeto je u punom jeku, a ja na sto muka. Obožavam more, plivanje, ronjenje, itd.
Moji dečki, od 3.5 i 2 godine upravo suprotno. Živimo na moru i svaki dan smo na plaži.
Stariji, na moje nagovaranje, uđe u vodu, drži se mene i zajedno plivamo desetak minuta. Stavljam mu leptiriće. Ukoliko se drži madraca odgovara mu i dulje, ne smeta mu dubina. No, sam ne želi pokušati ni trena. Ne igra se u plićaku ni sekunde, već čim se približimo plaži bježi vani iz vode.
Mlađi pak niti ne uđe u vodu, a za par dana ima 2. rođendan. Pokušali smo ga, samo jednom, na silu odvesti u vodu. Vrištao je, bio je očajan, svi su nas gledali, tako da smo brzo odustali.
Nisam pobornik prisile niti crying out metoda tako da ne želim to ponoviti.
No, ja sama sa sobom teško prihvaćam situaciju. Ja u moru, a oni se igraju na ručniku, i tako cijelo vrijeme.
Baš sam se izjadala. Radi se o tome, očito, da se jako teško nosim s situacijom koja traje već mjesec dana, od kad je počela sezona kupanja.
Može nekakav pametan savjet o tome kako ih prihvatiti kakve jesu, eventualno kako im približiti more?
Hvala!
