Sramežljiva, plaha djeca.. ima li vas još?

Daklem, znam da je život lakši kad ideš kontra svih, a onda dođeš na rode pa vidiš da ih ima još koji razmišljaju tako.. ;) Zato mi je i sinulo da podijelimo iskustva mi ap roditelji koji imamo sramežljivu djecu. Jer koliko god se meni činilo da radim dobro s njom, snažno me pogodi kad mi netko dobronamjerno kaže da je neva toliko sramežljiva jer smo ju mi toliko snažno okrenuli na mene. :/

A konkretno pitanje, da li ste imali neki sustavan pristup tome, tipa intenzivnije socijalizacije, kako ste se ponašali u konkretnim situacijama, kaj ste vidjeli da bolje ili lošije djeca prihvaćaju, da li se i kako situacija mijenja kako dijete odrasta...

I ono što se dodatno pitam, da li možda ona meni svojim ponašanjem nešto poručuje? (utjecaj juula)
Odnosno, da li (i što) i ja trebam naučiti iz svega toga (tj., zašto je baš mene odabrao ovaj sramežljivi anđeo :* )

Mi imamo tek godinu dana, ne znam 'koliko' je plaha jer me taj količinski point ne zanima. Kad osjetm da joj je nekako nesigurno u dušici obgrlim je malo više i jače, pa ispričam tko je i što je to, poljubim i kažem što mi se čini. A kad se ja osjećam plaha kraj nekog, znam da me ta/j ne uveseljava, da je neiskren/a - onda brže-bolje bježim dalje od te osobe.

Tu smo 8)
Pred roditeljima je jedna priča, a kad smo vani, pred nepoznatima, sasvim druga. Skriva se, ne želi govoriti, donedavno se ozbiljno plašio neznanaca (sad je strah ipak malo manji). Očito mu je takav temperament, a ima i na koga biti sramežljiv :mrgreen:
Ali jako sam bila ponosna na njega prije cca 2 tjedna, kad smo bili u gradu i našli se s frendovima (bez djece). Isprva je bio jako zakočen, skrivao je lice, držao se zalijepljeno za mene... ali nismo mu ništa spočitavali. Sjedili smo vani i nakon nekog vremena, Andrej je odšetao, promuvao se oko stolova, otišao na obližnje dječje igralište (sve nama na oku, nije bilo prometnice u blizini!), sam se zabavio na toboganu (na kojem je bilo još djece), itd, itd... ukratko - frendovi su komentirali, kako je to divno, samostalno dijete.
Znači, samo mu treba dati vremena. Ne pada nam na pamet požurivati ga ili "tjerati" na druženje. Trudimo se dati mu priliku, idemo često na igrališta, ali o nekoj "intenzivnoj" socijalizaciji nema govora (nismo baš takvi tipovi, ni MM ni ja).
Zasad mislim da je za njega dobro što ga čuva teta čuvalica u grupi od 4 djece, tako da ima neki kontakt s drugim ljudima, a da mu to ne djeluje zastrašujuće. I s vremenom će sve doći na svoje (nadam se).

kakva slučajnost, baš sam danas čitala to poglavlje kod searsa.

evo i vama: 8 ways to help the shy child, vjerujem da će vas utješiti. :)

moj andrej nije povučen, prije oprezan - voli se družiti ali mu treba malo vremena da procijeni situaciju. nakon par minuta ne možeš ga se riješiti.

nije to u mjeri koju opisujete kod vaših malaca, ali u parku često čujem "a ti si stidljivko, je l' da?"

uglavnom, opet onaj mambo-džambo da ap stvara ovisnu djecu... a ja bih rekla baš obratno: dajući opreznom (sears kaže reserved ili private) djetetu sigurnu bazu, svojim ponašanjem pokazujući da je osoba ili situacija ok - dajemo mu sigurnost i vremena da se oslobodi.

o_i_j, mislim da se u toj dobi to još ne kuži toliko..

ja sam tek prije nekoliko mjeseci (dakle nešto prije njezine druge godine) zapravo skužila da je ona sramežljiva. naime, slučajno sam čitala neku knjigu i vidjela kako tamo opisuju sramežljivu djecu. prva lopta mi je bila, ah, moja neva nije sramežljiva, ona je totalno živa, brbljava i otvorena. onda je bio naveden neki primjer: koliko puta je vaše dijete stranoj osobi izgovorilo svoje ime.. pa sam se zamislila.. i odgovor je bio: nikada :/ Tek sam tada povezala kockice. Kada je na poznatom mjestu i s poznatim ljudima, ona je skroz drugačija nego kada su nova mjesta i/ili novi ljudi. U poznatom je brbljava, vesela, zafrkantica,.. ali čim je neš nepoznato, odma se zatvara, šuti, pravi se da je nema. ne odgovara i ne sudjeluje.

