Trošiti manje, imati više novca i biti sretniji?

Jel bi vam ovo bilo izvedivo? :)


http://www.guynameddave.com/100-thin...enge-faqs.html

Citiraj:

---

Some essentials to know about a 100 Thing Challenge:


What is a 100 Thing Challenge?

A person does a 100 Thing Challenge when she or he commits to living with only 100 personal possessions for an extended period of time (usually between 100 days to 1 year).

What counts as a "personal possession"?

This is a bit subjective, but I recommend that shared items are not counted. So a couch or kitchen table are not a personal possession. But a pair of pants or wedding ring are a personal possession. Basically, any thing you can say is all or mostly yours.

Why do a 100 Thing Challenge?

A 100 Thing Challenge is a great fit for a person who feels "stuck in stuff" -- who feels like his or her material possessions are interfering with living a meaningful life.

If everyone did a 100 Thing Challenge, wouldn't the economy collapse?

No! A 100 Thing Challenge operates on this irrefutable economic rule: "It is always good for the economy when we use our money and other resources well." Avoiding credit-based over consumption is good for our home economies and for our national economy. A 100 Thing Challenge can help reorient our consumer-crazy lives. It can help us change from being affluent consumers of things and instead become industrious stewards of money.

Is the goal to de-clutter?

Not really! The smartest person I've ever known (and don't plan to identify here) had the messiest office I've ever seen. I mean, it was a disaster! I personally am not a fan of clutter. And for most people, a cluttered office or house can be a genuine distraction. But I don't believe clutter necessarily leads to a lesser life. I am certain, however, that unrestrained consumerism leads to a lesser life.

Does a 100 Thing Challenge need to be religious?

Maybe! I am a Christian and feel strongly that a 100 Thing Challenge fits well with a Christian understanding of what's most important in life, loving God and loving other people. And I suspect that living for an extended period of time outside of the soul-numbing habits of consumerism will spark a bit of the spiritual in pretty much any person. But a 100 Thing Challenge does not have to be religious.

Does a 100 Thing Challenge last forever?

No! And yet, it needs to last for an extended period of time. I believe 100 days is the minimum amount of time one should do a 100 Thing Challenge. My own feeling is that it takes more than 3 weeks to form a life-long habit; it takes closer to 3 months. Of course, a year will really let the lessons of a 100 Thing Challenge sink in.

What comes after a 100 Thing Challenge?

A lifestyle I call a "Little Goods Life" -- Living a life with little consumer goods, in order to focus on doing little charitable goods. I'll be writing more about a "Little Goods Life" in the future.

---

Sto je poanta: bacanje ili nekupovanje?
Ako je nekupovanje, nema problema, tako zivim vec duze vrijeme.
A ako je bacanje, ne mogu si to priustiti jer kako je krenulo jos si dugo necu moci nesto kupiti.

Ni ja bas ne kuzim o cemu se radi.. imati u zivotu max 100 osobnih stvari, ne kupovati nista, baciti sve preko 100, sve ovo navedeno... ne kontam.

Ja mislim da kontam - npr. prije sam mislila da mi treba bar 3 para traperica, bar 2 para čizmi i 2 para tenisica, dva kompleta šminke (jedan za doma i jedan za u torbicu) pa magazin svaki mjesec, pa tako se popis nastavljao unedogled. Jesu li mi tolike stvari potrebne - ma nisu, ni približno. Mislim da je poanta priče definirati sam sa sobom ono što zaista trebamo i odbaciti potrebu za nepotrebnim stvarima (za kojime je potreba najvejrojatnije nastala prilikom gledanja reklama u svim mogućim medijima).
Mislim da je 100 stvari definiranih "za osobnu upotrebu" dovoljno da bi se svatko imao sve šta mu treba, a ne oskudijevao niti pretjerivao....Nadam se da sam dobro shvatila....

Da, u određenom periodu života (ne mora biti zauvijek), limitirati se na korištenje sto stvari. Neki odluče srezati zauvijek, neki privremeno.

