Printable View
Jučer mi Sarić zaspala, i ja ležala pored nje, zadrijema, i prvo sam bila u nevjerici i onda primila nju na ruke i trk van, al je stalo pa smo stigle do hodnika. Baš sam pošteno osjetila, noge su mi se tresle još valjda pol sata :oops: , a mala frajerica se nije ni probudila, nastavila spavat i na rukama.
Čitala po internetu svašta i baš me malo frka moram priznat...
Jel vas strah???
Je, jako me strah. I ja sam baš osjetila, bila s malom doma sama i isto sam se "ukakila" od straha. I ruke su mi se tresle...
Bojim se užasno, ali nemam pojma gdje je jučer bio potres u Zgb.?
Ja sam u Podsusedu i osjetila jako, seka u Španskom isto, a svekiji na Savici ništa. Piše na internetu di je bio epicentar...
Ne bojim se. Jednostavno zato jer na to ne mogu nikako utjecati i glupo mi je opterećivati se stvarima koje ionako ne mogu promjeniti. Imam važnijih stvari oko kojih se brinem.
Vidiš ja baš suprotno, bojim se jedino stvari na koje ne mogu utjecati.Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
Trenutno imam jednu jedino "stvar" oko koje se brinem a baš i ne mogu na nju utjecati a ona se nalazi u mojoj buši ;) Tako da mi je uz Gabicu moja mrva prioritet :)
nesmijem si dopustiti sekiranja oko takvih stvari :)
Da, ali trudim se ne razmišljati, jer je puno više stvari kojih se bojim, a češće su, nažalost
Epicentar je bio u Klinča Selu
i ja se trudim ne razmišljati, isto tako ima hrpa stvari kojih se bojim, ali se nadam da se neće dogoditi, tako i za potres
Pa ni ja se ne bojim toga svaki dan od 0-24 kao što sam recimo brinula za mrvu u buši (x3). I ne rzamišljam o tome inače. Ali ovako kad se desi, kad ga osjetim, a jako je neugodno, koliko god mali potres bio, strah me, osjećam se loše.
BOjim se i ne bojim. Kao i požara, poplave, toga da me udari auto, da padne avion u kojem se vozim, milijarde različitih bolesti i stanja koja me mogu pogoditi (tj. više se bojim za djecu, naravno).
Tako da...u podsvijesti je sve-svako toliko se nešto osvjesti (prošle god su svi paničarili od raznih životinjskih gripa, pa poplava, pa potresa sada).
Nema smisla bojati se stvari na koje ne možemo utjecati.
Ne bojim se.
Kod nas tlo podrhtava pod normalno, svako malo.
Zgrade su građene, barem predratne, tako da izdrže prekonekoliko Rihtera. Mi živimo u jednoj takvoj.
Mogu samo da se nadam da se neće ponoviti oni katastrofalni zemljotresi iz '69. i '80. godine.
Više od toga ne mogu učiniti.
Ako će se tresti, trešće se, bojala se ja ili ne.
jup, to je to.
XCitiraj:
ana.m prvotno napisa
A mene zanima di sam ja bila a da ga nisam osjetila :roll:, isto sam u zapadnom dijelu grada.
Mene je frka kad čujem da su potresi tu kod nas u blizini, dakle Balkanski poluotok npr. Ako su na drugom kraju svijeta, nije me strah :mrgreen:.
Inače isto ne brinem oko stvari na koje ionako ne mogu utjecati...
pa ni ja se baš ne tresem od straha non-stop, ali ne mogu biti sto posto sigurna u svoju reakciju tj. mislim da bi me mogla uhvatiti panika i više se toga bojim... :/
ja se uplašim tek kad počne jače tresti kao ovaj jučer. prva stvar na koju pomislim je uzet dijete i stat ispod nekog nosivog zida dok prvi val prođe.
inače ne razmišljam o tome8-)
da me se pitalo jučer prije potresa, rekla bih da se ne bojim, da na to ionako ne mogu utjecati. Tj. da mi je nije svejedno kad se događa, ali da inače ne razmišljam o tome.
Međutim, jučer sam, ne odmah nakon potresa, nego kasnije navečer imala pravi napad panike i nisam zaspala tko zna do kada. Shvatila sam da ne znam što trebam raditi ako opet zatrese. Sve što sam naučila davno u školi ne pali u našoj trenutačnoj situaciji jer živimo na 4. katu. Van, da i smijem (a na stepenice se ne smije za vrijeme potresa), ne stigem. Hrastov stol, da se sakrijemo pod njega, nemam (takav jedan mi je baš ulijevao sigurnost u kući mojih roditelja). Dapače, imam samo jedan stakleni, od kojeg nikakve koristi. Kaže MM u kupaonicu, jer je od armiranog betona. Ali ako nas zadesi po noći, dok ja pokupim djecu koja spavaju u sobi na drugom kraju stana i vratim se u kupaonicu koja je bliže našoj sobi...Uglavnom, takve su me misli morile noćas, zaključka nikakvog osim da se jedino možemo moliti da nas ne zadesi takav gadan koji će rušiti našu zgradu građenu prije 25 godina. Najviše me straši činjenica da ne bih mogla do djece i da budem(o) živi zakopani.