generalno, ja tu njezinu osobinu ne uzimam loše (makar mi je u prvom trenu bilo dosta žao, ja sam poprilično ekstrovertirana), gledam u tome pozitivne strane. primjerice, strašno je emocionalno senzibilna. ne mislim da je osjetljiva ili da ju sve smeta, nego baš senzibilna, strašno dobro čita i osjeća nečije emocije. ponekad je to na njezinu štetu (pa se jednom skoro rasplakala u parku kad sam joj rekla da nije dobro bacati kamenčiće prema curicama jer se onda one preplaše da ih ne ozlijedi.. jedva sam spriječila suzice, već joj se počela bradica tresti :( ). također, puno je mirnija od ostale djece i puno promatra. čini mi se kao da sve može pročitati, kao da ponekad "vidi kroz nas"

e sad, odkad sam skužila koga imam u kući više ne odgovaram ako ju netko pita kako se zove (prije bi ju pustila neko vrijeme da vidim da li će odgovoriti, a onda bi ja odgovorila - blesava mama ponosna na ime djeteta :roll: ). Po novome joj ostavim neki prostor za odgovor, pa ako mi se čini da se distancirala onda pristojno slegnem ramenima i odgovorim ljudima "ha ništa, drugi put" ili se našalim sa poznatima da se moraju malo bolje upoznati prije nego zavrijede čuti njezino ime. I to nam dosta dobro ide. I još, skužila sam da će prije odgovoriti na neko neutralno pitanje (tipa, kaj to imaš na majici, kako se zove ovaj tvoj pesek ili kud ideš) nego na osobno pitanje tipa kako se zoveš (čak je imala fazu kada je, nakon što bi se opustila, odraslima odgovarala da se zove vidović. samo djeci (i odraslima nakon dužeg vremena) bi rekla neva :lol:

a vi, da li ste primjetile da su vaša djeca emocionalno senzibilnija od ostale?

Već sam pisala u drugom topiku o ovome...ali ukratko ovdje...
Moja kikićka nije stidljiva, ona se ne skriva iza mene, na bježi, samo ne voli osobito društvo...niti djece, niti odraslih, a posebice ne voli slučajne susrete na ulici i nepoznate osobe. To u praksi izgleda ovako...ako sretnemo nekoga na ulici ona će odgovoriti na pitanje i nakon toga će reći da ona više ne želi biti tu i da idemo dalje...ako nam dođu gosti, ona odmah pita kad će oni otići...ako mi dođemo kod nekoga (pa i poznatog) ona cijelo vrijeme zove mene ili MM (čak i ako smo na udaljenosti od kojih metar-dva), a drugoj djeci se približava samo na naš izrazit poticaj (izuzetak su njena sestrična i djevojčica od najboljih prijatelja koje viđamo više puta tjedno, ali i u igri s njima nas stalno doziva)...na igralištu se želi igrati samo s nama i sklanja se kad se drugo dijete približi npr. toboganu (ponekad uz plač i stalna pitanja..."a kad će curica otići")...sva naša uvjeravanja da su igračke na igralištu zajedničke, da svi čekaju red, da su djeca dobra i da je vole itd. nisu osobito pomogla. Nastojimo je bez velikog forsiranja, uključiti u različita društva (osobito djece) i prihvatiti da je ona takva osobnost.
Da, aqua, jako je emocionalno senzibilna, od malena je plakala, zbog tužnih pjesama (čak i onih koje ne razumije, a imaju tužnu glazbu), priča koje tužno završavaju, crtića, bolesne djece, čak i bolesnog drveća, a tako i danas...Ovo ti otprilike znači da je plakala zbog Zeke i potočića, Mama Kukumke, Trči zeko izdaleka, ili crtića npr. Tri prašćića, svih bajki u kojima neko strada na kraju...uključujući i zločeste likove npr. vještica u Snjegulici, ili npr. kad se Palčica na kraju priče ne vrati kući mami...a jednom smo u šetnji vidjeli drvo koje ima crnu fleku...pitala je što je to...odgovorila sam da je bolesno (ajoj, kakva greška) nisam je mogla smiriti ni s tezama da to drvo ne boli ni ničim...dok nije to isplakala...Posljedica: gledamo samo bezazlene crtiće...Teletabise, Zvonka, Krticu, Jagodicu bobicu i sl. Čitamo pozitivne priče i knjige, npr...Maje (sjećaš se toga), Jednu debelu knjigu o medvjedićima koje rade razno-razne stvari, slušamo vesele pjesmice iz dura itd. Ponekad pokušamo blago uvesti neki polutužan kraj ne bi li se navikla ili neovisno o njoj pokušamo pustiti neku našu glazbu, ali...baš je MM za roćkas sinoć dobio neku kompilaciju s baladama i ona je odmah rekla...tata ugasi, to mi se ne sviđa..to ti je tužno. I to je otprilike to.

Da zaboravila sam reći...kao i kod vas...doma je divna, otvorena pričljiva, kreativna, maštovita...igra se s izmišljenim likovima...iako i doma stalno traži našu pažnju i društvo (to doslovno znači da ne može duže od tri minute biti sama u nekoj aktivnosti).

viš, neva je i doma uvijek zaokupljena nekim mirnim igrama. nije živa, ne divlja i ne skače, uglavnom se igra sjedeći na podu ili hodajući okolo s igračkicama. ne znam jel to ima veze s plahošću ili ne. navodno sam i ja bila tako mirna, ali kolko znam nisam bila sramežljiva (viš, to bi trebala ić pitat mamu..)