Osobno, imam osjećaj da bih lakše disala.. al opet, nemam pojma kako bih se svela na 100 stvari.. vrlo teško jer imam hrčaka u obitelji :mrgreen:

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Mislim da je 100 stvari definiranih "za osobnu upotrebu" dovoljno da bi se svatko imao sve šta mu treba, a ne oskudijevao niti pretjerivao....Nadam se da sam dobro shvatila....

---

S ovim se apsolutno slazem. Ali cu krizu prezivjeti ipak bez bacanja jer kako je krenulo...

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Ja mislim da kontam - npr. prije sam mislila da mi treba bar 3 para traperica, bar 2 para čizmi i 2 para tenisica, dva kompleta šminke (jedan za doma i jedan za u torbicu) pa magazin svaki mjesec, pa tako se popis nastavljao unedogled. Jesu li mi tolike stvari potrebne - ma nisu, ni približno. Mislim da je poanta priče definirati sam sa sobom ono što zaista trebamo i odbaciti potrebu za nepotrebnim stvarima (za kojime je potreba najvejrojatnije nastala prilikom gledanja reklama u svim mogućim medijima).
Mislim da je 100 stvari definiranih "za osobnu upotrebu" dovoljno da bi se svatko imao sve šta mu treba, a ne oskudijevao niti pretjerivao....Nadam se da sam dobro shvatila....

---

Tako i ja to shvaćam.

U konačnici, društvo nas tjera na toliki konzumerizam da to nije normalno. Ono taman ti pun ormar (i više nego što ti treba), al eto sad se moda promijenila, i hopaaa opet odoše pare, u ormar više ne stane itd itd i sve tako nešto..

Ma dobro, nemojmo sad krizu s ovim povezivati. Živjeli smo mi svi i s previše puno prije krize, a i poslije krize ćemo. Ovo ima više s našim "state of mind" rekla bih.

jel u ovoj temi sudjeluje itko tko je živio u situaciji da NIJE IMAO? I jeli bio sretan?
odvijeka i odsvijeta ljudi žele imati. Jer je tako život (do određene granice kontrole imanja) LAKŠI i ljepši. Imati ne znači izgubiti se u imanju.
Rekla bi da su ovo prazna naklapanja iz kutka imati u sferu nemati. Onaj ko nema-njemu te stvari ne padaju napamet.

I ja to smatram kao "state of mind" - nedam da me marketinški stručnjaci prave budalom, ulijevaju mi lažne potrebe upakirane u sjajne promotivne kampanje i tjeraju da mislim da ću se zbog njihovih proizvoda osjećat lijepo/mlado/opušteno/slobodno i sl. Osjećat ću se kao da živim u DM-u (ili bilo kojem drugom dućanu gdje mahnito trošim), bit ću uvijek u minusu, nikad niš pospremit u stranu i imat figu frišku.

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

jel u ovoj temi sudjeluje itko tko je živio u situaciji da NIJE IMAO? I jeli bio sretan?
odvijeka i odsvijeta ljudi žele imati. Jer je tako život (do određene granice kontrole imanja) LAKŠI i ljepši. Imati ne znači izgubiti se u imanju.
Rekla bi da su ovo prazna naklapanja iz kutka imati u sferu nemati. Onaj ko nema-njemu te stvari ne padaju napamet.

---

X ko kuca velik

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

jel u ovoj temi sudjeluje itko tko je živio u situaciji da NIJE IMAO? I jeli bio sretan?
odvijeka i odsvijeta ljudi žele imati. Jer je tako život (do određene granice kontrole imanja) LAKŠI i ljepši. Imati ne znači izgubiti se u imanju.
Rekla bi da su ovo prazna naklapanja iz kutka imati u sferu nemati. Onaj ko nema-njemu te stvari ne padaju napamet.

