nasa prica s poroda ( i iz bolnice)
Unaprijed se ispricavam ako je tekst nepovezan, ali ovo je pisano u vise (previse) navrata-mozda je ponegdje izgubljena koja nit, mozda sam stogod bitno izostavila…nadam se i da nisam oduzila, ali nisam ovo pisala samo za forum vec i da se kroz par godina mogu podsjetiti na razdoblje provedeno u bolnici.
Nasa prica pocinje tjedan dana prije samog poroda i to dolaskom u bolnicu na nekoliko dana zbog rutinskih pretraga. Trebala sam u bolnici biti samo preko vikenda, a produljilo se na 4 tjedna.
Prvih tjedan dana na Gin.3 provela sam upoznavajuci cure s odjela, slusajuci raznorazne price cimerica, obavila osnovne pretrage-i cekala rezultate istih, bila na prvom ctgu (svaki dan nadalje snimila sam barem jedan). Upoznala sam i nasu Vesso :* , i puno drugih dragih cura, ispratila ih na porode, i to sve cekajuci nalaze.
Kako su dani prolazili shvatila sam da cu vjerojatno u bolnici ostati do poroda. To saznanje dobilo je potporu pojavom laganih trudova te prvim poremecajem krvnog tlaka. Tu vecer (2 dana prije poroda) dobila sam Cordipin za zaustavljanje kontrakcija i cijelu noc patila od nesnosne glavobolje. Sljedeci dan trudici su se ocitavali na ctgu, ali ja ih nisam osjecala.
U petak, kada smo napunili 34 tjedna opet sam pocela osjecati lagane bolove-veselilo me to jer sam se nadala da cu tako izbjeci indukciju, a nje sam se bojala k'o crnog vraga jer su se sve cure koje su inducirane krvavo namucile dok su rodile. Veselila me i spoznaja da moj doktor (koji je ok) odlazi na GO-zasto?-e, nacula sam da forsira prirodne porode, a bojala sam se tog forsiranja zbog mog varirajuceg tlaka, i naravno, dvije bebice u meni.
Kako su mi u srijedu poceli ti lagani trudovi zamolila sam MM da mi donese torbu sa stvarima za radjaonu. Tako je i bilo. Dosao je u posjetu, pili smo sokic u relativno rashladjenom bircu Duh, moje otecene nozurde drzala sam na stolici, raspravljali smo o predstojecem krecenju sobe nasih Mrvica…uglavnom, osjecala sam se super.
Po povratku u sobu razveselila sam se jedinoj veceri koja mi se tamo svidjala-nisam ni slutila da ju tada necu vecerati. Naime, prije prvog zalogaja pokusaj udisaja zavrsio je samo na pokusaju. Isto se ponovilo i sa sljedecim. S obzirom da je taj dan bio jedan od najtoplijih, te je u sobama bio pakao, pokusala sam spas potraziti na klimatiziranom hodniku. E, ni tamo mi nije bilo bolje. Pocelo mi je i svjetlucati pred ocima i tu sam shvatila da nesto nije u redu. Srecom, blizu je bila sestra koja je „nanjusila“ da se nesto dogadja i na moje „sestro nije mi dobro“, odvukla me u sobu. Mjerenje tlaka izbacilo je brojke 200/110. I, tada se kolo zavrtilo poprilicnom brzinom.
Dok su me odvukli do sobe s ctgom tamo se stvorila doktorica, porodnicar, obavili su mi ekg, izvadili krv. Tek kad sam cula sestru kako govori da me spremaju u radjaonu shvatila sam ozbiljnost situacije. I, pocela se bojati-razmisljati o ishodu, o bebama, meni. Vratila su mi se tudja negativna iskustva s visokim tlakom i strah je rastao tako da sam se posteno isplakala kad sam javila MM da se vrati u bolnicu. :cry:
U radjaoni su me prikopcali na ctg, dali mi neku terapiju, a ja sam bila k'o u polusnu.
