drugo dijete

Imam jedno pitanje za sve mamice koje planiraju vise od jednog djeteta:

Dok ste planirale drugo dijete (i svako sljedece naravno, ali posebno se ovo odnosi na drugo), jeste li imale nekakav strah, tjeskobu, pitanje... - moze li se drugo dijete voljeti ovako snazno kao prvo i hoce li ovo prvo biti zakinuto dolaskom drugog djeteta? Ostane li prvo dijete ipak ono nesto posebno?

(Da ne zvuci cudno, sigurna sam u to da se sva djeca vole jednako i da u meni ima ljubavi da 10-tero djece, ali svejedno.... nekad se uhvatim u cudnim dilemama...)

I mene muce iste dileme.
Plus milion drugih pitanja: Kako mislite da se osjeca prvo dijete nakon rodjenja drugog, osjeca li se zapostavljeno, kako to nadoknadite, jel moguce drugom djetetu pruziti isto onoliko paznje koliko je i prvo imalo itd.

i mene isto muci :?
sandraf, super za topic, mozda nam mame koje imaju vise djece mogu savjetom i iskustvom pomoci

Zrinka pretpostavljam da razmisljas i o tandemskom dojenju :P , ali o tome cemo diskutirati na dojecem podforumu......

zorana, ma da, to je dodatni "problem" :)

Mene je užasno strah nove trudnoće zbog svega što se dogodilo,ali je ipak neizmjerno želim.Ponekad se pitam ako druga trudnoća završi uspješno hoću li u drugom djetetu tražiti Luku koga više nema.Jednog dana želim da to drugo dijete zna da je imalo brata no hoće li ono biti u nekoj mjeri ljubomorno i hoće li se osjećati pomalo zapostavljeno.Znam da to ponajviše ovisi o meni,no ipak?! :?

koka :(, tuzno je to sto ti se dogodilo, ali mislim da je jako pozitivno sto imas zelju za drugim djetetom i ja se nadam da ces ga i dobiti...
ja ti mogu reci svoj rpimjer, ja sam imala sestru koja je umrla prije mene, nikad se nisam osjetila takvo kao da ja roditeljima nadoknadjujem nju, niti da su me zato rodili....rpihvatili su me kao novo bice koje je stiglo u obitelj a ne kao necija zamjena...naravno da su mi pricali o njoj, u meni je i dalje tuga sto je nema medju nama i jako bih voljela da imam sestru, no sretna sam jer znam da me negdje odozgo gleda i pazi na me :)

.... da, da, Zorana i to...

Zrinka, hvala na pohvali za topic...

Nedavno je jedna mama u pricama s poroda (drugog djeteta) napisala da je u trenutku kad su joj bebu dali u narucje shvatila (nesto kao) "... da ce ih oboje voljeti jednako zauvijek...". Na to sam se rasplakala k'o kisna godina (meni definitivno najdirljiviji dio price) i pomislila "...vidis, dobro je, i druge to muci....".

Citiraj:

---

koka prvotno napisa

Mene je užasno strah nove trudnoće zbog svega što se dogodilo,ali je ipak neizmjerno želim.Ponekad se pitam ako druga trudnoća završi uspješno hoću li u drugom djetetu tražiti Luku koga više nema.Jednog dana želim da to drugo dijete zna da je imalo brata no hoće li ono biti u nekoj mjeri ljubomorno i hoće li se osjećati pomalo zapostavljeno.Znam da to ponajviše ovisi o meni,no ipak?! :?

---

Koke, draga, nazalost, znam odgovor na tvoje pitanje: neces ni u kome traziti Luku, ali ces se uvijek sjetiti da je "danas" trebao biti njegov rodjendan, gledat ces drugu tudju djecu njegove dobi i razmisljati: "...ovakav bi danas bio i moj Luka...", ali s vremenom i takve misli postanu normalan dio tvog zivota bez onog neizdrzivog osjecaja boli.

Drago mi je da se javljas, pozdravljam i ono putovanje na kom si nedavno bila da se maknes od svega i od srca ti zelim plodno ljeto i bebu u proljece :D.