---

Mislim da je jedna stvar ne imati jer ti se život tako posložio (mnogi od nas su prošli rat i lako se prisjetiti kako je to ne imati ništa), a druga stvar odlučiti ne biti žrtvom konzumerizma. O ovom drugom je na ovoj temi riječ.

krumpiric i kubana bila sam u situaciji nemati, kad mi je najjeftinija Palmolive krema za tijelo bila nedostižna, a kamoli nešto skuplje. Sad sam u situaciji imati, imam dobar job i OK plaću i priuštila sam si sve čega sam se nekad odricala i reći ću vam da svi moji izleti u DM, sve krpice i cipele koje sam kupila i gluposti koje sam doma donijela nisu kupile moju sreću. I u jednoj i u drugoj fazi sam bila i sretna i tužna, imala svojih naočigled nepremostivih briga koje mi sad djeluju smješne. Sad imam briga koje mi nisu smješne i neznam hoće li mi ikad biti. Iz svake faze nešto pamtim, ali ne pamtim jesam li u x fazi života imala dva ili pet pari hlača, jesam li imala jeftikaner maskaru ili Lancomovu, jesam li imala fino rublje ili najjeftinije. Mislim da je bit priče u tisućama sitnica koje nam realno ne trebaju, a kupujemo ih, a neznamo zašto ih kupujemo. Možda je popis 100 vlastitih stvari dobar alat za stvaranje ljestvice prioriteta onog što zaista trebamo i onog što ne trebamo.

mislim da se osnovna tema uglavnom odnosi na amerikance zato što su oni ludi za milijun stvari koje im zapravo ne trebaju a imaju na svih 20 kreditnih kartica po 10 000 $ minusa (karikiram)
na osnovu toga je snimljeno hrpa emisija, reality show-ova i gostovanja kod Oprah, oni su zaista veliki materijalisti (zapravo većina svijeta je danas nažalost takva)
mislim da su hrvati puno skromniji narod (iznimaka uvijek ima) i da gledamo u većini slučajeva kupovati samo ono što nam zaista treba, nama je postao luksuz ono što se negdje vani smatra skroz normalnim

Imamo svako toliko ovakvu temu, o konzumerizmu, tako da znam o čemu je riječ.
Stvar je u tome da je jako upitno kada potreba prelazi u konzumerizam, i da je to jako individualno.
100 stvari meni nije ni približno dovoljno za život, a bilo mi je dovoljno 20 stvari, kad imaš 20 stvari, ne razmišljaš o 100, kad imaš 100, nema smisla razmišljati o 20.
Sve se svodi na to da zaradimo da bi imali da bi trošili da bi...pitanje je koliko zarade u ravnoteži s potrošnjom nas zadovoljava.
Nedavno je bila tema o tome kako sjevernjaci iznimno puno rade i ne pitaju za sl. vrijeme, i apri je lijepo odgovorila da je ona pronašla svoju ravnotežnu točku rada i užitka u buljenju u prazno (karikiram), tako smo valjda sposobni pronaći ravnotežnu točku rada i potrošnje.
Čini li nekog od vas nesretnim potrošnja, kako ste se doveli u tu situaciju? mislite da bi ste se mogli vratiti unatrag u neimanje? Ili je to samo potraga za prosvjetljenjem, bez da se misli na usputno odricanje?

Ja bi imala sve, i 100 pari cipela, ali nit ću toliko radit, nit ih imam di obut nit ih imam di spakirat.
Nisam bila sretna kad sam imala jedan par u nekoliko godina-osim kad su to bile marte u 15oj.

šumskovoće, jel te marketing natjerao da kupuješ lancome maskaru ili ne?Ili tvoja želja da imaš-jer nisi imala? I zašto si ušla u dućan i kupila ju? Nije te učinila sretnom, ali imala si ju potrebu kupiti.
Ja imam potrebu kupiti škampe kad imam love, i neću jesti surumi štapiće ako imam za škampe.
Ili imam potrebu kupiti udobne cipele, ili dobru kremu, i neću kupiti plastične cipele-ako mogu drugačije?
Jer koja je onda poanta rada i zarade? Spremanje na hrpu?

Ne vjerujem da ovdje postoji kritična grupa pretjeranih konzumerista.