Grozne crne misli, znam. Srećom, danas sam malo bolje! :mrgreen: Baš sam trebala negdje izreći što mi je u glavi. Iscjeliteljski topik! Hvala.
Do nas se nije osjetilo pa se ja trenutno kao ni BebaBeba ne bojim :mrgreen:
E da sam osjetila pravi potres vjerojatno bih razmišljala kao Freja. Ali sve je to normalno.
BebaBeba, čestitam na novoj mrvici :)
Freja, točno znam taj osjećaj jer živim u kući kojoj je krov u ruševnom stanju, a trenutno nemamo za obnovu... To je stara kuća, još imamo grede na podu, ma sva je nakrivljena...čeka bolje dane, a ako nam se prije toga desi malo jači potres-brrrrrr, ne želim ni razmišljati! To mi je gore od najgoreg horrora!!!!
Bojim se potresa. Osjetila sam ga u sjevernoj Italiji prije par godina. Zgrada se ljuljala, ali samo to. Nekako mi se čini da su one građene prije 25-35 godina najkvalitetnije ča se tiče potresa. Valjda imaju dosta željeza ( da sam kao Nataša Sa, čitala : Čelične konstrukcije u građevinarstvu, znala bih bolje ).
Sada živim u jednokatnoj kući, ali isto ne znam kako se ponaša u potresu U svakom slučaju bolje da ne znam). Primorsko tlo je šupljikavo, goli kamen, ne znam kako ti valovi potresa idu kroz takvo tlo.
Potres je jači od nas i ne vjerujem da išta možemo, možda se zato i bojim.
Mislim da bi i ja jučer ujutro rekla da se ne bojim :mrgreen:, ali nakon 16,08 aa, koji grozan osjećaj, a znaš da ne možeš ništa osim zbrisat čim prije. Baš horor, prvo osjetila da se krevet trese, mislim si - haluciniram - i onda neki zvuk tudududummm, joj užas.
A općenito o strahovima mislim kao i Anemona i ana.m.
Primijetila sam jednu stvar, a to je da se ono što mi je nekad bila samo nelagoda, danas pretvara u (paničan) strah. I to otkad imam djecu. Prije mi je na primjer let avionom eventualno izazivao malu nervozu, možda čak prije uzbuđenje, danas ne spavam od brige, slično kao sinoć.
A kao za peh, vezano uz potrese, četiri sam doživjela otkad smo u ovom stanu i svaki, baš svaki puta sam bila doma sama ili sama s djecom. To mi znatno otežava stvar.
Beti3, čini mi se da sam noćas pročitala da je " na kamenu " najsigurnije... ma sve pročitano sam zaboravila kad sam došla do toga da se u Zagrebu u skorijoj budućnosti može očekivati potres od 6,5 po Richteru...
Ne bojim se. Rodom sam iz južnog dijela Hrvatske i tamo je oduvijek trusno. Gotovo svake godine barem jedan-dva potresa koja dobro osjetiš. Ne mogu na to utjecati, pa se ne brinem.
kad nas je 92 stresao najjači potres koji pamtim u zadnjih 20 god. osjetila sam nelagodu tih par sekundi, nikakav strah. Kad nas je pak stresao 2005. s bebom sam još satima poslije stajala ispod štoka. Ako bih se ja maknula netko drugi je morao stati s malim ispod štoka. Tad sam prvi put osjetila istinski strah, ne za sebe već za dijete i do danas ga se nisam rješila.
Ja se bojim. Ne potresa nego toga da ne znam što i kako napraviti ako do potresa dođe. Ako je ntko našao neke upute ili netko zna nek nam ponovi piz :)
baš sam nedavno gledala snimku potresa u Kobeu, u prvih 10 sekundi već je sve bilo srušeno, a ljudi na snimci su zbunjeno stajali i gledali šta se događa, uopće nisu imali tako brzo nagon za bijeg
sve razmisljam dali da se javim na ovu temi ili ne....
al eto me ipak.
ja ne da se bojim potresa nego za vrijeme potresa skoro padam u nesvjest.Taj strah je toliko jak da nekako znam predvidjeti potres.jucer sam ga cekala citav dan.i docekala.sama na poslu.ajd nekako sam se uspjela sabrati ali sam nocas spavala obucena.a ribica je bila u deeebeloj pidami sa stvarima u ruksaku!
Neznam zasto toliki srah!moguce zato sto sam jednom sa 7 godina ostala sama na 5 minuta sa tek rodenim bratom, jer je mama trkom isla u ducan ispred zgrade.Tada sam se prepala i valjda to nosim u podsvjesti.
U vrticu sam nedavno pitala tete sto oni rade u slucaju potresa!malo su me bljedo gledale al ih je pitanje iznenadilo!