Naravno da ne želim da mi drugo bude zamjena za prvo,jer nijedno neće biti Luka. :cry: Želim da drugo opet bude MI mene i MM i da u njemu vidimo nas,ono malo i sitno koje bez nas ne može! :)

Ma čim se riješimo ovih bakterija krećemo u akciju.Nema čekanja! :D

Koka zao mi je sto tebe muce tako tuzne dvojbe. Sigurna sam da svako dijete pronadje svoj poseban put u roditeljskom srcu, pa makar to dijete vise i nije fizicki prisutno medju vama. Tvoje dijete ili djeca ce to sigurno razumjeti i vjerujem da ce prihvatiti cinjenicu da su imali jos jednog brata koji nazalost vise nije tu, ali da je svaki pojedinac ravnopravan u obitelji bez obzira jel prisutan ili ne i da nitko nikoga ne zamjenjuje.
Nadam se da nisam zbrckala previse i da me razumijes.
Evo jednog primjera: roditelji mog tate umrli su davno, dok je on bio dijete. Dakle, ja ih ne poznajem. Ali citav zivot osjecam da se oni provlace kroz nase zivote nekom svojom prisutnoscu koja, iako nije fizicka, dovoljno je jaka. I imam veliku ljubav prema njima i nitko ih ne bi mogao zamijeniti mada ih nikada nisam upoznala.
Mozda moj primjer nije mjerodavan, ali samo sam htjela reci da svatko ispliva i nadje svoje mjesto, a da se ovi drugi pritom ne osjecaju ugrozeni.
Sve ce ti to doci na svoje , samo polako.
Sto se tice drugog djeteta, mene kao da na neki nacin pece savjest. Mislim se da nije moja Zorka jos premala, da necu ja mozda njoj oduzeti nesto time sto necu vise moci stalno biti koncentrirana na nju itd.
I mislim se sta ako prestane dojiti u trudnoci, mozda njoj to jos veoma treba, a ja sam joj to uskratila odlukom za jos jedno dijete.....ahhh nikad kraja dilemama

Jedno je sigurno!Moje će drugo dijete imati svog malog anđela koji će uvijek bdjeti nad njim i čuvati će ga kao i svi oni drugi mali anđeli koji paze na svoju braću i sestrice.

Sad nemam tu neki smajlic sa srcem da posaljem.....sigurna sam da ce vas mali andjeo uvijek biti uz vas.....

Kad sam ja ostala trudna s Noah ja i muz smo danima ma i mjesecima razgovarali i govorili ono Annabel ce uvijek biti posebna i volit ce mo drugo djete ali Annabel je Annabel. I mene je pratio strah da li cu volit drugo djete i da li uopce mogu voliti drugo djete koliko volim Annabel.
Medjutim ti svi strahovi nestanu onog trenutka kad ponovo rodis.Ne da imas u sebi ljubavi za jos jedno dijete nego za jos sto djece. Ja ih stvarno volim podjednako ustvari sad kad ih je dvoje volim ih samo vise a nikako manje :)

To je mislim vec netko bio rekao, da se ta ljubav ustvari ne podijeli nego umnozi :)

Bila je prije par godina na televiziji žena sa 14-toro djece (!!!!). Onda ju je pametna novinarka :evil: pitala kako dijeli svoju ljubav na toliku djecu, a žena ju je pogledala :shock: i rekla: Ljubav prema djeci se ne dijeli, već množi sa svakim novim djetetom.

da, jako me je bilo strah i s nekim sam curama izmjenjivala pp-ove jer me bilo sram priznati javno o tome 8)

one sekunde kad se Joco rodio sav je strah nestao :D

Za djecu koje vise nema pa cak i za onu potencijalnu , uvijek cemo se pitati sto bi sad radili , kako bi izgledali , tako ...Neka sjeta...
Za djecu koja su tu i koju cemo imati - imati cemo dovoljno ljubavi , jer svakoga volimo zbog razlicitih stvari i na razlicit nacin. Ono sto ce braca i sestre morati dijeliti je roditeljsko vrijeme (a ne ljubav).Za svakoga od njih morat cemo naci bar mali dio dana kad cemo mu/njoj biti u cijelosti posveceni kako bi on/ona bili zadovoljni, emotivno "napunjeni" , kako bi bas to dijete znalo da ga volimo najvise na svijetu.Jer mi znamo...

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

... da se ta ljubav ustvari ne podijeli nego umnozi :)

---

...jako lijepo receno...

