Printable View
Dolazi mi danas M iz igraonice i kaže da mu je jedan dječak rekao da je ružan (jučer se ošišao). Nisam na njemu vidjela da ga je to nešto pogodilo, pa nisam burno reagirala, samo sam mu rekla da nije ružan nego prekrasan.
Međutim, kako reagirati na ovo što će jednoga dana dijete razumjeti kao pogrdu? Naši bi roditelji u dobra stara vremena rekli da mu odbrusimo istom mjerom, međutim meni je to ipak malo glupo.
Imate li slična iskustva i kako ste razgovarali s djetetom o tome?
meni je bitnije da ona zna da nikako nije: ružna/glupa/štoveć. i da zna da klinci nekad pričaju gluposti i zezaju nekoga jer ne znaju drugačije riješiti neku situaciju. to kako će konkretno reagirati u nekoj situaciji ostavljam njoj - i ja različito reagiram na neke stvari, nema tu pravila. dakle, sustavno radim samo na njenom samopouzdanju. tj. nastojim.
Ne možeš ga zaštititi od svih neugodnosti u životu. Dobro je što ga to nije pogodilo, ne mora ni tebe. Kad bude veći i kad mu mišljenje vršnjaka postane bitnije, naučit će i kako se i koliko prilagoditi, a da istovremeno ostane svoj. Pomaži mu poticanjem samopouzdanja.
ne vidim zasto bi to bio problem? zasto ne bi mogao tom djecaku s ovakvom frizurom biti ruzan? zar se mora svima svidjeti? pa valjda i taj djecak ima pravo na svoje misljenje?
ja se trudim da im objasnim da drugi (braca, roditelji, prijatelj, nepoznati, poznati...) imaju puno pravo na svoje misljenje kao i oni sami. hoce li misljenja o odredjenoj stvari biti ista kod svih - nemoguce je znati. ali pravo na misljenje je nepovredivo pravo svakog od nas.
moramo nauciti prihvatiti tudje misljenje i nauciti zivjeti s njim - ako nas i boli.
Potpisujem litalu. Bitno je raditi na njihovoj samosvijesti i dopustiti im da se sami sebi svide.
litala, to je istina, ali znaš ono: kak si ruuuužaaaan!!! ha-ha-ha! odi domaaa! - to se baš i ne može nazvati nečijim mišljenjem. niti želim svom djetetu slati poruku da se ikakvo mišljenje može na taj način iskazivati. to nije mišljenje, to je ruganje.
Ruganje svakako nije poželjan način izricanja mišljenja, ali je svakodnevna pojava, pogotovo među djecom (a nije rijetko ni među odraslima, zar ne?). Mislim da je pogrešno reagirati na to preosjetljivošću. Dobit će djeca u životu i težih udaraca nego što je nečije izrugivanje na račun frizure. Ja znam često ostati u parku našeg vrtića, jer se M. još želi igrati s prijateljima. Tamo sam svašta čula od sve djece, pa i od onih koje roditelji strogo odgajaju i uvjereni su u zabludu: ne bi moje dijete.
Da, svakako, izricanje mišljenja i ruganje nisu isto. Definitivno ne želim odgajati preosjetljivu biljčicu, ali što kad vam jednoga dana dijete dođe i kaže nešto u stilu ja sam ružan, to mi svi govore, tj. kad osjetite da se razvija kompleks manje vrijednosti?
M ima jako razvijenu samosvijest, uvijek mu pokazujemo da smo ponosni na njega i ono što postiže, a isto tako znam da je suočavanje s različitim mišljenjima pa i ruganjem dio socijalizacije pa mi se u ovoj našoj situaciji čini da je dobro ovo što kažeš, aleta, jednostavno mu objasniti da se klinci/ljudi nekad međusobno zezaju. Ali, šaljem li mu onda poruku da i on može druge zezati/rugati se?
Poslije nam više nije govorio o tome pa nisam ni ja načinjala tu temu, no drago mi je što je tako otvoren i što priča o svemu što se u igraonici događalo (ja sam, npr., u njegovoj dobi šutjela, a bilo je groznih stvari...).
Što mislite je li ok reći djetetu da se ne mora igrati s djecom koja mu se rugaju?
Ja sam Emi rekla da se ne mora igrati s onim akoji je cine tuznom, koji joj cine nelagodu iz bilo kojeg razloga. Ali da je dobro prvo upozoriti da se osjeca ruzno i da ce se prestati zbog toga igrati ako se nastavi. (mi smo imali slucaj da ju je jedan decko mlatio)Citiraj:
Što mislite je li ok reći djetetu da se ne mora igrati s djecom koja mu se rugaju?
Ja Emu ucim da ima pravo na svoje misljenje i da drugi imaju na svoje, ali je polako ucim i tome da glasnim izrazavanjem svog misljenja moze druge ljude povrijediti.
ja svakako mislim da moramo reći djetetu da reagira kad mu nešto ne paše. ako to ne nauči sad, kad će?
Uz to, živim u sredini gdje su većinom ostali roditelji ponosni ako njihovo dijete zna dobro uzvratiti, pogotovo ako je dečkić.
Jednom, kad sam imala 7 godina i išla u prvi razred, jedan mali žućo mi se rugao do jaja zbog debelih naočari s flasterom. I nije mi bilo naročito bolno, ali ni neki lijepi feeling.
Ovo nije baš po Rodinom receptu, ali kad je ulazila učiteljica, mi ustali, ja mu makla stolicu i buum, sjeo na pod. Hahaha..cijeli razred. Nikad mi se više nije rugao, a ja sam sa zadovoljstvom izdržala sat vremena kazne ispred učionice :mrgreen:
Sad bi to bio bullying. Ali bilo je efikasno..
Moderator može izbrisati post ako ga smatra pokvarenjačkim...
(Šalu na stranu...smatram da dijete treba pripremiti na moguće neugodnosti, tipa ružan si debela si, smiješno si obučena...Opaska koja se očekuje ne može nas iznenaditi kao ona neočekivana. Pa se pozoveš na "Ja se ne slažem s tobom, ali ću se cijeli život boriti da ti imaš pravo izreći svoje mišljenje"...evo ..idem odmah učiti Leonardu te riječi...)
Ne sjećam se prigodnih odgovora za vrtićance, ali za školarce (a i odrasle) evo prigodnih odgovora na neugodne komentare.
Komentar: Baš imaš mršave noge.
Odgovor: Pa što ih stalno gledaš ako ti se ne sviđaju?
Komentar: Baš si ružna kad se plačeš.
Odgovor: A ti si simpatičan kad šutiš.
Komentar: Baš si debela.
Odgovor: Ja ću već smršaviti, a ti se opametiti nećeš nikada.
Komentar: Baš si glupa.
Odgovor: Da si šutio, ja bi mislila da si ti pametan.
Ovi odgovori uspješno začepe usta onima koji nam dodijavaju.