Citiraj:

---

aqua prvotno napisa

strašno je emocionalno senzibilna. ne mislim da je osjetljiva ili da ju sve smeta, nego baš senzibilna, strašno dobro čita i osjeća nečije emocije. ponekad je to na njezinu štetu (pa se jednom skoro rasplakala u parku kad sam joj rekla da nije dobro bacati kamenčiće prema curicama jer se onda one preplaše da ih ne ozlijedi.. jedva sam spriječila suzice, već joj se počela bradica tresti :( ). također, puno je mirnija od ostale djece i puno promatra. čini mi se kao da sve može pročitati, kao da ponekad "vidi kroz nas"

---

Aqua, pa to pokazuje samo visoku razinu emocionalne inteligencije. Problem je što ljudi često to miješaju sa pretjeranom sramežljiviošću i vezanosti za mamu pa često čuješ zločeste komentare. S druge strane, da je jako živa, razigrana i otvorena u nepoznatom društvu, odmah bi joj prišili da je 'zločesta' :x . Neva ima tek dvije godine, stigne otkrivati nove horizonte kad bude spremna za to! ;)

a smeta li vas kad ljudi koje srecete odmah priljepe djetetu etiketu: SRAMEZLJIV ili STIDLJIV? meni je ta rijec GROZNA. kao da se radi o necem losem, pa te tog sram.
moja cura je u prvom kontaktu prilicno povucena, snima situaciju, narocito kad ima djece, onda joj treba vise vremena da se oslobodi.
al nakon nekog vremena(nekad nakon 10 min, nekad nakon 2 sata) se skroz opusti. i uvijek, ali uvijek ljudi komentiraju: sramis se, pa ti si sramezljiva i sl. uzasno me to smeta, pa to je totalno ne poticajno za dijete. em mu nije ugodno u situaciji, em mu to drugi nabijaju na nos. meni je bar to tako zvucalo kad sam bila dijete. ja sam, naime bila jako sramezljiva.
ja se inace trudim da ju vodim sto vise medu ljude, u goste, u igraonicu...
al samo kolko joj je ugodno. ako hoce da ju ja stalno drzim kad dodemo medu ljude, ja ju i drzim, ona se zaljepi za mene i bude joj ok.

Citiraj:

---

I ono što se dodatno pitam, da li možda ona meni svojim ponašanjem nešto poručuje? (utjecaj juula)

---

ne mislim da ti nesto time porucuje, to je naprosto njena priroda.

Citiraj:

---

Odnosno, da li (i što) i ja trebam naučiti iz svega toga (tj., zašto je baš mene odabrao ovaj sramežljivi anđeo )

---

imam jedne poznanike koji su izrazito ekstrovertni i koji ljude opisuju otprilike ovako: ona ti je super, tako je ekstrovertna i komunikativna. i dobili su izrazito introvertno dijete. mozda da nauce zagrebat malo dublje kad procjenjuju ljude.
a zasto sam ja introvertna, dobila introvertno dijete? valjda kako bi napokon prihvatila tu svoju osobinu.
tako si ja to objasnjavam. sigurno je i medu vama neka tajna veza

Citiraj:

---

vilma prvotno napisa

a smeta li vas kad ljudi koje srecete odmah priljepe djetetu etiketu: SRAMEZLJIV ili STIDLJIV?

---

ja uz raznježen osmijeh kažem: aha... OPREZAN je. :P

Citiraj:

---

moj andrej nije povučen, prije oprezan - voli se družiti ali mu treba malo vremena da procijeni situaciju. nakon par minuta ne možeš ga se riješiti.

---

Takva je i moja Leona :)

Inače se ne mogu načuditi koliko su ljudi napasni prema djeci...
Milsim, k vragu, to je totalno nepoštivanje činjenice da su oni ljudi, osobe...

Danas u dućan neka stara gospa se unjela Leoni u facu i papagajski ponavljala: A kak se ti zoveš, zašto mi nećeš reć kak se zoveš?

Leona ju je prvo ispitivački promatrala, pa mi se uhvatila za nogu, a onda kak se ova nije gasila, krenula u napad i počela vikati na nju: neću, neću, makni se :mrgreen:

Stara se nafuljila i počela snebivati kak si ti zločesta djevojčica, druga djeca mi uvijek kažu kako se zovu!

Do tad sam se držala po strani da vidim kak će Leona hendlat situaciju, ali mi je fakat puko film :x

Odrezala sam gospođi da nije moje dijete zločesto, već ona što je tako napasna...
Rekla bi vam sve što hoćete da je niste tako silovali, da ste joj dali malo vremena i prostora da vas prouči i ocijeni jeste li ok osoba onda bi sasvim lijepo popričale, ali ovako ste je samo uplašili...

Ali ja volim djecu..propenta ona...
U to ne sumnjam, ali ako volite djecu, onda bi se trebali znati i ponašati prema djeci kako spada!