Citiraj:

---

nuna prvotno napisa

... Za djecu koja su tu i koju cemo imati - imati cemo dovoljno ljubavi , jer svakoga volimo zbog razlicitih stvari i na razlicit nacin. Ono sto ce braca i sestre morati dijeliti je roditeljsko vrijeme (a ne ljubav).Za svakoga od njih morat cemo naci bar mali dio dana kad cemo mu/njoj biti u cijelosti posveceni kako bi on/ona bili zadovoljni, emotivno "napunjeni" , kako bi bas to dijete znalo da ga volimo najvise na svijetu.Jer mi znamo...

---

.... a tek ovo...

hvala cure :D

:P :P :P

Kad sam bila drugi put trudna moj prvi sin imao je malo više od 2 godine. Nije me nikad mučila ta dvojba da li ću drugo moći toliko voljeti, ali me u trudnoći preplavila takva beskrajna ljubav za prvo dijete ali i užasan strah da mu se nešto ne dogodi zasto što sam ja trudna - recimo ja sam prespora, nepažljiva ili nešto takvo pa on otrči na cestu...
Nakon poroda sam pogriješila što sam od starijeg djeteta koje je još uvijek bilo jako malo (3 god.) očekivala previše razumijevanja.
A sad kad su 5 i 2 godine mogu reći da ima razlike u načinu (ali ne i jačini) na koji ih volim, ali to je zato što su različite naravi - stariji se jako rijetko mazi, ali kad to hoće mora biti odmah i samo on. Mlađi je teška maza, ali ako ga zbog nečeg moram malo "otkantat" neće raditi drame kao stariji. Isto i zbog njihove dobi, sa starijim je druženje više u razgovoru, a s mlađim više fizičko.
I starije dijete uvijek nekako u duši ostane jedinac. Možda bi bilo malo drukčije da su različitog spola, onda se ne doživljavaju kao takva konkurencija. Ali sad sam skrenula s teme...

Ja silno želim drugo dijete. I ne samo zbog sebe, nego i zbog mog malog sina - puno znači imati brata ili sestru. Čak i ako bude ljubomoran u početku...pa, to je normalno. I ja sam bila ljubomorna kad sam dobila brata, tukli smo se do tinejdžerskog doba, ali sad se, naravno volimo najviše na svijetu.
Mislim da treba imati više djece i zbog tog "roditeljskog grča" - svaka sitnica je izvor straha, pretjerane pažnje... Iskusne mame koje imaju više djece kažu da se nekako opuste kad dobiju drugo dijete i sve ide lakše.

I...kažu, prvo dijete ostane uvijek posebno. Ne u smislu da se više voli, nego zbog toga što su s njim sve to prošle prvi put...

Nažalost moram te razočarati, nije uvijek tako. Strah za njih množi se kao i ljubav... Meni je taj strah bio najveća nevolja majčinstva, ni neprospavane noći, ni bolovi, ni 18 kila viška... ništa drugo ne mogu usporediti s tim, a isto sam mislila da će se smanjiti s drugim. I što je najgore, kako djeca rastu rizici su sve veći pa raste i strah. Prije prvog djeteta nisam ni razmišljala o tome kao o nečem što će mi se dogoditi, mislila sam da su moji starci "uvrnuti" što su me toliko gnjavili.
Inače MM i ja smo jedinci, i kad smo odlučili imati djecu rekli smo da nikako nećemo dozvoliti da se našem djetetu dogodi da ostane samo!

Mamazika drago mi je da tako fino opisujes svoje strahove. Ja ih isto imam mali milion ali nekako se cini lakse kad ih drugi opisu pa vidis da nisi paranoican ili nenormalan.
Moj najveci neprijatelj je, valjda kao i svaciji, vrijeme.
Ja uvijek vrtim po glavi te neke nostalgicne filmove, pa vidi kako je sve brzo proslo, pa vidi koliko mi je vec dijete, pa vidi kako nam brzo prodju dani a ni ne stignem joj pokloniti paznje koliko bi htjela, a sta tek kada dodje drugo dijete, necu se ni okrenuti a djeca ce vec otici svojim putem....
Onda me usput muce i nekakva razmisljanja o mom djetinjstvu. Pa se sva uplasim kad vidim koliko mi baka i djed vec imaju godina, kad vidim sijedu kosu moga tate i mame, a ko da je bilo jucer kada sam ja bila to dijete a oni na mom mjestu....i sve tako.....usput onda strah da se nesto nekome ne desi
Cure sorry nisam htjela uvaliti crnjak ali valjda to tako uvijek ide, kad krenes razmisljati o jednoj stvari jos ih se stotinu prilijepi.. :cry:

