Stigla je Lucija - ptić u našem gnijezdu
Drage moje rode, cini mi se da sam jucer poslala post u kojem sam vas pitala za misljenje je li moguce da sam trudna jer mi kasni menstruacija, a stomak me boli ko da cu dobit stvari.... Svih devet mjeseci djelila sam s vama sve probleme i dileme, sve radosti trudnoce, a sad je doslo vrijeme da podijelim i ono najljepse – iskustvo s poroda i dolazak novog sunca u nas zivot – nase Lucije.
Prvi trudovi su me probudili ujutro u 4 sata, ali sam odspavala do 9. Od 10 su se poceli javljati uredno na 15-tak minuta, a popodne do 6 su dosli na 10 minuta. Tada mi se ucinilo da nesto lagano curi, i zakljucila sam da je vrijeme spremit se za rodiliste. Dosli smo oko 7, i lijecnik koji me je pregledao je utvrdio visoko prsnuce vodenjaka, koji je bio mlijecno bijeli, otvorena svega prst i po. Za vraga, dosla je smjena, i novim pregledom drugi lijecnik je zakljucio da voda stoji, trudovi su i dalje bili na 10 minuta, te da je najbolje da me puste do jutra. Noc sam provela u predrađaoni, vise me nitko nije ni pogledao. Ujutro nova smjena. Nova doktorica (steta sto joj ne znam ime, predivna zena, susta suprotnost od onog iz prosle smjene), cim je stigla odmah me je pregledala, otvorena 4 prsta. Kad je procitala prvu dijagnozu visokog prsnuca vodenjaka, zakljucila je da se nema vise sto cekati, i da treba inducirati porod. Na moju i na Lucijinu srecu, to je bila mudra odluka jer kad je probila vodenjak, voda je vec bila mekonijska. Oko 8 i po su me prebacili u radaonu i dali mi drip. Otvarala sam se brzo do 7 prstiju, a onda ni milimetra vise. Ne morate mi vjerovati, ali vrteci se na krevetu, kroz prozor od boksa sam vidjela lastino gnijezdo na zidu zgrade i pomislila kako cu i ja uskoro dobit svog ptića za u gnijezdo. Usprkos svim bolovima, bila sam sretna i nestrpljiva u iscekivanju da pogledam to malo bice koje mi je raslo ispod srca i s kojim sam devet mjeseci razgovarala u stomaku.Pocela sam povracati od bolova, i dosli su trudovi za tiskanje. Nekoliko prvih sam uspjesno prodisala, a nakon toga svaki sljedeci je postao «mission impossible» za prodisati. Babice su bile divne, jedna mi je u trudovima masirala ledja i mocila usta mokrom krpicom, a druga babica i specijalizant stalno su me bodrili. U samo nekoliko trudova kad mi se ucinilo da nemam vise snage ugledala sam glavicu, i to mi je dalo novu snagu da izguram i ostatak tog malog tijela. Sve je bilo gotovo u 11,10, i odmah su mi je stavili na prsi, bila je citava umazana mekonijem, a kad sam cula njezin plac, cinilo mi se da cu poletit od srece. Odmah su mi je uzeli jer je trebalo ispumpati mekonij kojeg se nagutala, i onih desetak minuta dok su mi je opet donijeli bilo mi je ko deset godina. U meduvremenu se rodila i posteljica, a babica se vratila s njom zamotanom u zelenu bolnicku krpu i rekla: «evo ti tvog malog zelenog svemirca». Specijalizant je pricao o tome kako sam uz epi jos puno i pukla i to visoko u cerviksu, i poceo je sa sivanjem dok sam je ja drzala u narucju. Uskoro su je odnijeli, on je vezao «sitan vez» od nekih 30-tak punata, a mene nije bilo briga ni za sta, niti me je ista bolilo. Bila sam preplavljena samo beskrajnom srecom i spokojom. Nas ptić je stigao u gnijezdo koje smo mu svili tata i ja. Sad smo prava obitelj. A bolovi? Ko ih se vise sjeca.....
