Napokon sam pronašla malo vremena pa ću se pokušati prisjetiti dana kada se rodio Vito. Nedjeljno jutro (4:30) započelo je s trudovima...pričekala sam u krevetu da se uvjerim da nije samo neki lažnjak i shvatila da bi ipak moga biti početak. Odlučila sam obaviti sve rituale (tuširanje, brijanje) i oko 6 probudila MM i rekla mu da je krenulo. Leon je spavao sa svojim stadom (to mu je bio peti dan kozica i temperature 39), a mi smo nakon doručka i kave pozvali baku i dedu. Oko 9h stižu svekrva i svekar (u totalnoj panici), a mi cool...smijemo se i smirujemo ih. Svekrva me svako malo pita...jel imaš trudove? jel te boli?...jer ih ja „odrađujem“ dok spremam suđe u perilicu, njima kuham kavu i serviram doručak. Trudovi su došli na 7min i iako sam mislila pričekati da dođu na 5 dogovaram se s mužem da polako krenemo samo da ja nazovem ginića koji radi od sutra jer je još na GO. Dok pokušavam dobiti doca na mob frendicama šaljem poruku da krećem u rodilište (to je bilo oko 9:30). Istovremeno trudovi jenjavaju...nema više ritma, tu i tamo koji trud. Mijenjam plan...ipak ću ja još malo pričekati...u tom periodu trudovi su dolazili bez ikakvog ritma. Oko 11h dobila sam ginića koji mi je rekao da nakon sljedeća dva truda krenem na SD jer sam sigurno krenula u porod (obzirom da mi nije prvi) ali su trudovi izgubili ritam. Gore smo došli oko podneva (blažena nedjelja – parkinga ko u priči)....otvorena samo 2 prsta...trudovi skoro prestali...stavljaju me na ctg a ja babici objašnjavam kako sam imala 6-7x stolicu, čak me dizalo po noći...doktor koji me pregledao piše podatke, a babica mu dovikuje: „Jeste čuli doktore?“, pa meni kaže da ako sam imala proljev moram u izolaciju i neću moći dobiti bebu...ja joj objašnjavam da nisam imala proljev nego učestale stolice. Velim da sam blizu doma pa ako treba mogu doći i kasnije...Nakon nekog vremena stiže drugi doktor kojem su prve riječi bile : „Što je to sa stolicom?“...opet moje objašnjavanje nakon kojeg je babica rekla „Onda je nećemo klistirati“...u tom periodu otvorila sam se još 1 prst i oni su odlučili da ostanem. Presvukla sam se u svoju spavaćicu, uzela stvari, poslala muža doma i otišla u predrađaonu (babica mi je uvalila rukavice i posudicu za stolicu radi analize)...tu su ležale dvije cure „od sinoć“ kojima nije bilo ni do čega. Nakon cca sat vremena dolazi babica i umire od smijeha kad je vidjela da ja imam olovku i papir na koji bilježim trudove...tu smo se skompale...sve smo prebacile na zezanciju. Čujem se s mužem, veli mi da je Leon dobro...ima temperaturu al ne tako visoku...kužim mu po glasu da me mulja kako se ne bi zamarala sa time. Ubrzo dolazi babica s doktoricom i stavljaju mi ctg da vide te moje trudove (netom prije toga zabilježila sam 3 truda na 8 minuta)...trudovi nikakvi...veli doktorica „Ja bi vam sad probušila vodenjak da probamo malo potaknuti trudove, a ako ne krenu onda bi malo aktivnije pristupila porodu i dala vam drip“, možda će nekima biti čudan moj odgovor al ja sam se sa time složila...pola sata nakon bušenja vodenjaka stižu one u kontrolu...meni trudovi po starom, veli mi babica da zovem muža jer za pola sata idem u box. 15:45 stavljaju mi drip...dolazi MM....trudovi su na 2-3 minute...u našem boxu još uvijek je veselo, otvaram se kako treba...babica svako malo prođe i nešto dobaci. U boxu do mene (Ferrari kaže MM) rađala je cura s epiduralnom...izgon je trajao malo duže pa smo 15-tak minuta slušali navijanje doktora, babice i sestre. Ajmooooo, još malo, još malo....bravo, bravo...nije dobro...ajmo opet. U tom periodu mene su krenuli žestoki trudovi tako da sam zadnjih par komada prodisala žmirečki držeći MM za ruku...u podsvijesti mi je bilo da mene to isto čeka, al nisam bila svjesna da će doći tako brzo. Nakon što je krenulo veselje u boxu do mog mene je zadnji trud tako jako zabolio i osjetila sam da je beba skroz dole...rekla sam MM da zove nekoga jer ne mogu više...rađam. On je to prihvatio bez panike jer je takav scenarij bio kod prvog poroda pa je bilo još par minuta vremena prije nego sam počela rađati....veli on meni „Dobro, sad će neko doći“...srećom u to stiže babica...veli „Kaj se dešava kod vas?“...baci pogled i potom stavlja ruku, imala sam osjećaj da je čak morala gurnuti dijete nazad...“Idemo tiskati!“...jednom sam stisnula do pola...kad sam čula...“Ne tiskati, samo disati“...u to je MM rekao „Vidi se glavica“...ovaj put je pogledao šta se dešava dolje...nije više bio u strahu, nakon toga još jedno tiskanje i stigao je Vito! Svi su se skupili gledati pupkovinu koja je navodno prekrasno izgledala. Dobila sam Vitu na prsa gdje je malo odmorio jer nije bio zainteresiran za cicanje, babica je u to vrijeme s doktoricom rješavala posteljicu i pregled, pitala sam je „Jeste me rezali?“...veli ona „Ne!“, a ja „Jesam popucala, hoće me šivati?“...opet ona „Ne!“...ja sam joj presetna odgovorila „Ma ljubim Vas!!“ Kasnije, na hodniku rekla sam babici da sam Roda, na što je ona zadovoljno kimnula i rekla „To sam si i mislila, čim sam vidjela da ne trebam brijati i čula o vašim stolicama“. Sve u svemu od ulaska u box do poroda prošlo je manje od 90 minuta... bez obzira na proidanje vodenjaka i drip ja sam presretna kako sa svojim porodom tako i sa spoznajom da se puno toga promijenilo od mog prvog poroda. Sigurna sam da sam se mogla dogovoriti s doktoricom o drugačijem ishodu, ali odlučila sam drugačije i ono što je najvažnije – imala sam pravo izbora, a to je ono za što se borimo! ;)