I meni se čini da ova tema baš i nije smišljena za naše uvjete. Ja za sebe ne mislim da sam ikad kupovala ono što mi nije bilo potrebno, nego sam u boljim danima mogla bez previše razmišljanja kupiti skuplje stvari (a koje su, smatram, i kvalitetnije).
Znači, mogla sam kupiti Clinique maskaru a sad moram kupiti Max Factor. Ali nikad nisam posjedovala više od jedne maskare.
Isto tako, kupnja Clinique maskare definitivno me nije činila sretnom, a kupnja Max Factora mogla bi me učiniti vrlo nesretnom - zapravo, nezadovoljnom, kad me od nje počnu svrbjeti oči, pa se češem i uskoro počnem ličiti na rakuna.

A recimo kupovina 2 auta, oba na kredit ... a opcija bicikliranja na posao? Ili kupovine kuće ili stana pod svaku cijenu (jer se to tako u našem društvu radi) a realni uvjeti za kupovinu ne postoje itd itd. Mislim da ima i u našim prostorima primjera pretjeranog konzumerizma, nije sve u kupovanju xy pari cipela previše.

opet isto, po tisućupetstoti put.
dakle, mi smo ti hiperkonzumeristi koji smo kupili vlastiti stan na ogromni kredit.
Živjeli smo 5god zajedno kao podstanari, imali smo čak i ok gazde. Neke. Neki su bili odurni. Promijenili smo 6 stanova. Samo nas je jedna gazdarica htjela prijaviti na svoju adresu. Namjeravali smo širiti obitelj s 3 na 4 člana.
Zadnje gazde su bile odlične, ali nisu imali konkretan plan za budućnost, a mi smo trebali sigurnost za imati dvoje djece.
Jel ikad tu priču o stanovima i kreditima potegao netko ko je bio PODSTANAR u Hrvatskoj????
Ko nije imao osobitu pomoć pri kupnji stana?

Jedina opcija za mene i mm-a bila je odgoditi osnivanje obitelji za kasne 30e, kad uštedimo za stan?
što bi onda, sigurno bi bilo dušebrižnika koji bi komentirali kasnije osnivanje obitelji?

Kako bi ti biciklirala na posao ako radiš u Maksimiru, a živiš u Podsusedu gdje nema vrtića za tvoje dijete i moraš ga voziti negdje između?

Svi imamo neku polaznu točku i opcije, ne negiram da Hrvati općenito vole nova auta i vole vlastite nekretnine. Ali prošetati ponekad u tudjim cipelama po svijetu i nije loša ideja.
Dozvoljavam kritike samo od ljudi koji rade poslove kao i ja i mm, žive na udaljenosti od posla ko mi (13 i 19km), s dvoje djece, kao podstanari, ili su si sami kupili stan bez nasljedstva i kredita.
Sve ostalo me dira i doživljavam kao uvredu.

Da ne spominjem da mi guramo s jednim automobilom u uvjetima u kojima su nam gotovo pa nužna 2.
Jer ja i djeca čekamo mm-a redovno po sat vremena ispred vrtića ili po gradu.

Fulana poanta. Žao mi je što si se našla povrijeđena.

Ja recimo sa primjer uzimam svoju ulicu u kojoj sam odrasla. Svi ti ljudi koji su tada živjeli tamo, radili su većinom na istom mjestu gdje sada rade i njihova djeca. Tada je bilo u naselju xy auta, sada ih je po 2 ispred svake kuće. Mali je to grad, sve možeš pješke. Do firme imaš max 20 min hoda. Nitko više ne hoda, nitko ne ide biciklom, svatko ide svojim autom. Ulica zatrpana autima. Nema šanse da možeš više graničar igrati....

Naravno da nekima u tom naselju danas treba 2 auta, jer rade u različitim smjenama u udaljenom gradu itd.. al da baš svima treba, ne vjerujem.. Više bih rekla da je to postalo "in" da svatko ima svoj auto.

I molim vas da se ova tema ne pretvori u pravdanje zašto je netko nešto kupio.. nije joj to bila namjera i svrha. Ako ne možemo filozofirati o ovoj temi na nekoj drugoj razini, onda radije nećemo.

anchie pls ako je ovaj gornji post OT, izbriši ga....možda sam malo zastranila....