Fakat sam bila ljuta...
Mislim, postoji nekakav kodeks kako pristupati stranom psu...spustiš mu se u razinu očiju, daš mu oprezno i polako ruku da je ponjuši i ocijeni jesi li mu po volji i onda ga eeeeventualno možeš počohati ak je on dobre volje...

Ne zaslužuju li naša djeca barem toliku razinu poštovanja koliko i neki četveronožni dlakavac?

misliš da bi psa poštivali da ne grize? :P

neki put mi dođe da si na čelo napišem: djeca su mali ljudi! ;)

Da, ajvice, bit će da je tako..Leona doduše ne grize ali je počela fakat jako lajati na ovakve napasnike :lol:

Citiraj:

---

vilma prvotno napisa

da li (i što) i ja trebam naučiti iz svega toga (tj., zašto je baš mene odabrao ovaj sramežljivi anđeo)

mozda da nauce zagrebat malo dublje kad procjenjuju ljude.

---

moguće. kad razmislim, mislim da nikada nisam imala puno interesa za introverte, ne ono kao neki rasizam, nego su me uvijek više privlačili ekstroverti pa za druge nisam imala prostora. možda sam sada dobila nju da naučim koliko ta osobina ima posebnih popratnih karakteristika 8)

a ono sa etiketiranjima "kako je sramežljiva..", "jel se ti sramiš.." i sl., užas. još ih nismo puno doživjeli, ali polako mi počinje kipiti. pa kaj oni nemaju nimalo obzira prema toj djeci nego ih tako sa samosažaljenjem pogledati i komentirati tako. pa ko da ima gubu :( a samo jer je opreznija od nekog prosjeka..

nego, pitam se, koliko joj ja u tome pomažem/odmažem.. nekako sam se prestala truditi da se otvori prema novim ljudima, možda joj time dajem poruku da ja i očekujem od nje da tiho šuti kad nekog novog sretnemo.

Citiraj:

---

aqua prvotno napisa

nego, pitam se, koliko joj ja u tome pomažem/odmažem.. nekako sam se prestala truditi da se otvori prema novim ljudima, možda joj time dajem poruku da ja i očekujem od nje da tiho šuti kad nekog novog sretnemo.

---

Ja baš mislim da joj pomažeš. Nema mi goreg od navale na dijete tipa: Ajde reci stričeku/teti kako se zoveš i sl. Djeca su puno bliža prirodi i instinktima nego odrasli pa mislim da lakše 'snime' tj. procjene ljude. Odrasli se više ponašaju prema nekakvom osjećaju za 'pristojnost' tipa 'što će ljudi misliti' koju su nam usadili u djetinjstvu i zato (po meni) često griješe etiketirajući vlastito dijete kao 'nepristojno'. Uh, koliko puta sam to vidjela, a i sama doživjela. :/ Ja bih se vrlo rado htjela riješiti takvog obrasca ponašanja. Od djetinjstva sam osoba koja ne zna reći ne i podmeće leđa gdje ne treba, a sve zahvaljujući modelu 'ajde budi dobra curica...'.

hm, da, nekako me toga nije strah. s njom se ponašamo tako da ju maksimalno uvažavamo i podupiremo njezine izbore.. vrlo često na opće zgražanje svih prisutnih :mrgreen:

ali mi se čini da nije na odmet s vremena na vrijeme preispitati svoje stavove i ponašanja, pa ako i zaključiš da nemaš kaj mijenjati jer je tako kako radiš (iz tvoje perspektive) najbolje, bar si sigurniji u sebe i svoj nastup ;)

meni se cini da je u redu takvu djecu lagano potaknuti.
npr. ako su im susreti s ljudima stresni i zakoce se, to je svakako nesto na cemu treba raditi. samo vrlo njezno i polagano.
inace to moze ostati kao problem u zivotu. mislim, vjerojatno ce takva osoba uvijek preferirati druzenja u uzem krugu bliskih ljudi, ali ce se i u ostalim situacijama naucit osjecat sigurno i opusteno.
naravno da ih ne treba mijenjat, ali ih treba naucit da se nose sa tim kakvi su.
ja sam svoju curu sa 1.5god. upisala u igraonicu i mislim da joj je to pomoglo da se opusti medu ljudima.
kad smo u parku, poticem je da uspostavi kontakt s drugom djecom (tipa: oces pogledati kako dobar bicikl ima onaj decko), ali se trudim da to bude njezno i nenametljivo, da joj stvarno skrenem paznju na nesto zgodno sto ima neko dijete, a na kao da se treba druzit jer se to od nje ocekuje. vise kao da je pokusavam motivirat.