I od sinoc stalno gledam ovo
http://www.emsc-csem.org/#2
i upce se ne osjecam dobro.(a nemogu prestati gledati)
Mozda sada-kad sam to svima rekla-me prestane biti tolika frka!
kao ono-bok, ja sam ana i panicno se bojim potresa.!
anatom, auuuu, ovaj link...
Možda je bolje da ih je toliko puno manjih, nego jedan veliki ( uvijek se trudim naći dobro u svemu).
Sad ću taj link češće gledati. A ovaj dio s malim ruksakom mi je tako poznat. Neću priznati što sve stavim u njega, ionako mi se smiju moji doma, ali : "Ništa nas ne smije iznenaditi".:mrgreen:
i ja sam verovala da se ne bojim.
sve do one noći kada se ovde zaljuljalo-/
probudila sam se, poput veštice, minut pre potresa. i gadno se prepala dok je trajalo. posle sam se jedva smirila, sve prebirajući po glavi ŠTA AKO...
i dalje se osećam nelagodno povodom toga...
http://www.duzs.hr/page.aspx?PageID=134
prema dnu.
ja u stvari imam samo jedan strah, kad je riječ o potresu. a taj je da nećemo biti svi zajedno, nego svak na svojem kraju grada. J u školi, M u vrtiću, ja na poslu, mm na poslu. pomisao na tu razdvojenost mi je užasna i nepodnošljiva. iako evo kako ivy kaže da je sve gotovo u 10 sec. :-/
Ja sam proživjela jedan od 20sec, kad nam je cijelo mjesto razrušeno. Strah je ostao, grozan, ali sam se naučila nositi s njim.
Isto kao i Cvijeta, najveća bojazan mi je ta da neću biti pored svog djeteta ako opet dođe do takve situacije. Mislim da bih u toj situaciji bila sposobna poletjeti, kao u svojim snovima, i zaštititi svoje dijete. Bar mi je to prva pomisao kada razmišljam o potresu.
I iako kao što sam i rekla, držim strah pod kontrolom, bojim se zbog toga što je na žalost velika vjerojatnost da živeći u zagrebačkom području opet doživim jedan razorni...
Ali ipak, jednom mi je netko bio rekao da su se nakon davnog razornog potresa u Zagrebu, Zagrepčani zavjetovali Gospi od Kamenitih vrata da ih čuva od ponavljanja istog. Ona je obećala da hoće. A ja vjerujem ...
To je meni inače jedan od razloga o kojem doduše ne pričam nikome (osim MM i na forumu :)) da kad idem negdje bez djece odvrtim u glavi koliko mi treba da dođem do njih pješice, ako sve stane. Kad idem na put odna su kod mojih i tamo je moj buraz i nekako predam svo povjerenje njima i odrežem to u glavi, ali ovo kad je jedna u vrtiću, drugi u školi, MM na poslu na jednom kraju, a ja zbog nečeg na drugom kraju Zg, e to mi i inače nije drago, ali opet i jedni i drugi starci su blizu škole i vrtića čak i pješice bi stigli pa se time tješim, makar i oni imaju svoje rasporede. Nekako sam sretna što to kod nas nije na dnevnij bazi nego neka iznimka. Uglavnom su pilići oko mame koke :)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ja sam doživjela dva malo jača, jednom doma s familijom i istrčali smo po štengama pred neboder LOL, drugi put solo kod frendice na 17om katu, e to je bilo, osjećaj kao da nas je div protreso. Tada sam se uplašila onako normalno, iskreno puno sam se više uplašila migova, probijanja zvučnih zidova, uzbuna i toga. Ali sad kad imam djecu - sad se bojim i htjela bi ih zaštiti u svakoj situaciji
imamo identičan strah, ježim se od toga.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
iako živim u manje rizičnom području, moram priznati da mi nije svejedno. nadam se da neće biti nekih jačih potresa. isto kao i ostali svega se više bojim od kada imam djecu. kada se sjetim samo kakve sam situacije prošla prije 17 godina kada su mi granate letjele iznad glave, par puta sam za dlaku izbjegla mjesto udara, živjela mjesecima u podrumu i to mi se tada nije činilo strašno niti sam bilo nešto specijalno zabrinuta. a ovi potresi me itekako brinu. možda s godinama, a možda i zbog djece više se bojim nečeg što bi se moglo dogoditi.
hvala bogu da kod nas nema tornada i vulkana. ne znam kako bih podnjela činjenicu da mi neka vjetrina može odnijeti kuću, a tek onu scenu u kojoj gledam kako mi se približava. brrrrrrrr!
potres sam doživjela sam jedan, jako slab i to na moru. zaista nije bilo ništa strašno, niti sam skužila što se događa sve dok nije prošlo, ali sada si samo mogu zamisliti kako bi to izgledalo da se jače zatreslo. tu nemoć i zatečenost. užas:-(
Ja sam odlučila da se neću bojati. Strah od potresa ni na koji način ne pomaže niti me štiti od katastrofe. Također ne unapređuje kvalitetu života (zapravo suprotno: samo nepotrebno opterećuje). Strahovi imaju smisla ako nas navode da izbjegnemo opasnost. Ovdje to baš i nije slučaj.