Hvala ti :love:

Ajmo radije jel bismo "preživjeli" da dobrovoljno sad odlučimo živjeti samo s tih 100 stvari?

Jesu li u to uračunate knjige? CD-ovi? Slike? Da li je kupovina umjetnosti isto konzumerizam?

Jer - ako nisu uračunate knjige, ja posve sigurno uopće nemam sto stvari.

Evo definicije

Citiraj:

---

What counts as a "personal possession"?

This is a bit subjective, but I recommend that shared items are not counted. So a couch or kitchen table are not a personal possession. But a pair of pants or wedding ring are a personal possession. Basically, any thing you can say is all or mostly yours.

---

Dakle, ako su knjige SAMO tvoje, onda se broje :mrgreen:

Ja sam ovo shvatila kao tipa što će ti 25 kuhinjskih krpa, dovoljno ti je 10 i sl.

Zgodan članak za razmišljanje.

Ja kontam kad bi krenuli brojati tih 100 osobnih stvari da bi se puno nas uspjelo svesti na to i da bi nam bilo ok. Hm.. onda bih konačno imala mjesta u ormaru.. :mrgreen:

Evo recimo ja sad gledala svoj ormar, katafakingstrofa....

što će mi neke stvari ? zašto ih čuvam, a nisu ni zašto, a izgleda kao da imam pun ormar robe?

I meni je to koma :yes:

Hoćeš krenuti u napad na ormar?

Prije sam bila gora.. sad se lakše rješavam takvih stvari. Imam obitelj kojima stvarno trebaju stvari i onda kad god se dvoumim uvijek prevagne ona "radje neka nosi netko kome to stvarno treba i koga će to veseliti umjesto da meni stoji u ormaru", al ima tu još materijala za dijeljenje...

Krećem !Članak mi je dobar poticaj.

Idea vuce na idealan primjer necega o cemu se pise u americkim magazinima o alternativnom nacinu zivota ili bilo kakvim publikacijama upucenim nekim generacijama novih hipija.

Ne mislim da je sreca direktno vezana uz materijalno, ali isto tako sam prilicno uvjerena da netko tko ne posjeduje nista, a posve je zdrav u glavi, nikako ne moze biti sretan.

Kad bih krenula pobrojavati predmete koji su samo moji, vjerojatno se ne bih maknula dalje od ovog stola na poslu za kojim upravo sjedim, a brojka bi lako mogla doci do stotke, ili ju cak i prijeci.

Ne bih bila sretnija da mi netko svede ormar na jedne hlace i jednu kosulju, da posjedujem jedan lonac i jednu zlicu, pola zniranca za tenisicu i tri stranice najdraze knjige. Naprotiv.

Aha.
Ja zivim tako (ako izuzmem knjige, ali teoretski, njih mnogo ljudi moze koristiti).
I MM.
I malac. Cura ne, ali opet, 90% onoga sto ima, dobila je rabljeno i koristi i dalje i nakon nje ce vjerojatno bar jos jedna cura.
Ne usrecuje me to nesto posebno, ali niti ne unesrecuje.

Ne znam kako bi bilo da raspolazemo s vise love za trosenje.

Ja sam grozna po tom pitanju. Kao prvo - hrčak sam i imam milijun stvari i iz osnovne škole, da ne govorim o stvarima iz srednje škole. Uistinu sam ekstremna - traperice kupujem već godinama, i konačno sam ih morala kupiti kada sam zatrudnjela. Ne moram ni govoriti da sam donedavno nosila te trudničke, dok me muž nije natjerao da si nove kupim :mrgreen:
Za kozmetiku i tretmane mi nije žao dati novac, a za sve drugo imam grižnju savjesti jer ću potrošiti. Što je još paradoksalnije, živjela sam u obitelji koja je imala iznadprosječan životni standard i mogla sam si priuštiti što sam htjela.
No, otkad sam se udala, počela sam CIJENITI samu sebe, novac koji muž i ja zarađujemo, tako da ćemo si priuštiti stan, u njemu (skoro) sve što želimo, redovito si priuštim tretmane uljepšavanja, a obnovila sam i garderobu. Sve staro što sam imala spakirala sam i darovala onome kome je potrebnije.
Da ne bi pogrešno shvatili - ne kakimo pare :mrgreen:, ali vrijedno radimo i štedimo i malo po malo si priuštimo takvo što.
Ipak, i dalje sam zadržala razmišljanje - što će mi "nešto" kad već imam "nešto drugo" što jednako dobro može poslužiti. I dalje nemam srca priuštiti si majicu Jolie-Petit od Ljupke Gojić koju si tako želim :sad: jer dati za majicu 700 kn?!