Opet ja ulećem sa našim problemom rezerviranosti koja prelazi u strah (kad se MM ili ja pokušamo barem malo distancirati od njenog druženja s drugim ljudima), ali mislim da je problem sličan, i u vanjskoj manifestaciji ponašanja, a i u djelovanju roditelja prema djetetu.
Moje dijete je po svim kriterijima susjeda i šire obitelji koje smatram krajnje nekompetetnim da to procjenjuje (ovo sam lijepo sročila jer je korištenje ružnih riječi zabranjeno na ovom forumu) jako nepristojno :x . Jedna susjedna baba je, kad je neki dan bila s bakom u šetnji, Hanu nazvala divljakušom :evil: …pošizile smo…i ja i baka. Takva etiketiranja malog djeteta…Naime…Hana se ne stidi…odmah kaže da neće reći kako se zove, koliko ima godina i sl. (ili da ne zna) i da idemo jer nećemo pričati s tom tetom/bakom, ili ako smo u gostima da idemo kući. Da ne duljim…pisala sam o tom svom problemu na drugom topiku…"nesigurnost i strah od odvajanja" jer je ono što je mene mučilo, da li smo MM i ja na bilo koji način svojim ponašanjem doprinijeli takvom stavu prema drugima te isto kao i aqua, da li nam nešto poručuje …a, da priznam bila sam i u krizi jer ponekad više nisam mogla…voditi je u društvo da bi se ona samo zalijepila za mene i stalno me dozivala, voditi je među djecu pa se ja igrati s njima kako bi se ona postepeno uključila, mirno i staloženo smirivati plakanje na igralištu kad se spravi približi drugo dijete, nalaziti dobre odgovore za začuđene likove kad ima malečka odbrusi (dok je bila manja to je bilo plakanje čim joj se bilo tko približi) itd. Cure su me uvjerile da je to je to nešto što treba prihvatiti, i dalje se truditi uključivati dijete, ali ne forsirati :) …a to smo i prije radili samo smo, kao i ti, trebali malo ohrabrenje…
Moram priznati da je sad ipak malo bolje, iako se i dalje najradije igra s nama na igralištu i u posjetama…ponekad odgovori ljudima na pitanja, ako procjeni valjda da je to netko zaslužio, a hoće i pričekati koju minutu prije nego što izjavi da želi ići dalje…
Mi i dalje odlazimo u društvo, na igralište, među djecu, ne odustajemo…ali nikad, baš nikad, je nismo s nikim ostavili, uvijek smo se odazvali kad nas je pozvala, igrali smo se s njom i kad je bila hrpa djece oko nas…ali smo i poticali, po sličnom sistemu kao vilma… hoćeš li pokazati onoj djevojčici kakvu ti lijepu kanticu imaš?, hoćeš li s tetom zaliti ovo cvijeće tu pored mene?, hoćeš li s dedom bacati kamenčiće u potok?, pokušaj se spustiti niz tobogan poslije one djevojčice, ona će poslije čekati da se ti spustiš, a ja ću te držati za ruku! i sl.
Inače, MM i ja smo prilično ekstrovertirani, ali, bezveze, pa svi smo individue za sebe. A u krajnjoj liniji, koliko god volim druženje i imam puno prijatelja, nisam ni ja luda za gospođama iz susjedstva i napornim ispitivanjima, ili dosadnim razgovorima s drugim mama na igralištu, koje vrlo često imaju sasvim drugu sliku o odgoju od moje i zamaraju me time (jer ja im ne mogu nametnuti svoj stav, a pogotovo one meni ne mogu svoj)…pa zašto bi onda moje dijete moralo voljeti sve to?

i mi spadamo u sramezljive. zapravo, plahe, koji su najsigurniji u maminom narucju i zele samo promatrati. do nedavno se plasila i odraslih i djece, sad samo ne zeli drugu djecu u blizini. s odraslima ce i porazgovarati iz mog narucja. ali kad vidim kakav je MM, ne mogu ni ocekivati nista drugo, ocito je potegla na njega a nije lajava na mamu :lol: [/quote]

I moje dijete je rezervirano prema ljudima koje ne poznaje i treba mu vremena da se navikne na nove situacije. Sjećam se da smo jednom ušli u sobu punu Roda, on meni na rukama, svi ga milo gledaju, a njemu neugodnooo, gleda gdje će se sakriti a nigdje izlaza i na kraju odluči jednostavno - zažmiriti.

Mene sve to ne brine previše, prvo zato što znam da se to sve mijenja, neko "sramežljivije" dijete može kao odrastao čovjek biti prilično ekstrovertiran i obratno, drugo što je on meni OK takav kakav je, treće što sam sigurna da će, kad bude imao 18 godina, metar i 90 visine i 70 kila, biti sasvim siguran u sebe i da ću tada najmanje brinuti o njegovoj sramežljivosti kad je bio dijete. Njemu sad jednostavno treba malo vremena da krene, a kad krene, Duracell je ništa prema njemu.

