Printable View
Zanima me da li su i vaši 6,5 godišnjaci takvi.
Eci je od rođenja plačljivo dijete. Jako je emotivan i osjetljiv, ali me sad to počelo brinuti jer ga več klinci zezaju zbog toga. Probala sam mu objasniti na sve moguče načine ali bez rezultata. Čim se netko ne želi igrati sa njim ili mu nešto nije po volji plače u beskonačnost.
Više ne znam šta da radim. Dobro je i pametno dijete ali ima sve manje prijatelja, a to je i njemu i meni jako žao.
Imate li neku ideju? :cry: :?
Pozdrav,
Moje dijete ima 8 godina, ali problemi sa plačem su krenuli ranije. Još kao beba je bio osjetljiv i često se događalo da se budi plačući. U vrtiću je sve češće plačem reagirao na frustrirajuće situacije. Tada su ga i njegovi "kompići" počeli zadirkivati, što je on jako teško doživio. Razgovarali smo sa odgojiteljicama, ali to se njima nije činilo ništa strašno i govorile su ma pustite ga, sazrijet će.
Potom je došla škola (i naše preseljenje) i problemi sa plačem su eskalirali. Bilo je dana kad bi zaplakao na prvom satu i do kraja nastave na svakom, za svaku grešku koju bi napravio ili svaku paničnu situaciju. Bez obzira koliko smo razgovarali sa njime i koliko pokušavali smanjiti njegova interna očekivanja, situacija je bila sve gora i gora. Učiteljica se također nije znala kako prema njemu postaviti, jer nije bilo jasno od kud takve njegove reakcije.
Ono što je nama pomoglo jest odlazak psihologu. Pri tome ne mislim na one leteće preglede koji se odrade prilikom posjeta logopedu i sl. Otišli smo privatno i redovno odlazili jednom tjedno. Psihologica je napravila test kojim je otkiveno da je njegova unutarnja zrelost u odnosu na vanjske manifestacije ponašanja, kao i emocionalnu zrelost u velikoj disproporciji. Njemu se naime događalo da sa 7 godina razmišlja kao dijete od 10 godina, a emotivne reakcije su bile djeteta od 5 godina. Rekla nam je da su njegovi napadi plača refleksni i dala upute nama, kao i učiteljici, kako da se prema tome postavimo. Recept je bio kontrolirano ga voditi kroz frustrirajuće situacije, npr. igre čovječe ne ljuti se i sl. situacije gdje je mogao izgubiti ili naučiti se nositi sa porazom i neostvarenim očekivanjima.
Sad smo 2. razred osnovne škole. Nakon teškog 1. razreda (sa puno truda da bi prošao sa 5, kao što je očekivao) još uvijek sa strahom očekujem što je bilo danas u školi, da li se je rasplakao, kako se je nosio sa nastupima panike. Nakon pauze preko ljeta, ponovno ćemo krenuti psihologu. Čini se da se problematika smirila, a sad je krenula faza bezobraštine. Sad ako zaplače, to je manipulacija i znamo se sa njome nositi.
Post je dug, ali možda nađeš sličnosti sa tvojim problemom. Moja sugestija je da odeš psihologu da točno postavi dijagnozu, odnosno ako nema dijagnoze da ti da upute kako se postaviti prema tom problemu. Ako je to prije polaska u školu, tim bolje. Sretno.
Malina, puno ti hvala na odgovoru. Ovo što si napisala je kao da si govorila o mom sinu. Bili smo sa njim kod psihologa, neurologa, logopeda...jer je neurorizično dijete i po njima je sve u redu. Kažu da je to faza i da će proči. Ali ja vidim da to nije samo faza i da on ne plače da bi manipulirao, inatio se ili sl. On je zaista duboko nesretan. Tako je bilo od kada se rodio. I to mi je užasno jer imam osječaj da nisam dobra mam kada mu ne znam pomoči. Ali uvijek sam se jako trudila oko djece, pričam sa njima, vodim ih svagdje...Činim sve da bi bili sretni (isto tako i tata), odnosi u obitelji su odlični... Stvarno nema razloga da bude nesretan.
Poslušati ću tvoj savjet i otiči privatno kod psihologa pa ćemo vidjeti.
I ja sam sebe krivila za koješta i još to znam raditi. I ja se pitam što bi još trebali napraviti ili dati, pa da bi bio sretan. Kod nas je problematika pojačana time što okolina dijagnosticira da je on "tipičan razmaženi jedinac" i ništa više.
Danas se je u školi ponovno rasplakao. Asocijacije koje mi krenu su: sad će ponovno iziritirati učiteljicu, kompići koji su možda i zaboravili da je u 1. razredu plakao, sad će se prisjetiti, pa će se ponovno početi rugati. Rasplakao se zbog panike da neće sve stići riješiti zadatak iz hrvatskoga. Neki dan, dok su se svi igrali i divljali u školi, on se igrao sam u kutu.
Ponovno u meni raste strah od nove školske godine. Toliko je truda i živaca od strane cijele obitelji uloženo u taj 1. razred. Imam osjećaj da više nemam snage sve to ponoviti (a naravno da hoću :heart: ). Na poslu svaki dan sa strahom očekujem što je danas bilo.
Ponekad pomislim da bi i suprugu i meni dobro došao psiholog da to negdje istresemo.
Ništa, idemo dalje dan po dan. Jedva čekam da ponovno vidimo našu psihologicu.
Malina dobrodosla. Vidim da si iz Ri, pa te molim da mi na privatnu postu posaljes broj tel. i ime vase psihologice. I mi imamo velikog emotivca, koji cesto pregori emocionalno, pa ce nam dobro doci strucni savjet.