Na kraju je sve to stvar gledanja i percepcije - nije mi žao priuštiti si anticelulitni tretman i ne smatram to izgubljenim novcem, dapače, to smatram investicijom u svoj izgled, zdravlje i dobar osjećaj. A Chanelovu torbicu od janjeće kože koja košta 10 000 kn bi me bilo stid nositi čak i da mi je netko pokloni. I smatram grijehom plaćati toliko te luksuzne stvari - ne samo odjeću nego i druge puste luksuze.

P.S. Podrazumijeva se da stan i sl. plaćamo kreditom - bitno nam je da ga možemo otplaćivati. Za majicu ne dam više od 200tinjak kn, hlače mogu cca 400 kn. Imati 100 stvari mi apsolutno nije nezamislivo - kad bih se riješila svojih starih papira, školskih knjiga i bilježnica, "uspomena" koje nikad ne pogledam i koje mi samo skupljaju prašinu - spala bih otprilike na tu brojku vlastitih stvari.
Ali da, bila bih nesretna kad bih znala da si ne mogu više priuštiti ako mi zatreba ili ako poželim. Novac je ipak važan u životu, ne za luksuz, nego za normalan, bezbrižan život.

Mislim da je cisto zavaravanje da bi netko, u nekim normalnim okvirima razvijenog svijeta, mogao zivjeti sa 100 predmeta koje posjeduje.

Nasumican popis tek nekoliko osnovnih stvari:

2 para donjih gaca
2 grudnjaka
2 para sokni
1 ljetne cipele
1 zimske cipele
1 spavacica
1 rucnik
1 cetkica za zube
1 cesalj
1 zimska jakna
1 rukavice
1 hlace
1 suknja
1 kosulja
1 vesta
1 majica kratkih rukava
1 krevet
1 set posteljine

Samo ovo je, vec, 21 stvar na popisu. Vrijedi pod pretpostavkom da se ne koristi nikakva kozmetika, ili da je ona nekakvo drustveno vlasnistvo, itd. Moja zamisljena osoba se ne bavi nikakvih sportom ili rekreacijom, ne radi, ne ide u skolu... Ako krene, sumnjam da ce joj biti dovoljno tek 79 dodatnih predmeta.

Uh, kad bih samo mogla imati samo 100 stvari. Ne podnosim previše stvari, pokušavam se otarasiti i ovoga što imam jer imanje me uopće ne čini sretnom. Kad bih bar mogla "odbaciti čašu jer mogu piti iz ruke".
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kini%C4%8Dka_%C5%A1kola

U stvarno, zaboravila sam gaće! :-o Definitivno imam barem sto stvari!

U praksi to izgleda ovako?
http://finance.yahoo.com/family-home...make-you-happy

prvo sto sam napravila kad sam otvorila temu je - excel i lista sto stvari. jedva dosla do osamdeset. a nabrojala i po sedam pari gaca, grudnjaka, carapa... i kupaci kostim, kapu i naocale za plivanje... cak su i auto, mobitel i cetkica za zube na listi... i cetiri narukvice :lol:

i sto sad? sto s onima koji fakat zive sa 100 stvari? ok, ja ih, ocito, imam cak i nesto manje :mrgreen: al eto, da si priustim i one stvari koje bas zelim vec neko vrijeme - zivjela bih sa sto stvari potpuno ispunjena...

i, sto sad? :-/

nisi li sretna?