Citiraj:

---

aqua prvotno napisa

hm, da, nekako me toga nije strah. s njom se ponašamo tako da ju maksimalno uvažavamo i podupiremo njezine izbore.. vrlo često na opće zgražanje svih prisutnih :mrgreen:

---

:D :D

sebastian je imao fazu kad se sramio curica, imao je i fazu kad bi zatvarao oci i zmirio kad smo bili tamo di mu se ne dopada (prvih 5 odlazaka u muzicku skolu, skoro sam odustala)

onda je nakon toga imao fazu da je ljubio cure koje mu se dopadaju

sad je u fazi da se ruga djeci koja placu, jednostavno kopira izraz njihovog lica dok placu i samo plakanje....

vi ste bar u prednosti sa pricanjem, sebastian jos uvijek nije izgovorio vlastito ime, prtlja mi rijeci iz sva tri jezika i samo ga nas dvoje razumijemo

a po meni je rezerviranost prema nepoznatima dobra i pametna osobina, klince danas treba uciti da budu rezervirani i na distanci prema nepoznatim ljudima, pa kod nas su ludjaku koj je optuzivan za pedofiliju dozvolili da osnuje pedofilsku stranku koja ce se zalagat da se ukine dobna granica za djecu za sex i za snimanje pornica

Eto, da malo prijavim napredak. I dalje je frka kad dođu nepoznati ljudi u blizinu, ali sam skužila da joj puno pomaže ako ju imam fizički blizu i za svakoga joj kažem kako se zove i nešto o njemu/njoj. Naravno, i dalje ne govori prvih pola sata.. Ali mi se čini da se ipak brže otvara i progovara. Čak sam nekoliko puta doživjela da ljudi (koji ju poznaju) komentiraju: pa ona priča! I fakat, puno je bolje! (daleko od prosjeka, ali mene veseli!!) :D

Nažalost, ako su u pitanju starije muške osobe, koje su po mogućnosti još i glasne ili otvorene u pokušaju komunikacije s njom, onda se isključi, gleda u stranu, a ponekad čak i okrene glavu. (ona nema fintu sakrivanja na meni ili iza mene). S time da je sad to već prilično očito pošto nije tak mala da bi čovjek mislio da se dekoncentrirala ili slično. Ja u takvim situacijama u šali odgovorim da Neve trenutno nema tu. I obično to bude to.
Kaj vam se čini, kaj bi bilo najbolje u toj situaciji napravit? Čini mi se glupo samo mučki šutjeti i pustiti ju da neugodno okreće glavu i šuti dok ju netko neš ispituje, a ne čini mi se fer da ju još i ja krenem masirat sa potpitanjima.. Ako ima ideja ili iskustva, slušam!

Ja obično pričekam neko vrijeme da odgovori, a onda kažem umjesto njega. I skroz mi je zanimljivo kako određenim ljudima hoće odmah odgovoriti, nekima nakon što sm neko vrijeme u društvu s njima, a nekima nikako. Možda to ovisi i o raspoloženju, doduše, ne samo o ljudima.

Kod nas je karakteristično da vani, pred stranim ljudima, govori točno četiri riječi: mama, tata, da, ne. I to je sve. Kao da ništa drugo ne zna izgovoriti. A doma u zadnje vrijeme priča kao navijen.
I isto kao i kod Vedrane, ima ljudi pred kojima se ipak opusti pa i pristane na nekakvu komunikaciju, a pred nekima nikako ne ide. Nisam još ustanovila u čemu je kvaka.

Citiraj:

---

ms. ivy prvotno napisa

Citiraj:

---

vilma prvotno napisa

a smeta li vas kad ljudi koje srecete odmah priljepe djetetu etiketu: SRAMEZLJIV ili STIDLJIV?

---

ja uz raznježen osmijeh kažem: aha... OPREZAN je. :P

---

:D to mi je trebalo,jer bi jednostavno ostala zbunj kad bi luki lupili tu etiketu a on stvarno nije sramezljiv vec gotovo identican sto se toga tice opisu ms.ivycinog andreja...

mrzim kad se od djece ocekuje da su klaunovi...
ili peseki koji ce se zarolati ili dati capu kad im se kaze...

Nama se češće događalo da me pitaju da li se srami, a na to obično odgovaram mu je neugodno i da ih ne poznaje. Ovo s oprezan mi je isto fora.

malo sam pratila andreja nakon ovog topica i skužila da ga zapravo zbunjuju mala djeca, pogotovo cca 4-godišnjaci koji su jako živi. starijoj djeci, pogotovo curicama od desetak godina, prilazi bez problema, započinje razgovor i uvali im se u igru. odraslih se ponekad zasrami ako iniciraju kontakt, ali s druge strane zašprehava susjede s balkona, prolaznike i ljude u tramvaju.

a sad ima i foru da mi kaže: majo sam se pepašio onog tičeka zato što ga ne poznajem. :heart:

Drage mame molim vas za pomoć, ja sam majka jedne 4-godišnjakinje koja je "sramežljiva" prvih 10 minuta susreta sa nepoznatom osobom. Njezn problem nije u tome nego malo drugačiji, dosta je svojeglava po pitanju aktivnosti u društvu, npr. u vrtiću je bio organizirani ples pod maskama, sva djeca su plesala, skakala, zabavljala se jedino je moja mala stajala pored vratiju i sa suzama u očima gledala situaciju:cry:, slično je i kad je u pitanju bilo koji oblik zabave gdje bi ona trebala nešto pokazati što ona zna, u tom trenutku ko da postaje svjesna onoga što zna i ne želi to pokazati na da čovjek na njoj "drva cijepa". Takve stvari me frustriraju jer ona zbilja ima jako puno toga za pokazati ali imam osječaj ko da je nešto koči. Molim vas da mi pomognete jer bi htjela pomoči svojoj curici a iskreno neznam na koji način. :-(

U Profilu ima slikovnica "Jesi li sramežljiv?", ja sam je čitala svom starijem (iako nije ovako sramežljiv kao gore navedeni primjeri), i čini mi se da mu je osvijestila neke stvari, podigla samopouzdanje. Preporučam.

