Kako sam ipak postala mama.........
Nakom višegodišnjeg liječenja kod razno raznih specijalista, homeopata, bioenergetičara i sličnih alternativnih liječnika, nakon gutanja hektolitara lijekovitih čajeva i eliksira, nakon obilaska svih mogućih svetišta, nakon milion molitvi konačna dijagnoza je bila VI NIKADA NEĆETE POSTATI MAJKA, TO JE APSOLUTNO NEMOGUĆE, VAŠE ŠANSE NISU MINIMALNE, VI APSOLUTNO NEMATE ŠANSE DA SE TO DOGODI....
Možda malo glupo i suludo zvuči ali mene ove ružne riječi izrečene iz usta uglednog liječnika i specijalista, nisu pokolebale, naprotiv ojačale su me i dale su mi snagu da krenem dalje.
Do trenutka kada sam čula svoju ružnu dijagnozu, nikada nisam imala osjećaj da ću jednog dana postati majka, vjerovali ili ne toga dana 08.07.2006. ja sam znala da je to jednostavno ostvarivo i moguće.
Ne želim Vas zamarati sa pričom i nebitnim detaljima, jer manje više sve smo isto prošle, uglavnom 16.09.2006. potvrdjena je trudnoća od 9 tjedana (imala sam skroz neredovite menstruacije pa nisam obraćala pažnju na mogućnost trudnoće). Svi liječnici su bili skeptični oko toga i davali su mi razno razne negativne prognoze i rekli su mi da se previše ne vezujem za plod koji nosim u sebi jer da neću izdržati ni do 20 tjedna. U sebi sam znala da nije tako. Tjedni su prolazili, došao je i 20 i 25 i 30 i nitko od liječnika nije mogao vjerovati.
Od početka moje trudnoće bila sam uvjerena kako ću roditi na carski rez, jer se na ušću nalazi poveći tumor koji je onemogućavao da se beba rodi prirodnim putem....
I tako ja čudo prirode čamim u bolnici i čekam, čekam, čekam.
Dva tjedna prije poroda radili su mi ultra zvuk i opet pozitivan šok, tumor se je povukao, beba se je normalno okrenula i namjestila. Otvorena sam bila 4 prsta i najvjerojatnije ću rodit normalnim putem.
Uglavnom, ja sam dogurala do 37 tjedna i otišla sam na porod. Ležala sam u bolnici dugo i ispratila sam oko 50-tak cura na porod i uvijek i svakoj sam se divila kad su odlazile u rađaonicu. Sve su imale neki poseban sjaj u očima, snagu i hrabrost i nije ih bilo strah. Ja sam se pri kraju moje trudnoće počela pribojavati poroda jer sam se bila psihički pripremila na carski rez.
Trudovi su započeli nakon normalnog pregleda, bili su lagani i neredoviti cijelo popodne. Oko 01 sat napravljen mi je posljednji ctg, pregledali su me i poslali me u radjaonicu. Kad su mi napravili klizmu bila sam otvorena već 8 prstiju.
U 2 sata i 10 minuta došla sam u radjaonicu, prikopčali su me na ctg, dali su mi drip, počeli su jači trudovi, primalje su me masirale i bez nekih velikih napora i bez ijednog jauka u 4 sata i 20 minuta rodila se je moja dugo i željno očekivana beba i ja sam unatoč svim lošim prognozama ipak postala majka jednog malog dečkića.