Zorana, cemu crnjak i to jos oko neceg na sto doista ne mozes utjecati. Tko je ono rekao "... samo mijena stalna jest..."
Uzivaj u SADA, ne opterecuj se prolaskom vremena, gledaj na proslost s ugodnom sjetom, ali ne i tugom, uzivaj u svojoj curi, budi s njom ponovno dijete, nema veze sto imas 30 i ....koju, pa nismo mi jos za bacit!! 8)
Kad ja potrosim (malo vecu) svotu novca na sebe, kozmetiku, garderobu i mm zanjurga, fino mu kazem: "... kasno sam postala majka, ali ne smijemo dozvoliti da izgledam ofucano!!! Kad dodjem na roditeljski sastanak zelim da moj sin ponosno kaze: - onaj plavi komad u koznoj jakni je moja mama!!!" Naravno, muz ostane :roll: :roll:
Idemo dalje, nema crnjaka.... :wink:

Citiraj:

---

Tko je ono rekao "... samo mijena stalna jest..."

---

Heraklit, grcki filozof 5.st.pr.Kr. :D

:D :D .... eto, bravo Felix, thanks... vidite - pametnog li Grka... :D :D

Hvala na ohrabrenju :)

Naš Ivan je dobio sekicu kada je imao samo 13 i po mjeseci i nikada nije bio ljubomoran na nju. Vjerojatno je bio premali da zna što je uopće ljubomora i jednostavno nemože bez svoje ljepotice, kako je zove. KAd smo u dućanu i traži me da mu kupim sok, obavezno uzne dva. Na mije pitanje šta će mu dva, odgovora mi: PA ZA SESTRU! Kao, kak to uopće mogu pitati. Jako su povezani. I nemogu vam opisati sreću koju vidim kod njih kad se recimo vide navečer ako su popodne proveli svaki kod jedne bake.

Ja mislim da roditelj nemože praviti razliku među svojom djecom. Ja svoju podjednako volim i uvijek ću ih voljeti podjednako.

Da, ljubav se doista ne dijeli nego umnaža s drugim,a sigurno i sa svakim sljedećim djetetom.

Ja spadam u one mame koje su sa drugim puno opuštenije, mada nikad nisam bila neki paničar. Valjda sam takva i po prirodi, ali donekle je to i stvar odgoja jer i moja mama je takva.

Mene je više zanimalo kakvo će to bit drugo dijete koje ću voljet kao Klaru, jer kad sam vidjela druge ljude s njihovom djecom, nekako sam kužila da redoslijed nije važan za ljubav.
Je, s prvim je sve prvi put, ali ja recimo s drugom bebom neke stvari radim drugačije (od poroda pa nadalje), tako da je opet novo.
Ali ono što definitivno tvrdim, djeca zaista obogaćuju život, stalno unose preispitivanja nekih stvari koje kao odrastao jednostavno uzimaš zdravo za gotovo.
A kad dođu djeca, kao da to sve ponovo preslaguješ i definiraš u životu.
I mislim da kroz to stvarno možeš napredovat u svom razvoju kao čovjek.
Ma obožavam ih obje :D !

mama juanita, prekrasno napisano :D. pogotovo ono kako sam napredujes kao covjek. i da ih obozavas.

Moram vam još nešto napisati: skužila sam da ih najviše volim kad su skupa i kad oni pokazuju ljubav jedan prema drugom (nažalost, rijetki trenuci) - onda imam dojam da ću eksplodirati od sreće!

Oduvijek sam govorila da bih voljela imati bar troje djece. Zašto? Nemam pojma!! Ali sada, nakon što sam pročitala sve što ste napisale, poželjela bih odmah sutra roditi, još ako može blizance!!!

P.S.Sandraf, najavljuješ li ti nešto?! :D :lol:

WTP, nazalost, nista konkretno. Zasad :wink:
Samo sam znatizeljna...