Pratim topic. Moja skoro trogodišnjakinja uopće ne želi komunikaciju van poznatog kruga, a i tu ima svoje favorite s kojima je svoja, i one pred kojima stoji mirno, drži se meni uz skute, i promatra. Tu i tamo se nasmije, ali da će pričati - neće.
Je li to problem? Ja ne znam.
Ona je s nama i s poznatima toliko šarmantna, slatka, otvorena, mudrica, vesela i tako uživamo u njoj da nam se čini da ta nepovjerljivost prema drugima možda i nije problem. Ja za sada puštam da priča s drugima ili ne, hrabrim je da npr. na treningu (bracinom, gdje se i ona kao rekreira, više za foru) ode trenerici da pita može li dobiti loptu, uže ili nešto, a s djecom se počne igrati onda kada se opusti, i kad joj se netko svidi. Djeluje zadovoljno, sretno, štojaznam...
Jel netko imao takvu situaciju, pa da se dijete s vremenom otkravilo prema ljudima?
Moj sin je čim je propričao bio glavni kozer kvarta, sa svakim, svagdje, o svačemu, svakom je išao, sa svakim se družio... ciganče malo, tako da me ova mala baš zatekla... Možda je to vezano i sa spolom?

eee..... da, plaha...
moji klinci su karakterno dijametralno suprotni. premda sam s oboje bila AP, obadvoje su dojeni od prvog trenutka, potpuno su razliciti. sin je jaaaaako aktivan, druzi se sa svima, javi se svakom djetetu kojeg sretnemo, igra se s kim stigne cim mu se ukaze prilika. dok kci... kamo god dodemo, ili netko dode k nama - stisne se uz mene, ne prica nista, samo gleda, ne pokazuje nikakve emocije itd. a doma je potpuno druga prica - igra se s bratom, igra se s prijateljicom (jednom jedinom s kojom se hoce igrati), sama se zaigra sa svojom lutkom...
nekad sam bila mislila da je sa sinom tesko jer je toliko aktivan i stalno istrazuje, a sad ne znam sto je teze.
nekako se nosim s njima (ne uspijevam uvijek); malenu potaknem jednom da se ide igrati, a ako ne zeli sjedi mi u krilu. jednom sam je bila spustila i rekla da se ide igrati s curicama (bili smo kod moje sestre, dakle, nitko nepoznati); tada je stala uza zid i stajala poput nekog autisticnog djeteta.
i da, ona zeli ici bilo kamo, pita kad cemo ici k nekome i sl. ali kad dodemo, sasvim druga pjesma.
eto, ne znam... nadam se da ce se ta njena plahost s vremenom barem ublaziti, pa ce biti malo lakse.

Ja sam vec bila i otvorila temu o tome da mi je dijete "asocijalno", barem je tako rekla teta u vrticu. A on je ustvari sramezljiv i treba mu dosta vremena da s nekim, s kim nije svaki dan, "klikne". Doma je potpuna suprotnost, prica 100 na sat, plese, pjeva, strasno je zaigran. Tek sad je u vrticu nasao 2 frenda s kojima se igra, dosad se uvijek igrao sam, on jednostavno ne voli guzvu i nema potrebu biti "glavni" u ekipi. Takav je i MM pa me to uopce ne cudi.
Moram priznati da se dosta promjenio u zadnjih godinu dana, puno vise komunicira i s tetama u ducanu i s nekim tetama i stricekima koji mu nesto kazu na cesti, s djecom u parku i igraoni se odmah zaigra, kad imamo doma neki play date potrudi se da zabavi male goste, igra se s njima dok je prije obicno uzeo neku igracku i igrao se sam. Ja apsolutno nista ne forsiram, bas zato sto vidim da je potpuno pokupio MM-ov karakter. Jedino sto ga ucim je izrazavanje osjecaja, posebno ljutnje jer vidim da MM to ne zna i vidim koliko ga to koci u zivotu.

Ifigenija kod nas je suprotno! kad je bila mala išla je svakome, svima se smješkala i odgovarala na pitanja, mogao si je ostavit u tuđoj kući komotno cijeli dan. i tako od kad je beba... ove godine krenula u školu i ogroman zaokret nastao u ponašanju, sad se skriva iza mene čak i s ljudima koji su joj poznati, nema šanse pružiti ruku ili glasno pozdraviti. i kad odzdravlja ili zahvaljuje, to je toliko slabašno i nečujno da moraš imati izvrstan sluh da bi uopće skužio :roll:
ja se nekako ne zamaram s tim previše jer je s bliskimm ljudima ista, kući ponašanje isto, u školi bez problema. samo da mi je bio šok nakon onolike otvorenosti i komunikativnosti, priznajem da je.

Baš je zabavno čitati vlastite postove nakon 5,5 godina :mrgreen:
Dakle, iz ove perspektive, rekla bih da je sve to u temperamentu (tj. prirođeno) i nema puno veze s odgojem. Moram priznati da su me priče o AP-u svojedobno odvukle u krivom smjeru razmišljanja, sad su mi neke stvari puno jasnije.
Uglavnom - činjenica da nije brbljavo, veselo i komunikativno stvorenje uvijek i na svakom mjestu, ali kad se nalazi u sigurnoj okolini (obitelj, prijatelji, poznato društvo) apsolutno ništa mu ne fali. A prema nepoznatima je oprezan i dalje. Npr. izbjegava lift ako vidi susjeda kako ga čeka, ali to zna i objasniti: "Smeta me kad me ispituju: a što radiš, a što to nosiš, a gdje ideš".
Ne voli ni odgovarati na "kurtoazna" pitanja, obično samo klima ili vrti glavom i pritom se smijulji.
Pa ni mi odrasli se ne upuštamo u konverzaciju sa svakim koga sretnemo na ulici. Samo što odrasli smiju biti šutljivi i zatvoreni, a od djece se, valjda, očekuje da pričaju sa svakim tko im se obrati.
I to nema apsolutno nikakve veze sa samostalnošću, ove godine je bez ikakvih problema bio na zimovanju s vrtićem, ponekad ode sam u dućan, a na zajedničkim planinarenjima bez pardona ode naprijed, sam ili s društvom.

Citiraj:

---

ovca_i_janjad prvotno napisa

Mi imamo tek godinu dana, ne znam 'koliko' je plaha jer me taj količinski point ne zanima. Kad osjetm da joj je nekako nesigurno u dušici obgrlim je malo više i jače, pa ispričam tko je i što je to, poljubim i kažem što mi se čini. A kad se ja osjećam plaha kraj nekog, znam da me ta/j ne uveseljava, da je neiskren/a - onda brže-bolje bježim dalje od te osobe.

---

danas ima pet i pol godina, gotovo da je sve jednako

pola godine joj je trebalo da se "proigra" u vrtiću (s pet je krenula)

malo je ponekad neobična, sjedi na podu i satima crta smišljajući priče

ali i bježi kroz prozor provjeriti jesu li ćuki izašli i slične stvari

obožava igre u kojima je još jedno dijete

drugo dijete dijeli guzice i glupače svakome tko joj se obrati, čisto za usporedbu :roll:

I moja Maša je pokupila tatin karakter.
On je i sada plah kao srna. Nekada mi je to tako prekrasno, a nekada ne volim što je tako introvertiran.
No, budući da je inače sva na njega, znat će se snaći i naći svoje mjesto pod suncem.
I ona je kod kuće stalno aktivna, brbljava, zaigrana, takva je i s poznatima, no čim naiđemo na nekog nepoznatog, ili čak poznatu osobu koja nam nije tako bliska, ona se skameni, stoji, gleda, promatra, proučava, mudrica mala.
No, ne mogu reći da to traje, nakon nekog vremena se ipak opusti, posebno ako nisu sve oči uperene u nju.
Ima ljudi kojih se posebno boji, mog brata, primjerice, a uvijek negoduje kada idemo nekome kod koga još nije bila ili ako misli da će tamo biti ujo :lol:
A osjećajna je jako. Ako se slučajno udarim, ne smijem reći joj jer će ona odmah skočiti, početi kukati mama, mama - kao da mi se ne znam što dogodilo. Ako kažem da mora dati jesti pužu jer će biti gladan, odmah se sažali i viče (j)adan, k'o kakva baba :lol:
Ovako ekstovertirana kakva jesam, bojala sam se da ću joj nametati svoj stav, no shvatila sam da se mirim s njezinim karakterom i da ćemo vjerojatno jedna drugu dizati i spuštati, kao uostalom MM i ja.
Jedino mi smeta što su MM-ovi starci kao i on pa joj stalno nešto brane, još više produbljuju tu introvertirnost. No, tješim se da sam ja ipak mama i da sa mnom provodi najviše vremena.
Mišonja moj mali, eno se budi :heart:

Moja curica odgovara onom Searsovom opisu tihe osobe :) I kao takva je neodoljiva. Što je starija, to je više ljudi gnjavi, i vidim da ću morati postaviti se prema ljudima, ne prema njoj. Što nju ima svaka baba vuć za rukav i ispitivat o obiteljskom stablu - tko je kome što, koliko ima godina i račun na banci. Jel tako :)

pratim, i baš mi je zanimljivo čitati stare postove sa friškim updateom.
kod nas je stidljivost baš jako izražena, nema šanse da progovori pred nepoznatima. kad se desi da nekog ipak provari nakon nekog vremena, obično dobijemo zaprepašteno "pa on govori :-o". pa govori, odavno, verbalno je baš jak, samo to dobro krije ;-)