Nakon neka 3 sata-cekala se moja reakcija na pokusaj snizavanja tlaka-odlucili su me poroditi carskim rezom. Moram priznati da je ekipa oko mene bila super, od babice Mire, i sestre koja je obavila sve predradnje ( brijanje-ja sam se smijala jer me skakljalo, i klistiranje-nije bilo tako strasno kako sam ocekivala), anesteziologinje i jos jedog striceka (ne znam njegovu funkciju-uveo mi je braunilu-toga se sjecam) –svi su se zafrkavali sa mnom tako da sam se cak uspjela i smijati. Jedina osoba koja je ostavila negativan dojam bila je neka spodoba (asistentica porodnicaru, pretpostavljam) koja se zalila da propusta film s N. Cage-om. Ta ista osoba je tek po rodjenju Svena i recenice „ajmo, sada po drugu bebu“ skuzila da se radjaju blizanci. No comment!!! :evil:
Sam porod (osim cinjenice da mi se cijelo tijelo treslo) bio je u redu. Jedva sam cekala trenutak da ugledam moje mrvice-i kada su iscupali Svena (doslovce je takav osjecaj) i kada se oglasio dio mene je odahnuo. Jest, malo me prepala njegova ljubicasta boja, ali nisam stigla o tome razmisljat jer su u sljedecem trenutku izvadili i Brunu za koju je odmah pao komentar „koje zivahno dijete“!
Veliki nedostatak mog poroda, osim njegove hitnosti, bio je i taj da sam ja bila pod velikim sokom, i imala sam osjecaj kao da se sve to ne dogadja meni, tako da kad su mi pokazali bebice, uspjela sam izmucati samo „tako su mali“!!
Sven je rodjen s 2300g, a Bruna s 1850g. No, bez obzira na malu porodjanu tezinu nisu morali u inkubator niti topli krevetic pa je ta cinjenica mamu ispunila ponosom i srecom. :heart:
Sljedeca dva dana provela sam na intezivnoj u ugodnom drustvu jos jedne „carice“. Bebe smo vidjele na par sekundi i to samo zbog dobre volje pedijatrice. Tada sam prvi puta primila Brunu u narucje. Imala je tako malu glavicu da sam jedva spustila pusicu na njeno celo. :heart: Sven je jos uvijek bio nedodirljiv za mene. :(
Jedan od najtezih trenutaka u bolnici bio mi je kada sam smjestena na odjel rodilja i kada su svim mamama oko mene donesene bebe. Taj osjecaj tuge i praznine tesko mi je i opisati. :cry: Srecom pa je dr.S. imao razumijevanja i dozvolio da barem kroz staklo vidim bebice. Bruna je bila tako sitna da mi je tesko bilo povjerovat da nije morala u inkubator. Borci su to moji!! Zilavi i zivahni! :love:
Kako je moja cijela trudnoca bila rizicna nisam se opterecivala dojenjem. Rekla sam „sto bude-bude“-glavno da su bebe zdrave, a za prehranu cemo lako. Ispada da je to bio najbolji nacin razmisljanja jer mi je mlijeko „doslo“ cak dan ranije i cetvrti dan od poroda krenula sam na pedijatrijski odjel na dojenje mojih Mrvica. Neopisivo je uzbudjenje i trema koju sam tada osjecala. Bila sam na rubu suza cijelo prijepodne. Ali, „srecom“ imala sam zabavu jer sam morala masirati prsa kako bi bebice lakse papale. Od tog dana, pa sljedeca dva i pol tjedna, svaka tri sata druzila sam se s mojom djecicom-fino su papali mamino mlijeko, kojeg sam imala i vise nego dovoljno. Napredovali su nesto sporije jer su bili dosta zivahni pa sam jedan cijeli dan proplakala zbog toga jer sam htjela sto prije Mrvice odnijeti doma.
Mozda se nece svi sloziti sa mnom, ali moram pohvaliti sestre na djecjem odjelu-imale smo priliku vidjeti sto i kako rade i zato im „skidam kapu“!! Isto mislim i o pedijatrima-pogotovo o sefici odjela i dr Stanojevicu.
Zaboravila sam spomenuti da mi je dolaskom na odjel tlak ponovo podivljao i nekih 7 dana su me mrcvarili cestim mjerenjima, i neadekvatnom terapijom-saznala od doktorice koja je lezala sa mnom. Naravno, odjelni doktor (grrr) mi je propisao i svu silu normabela, ali njih sam uredno ubacivala u odvod lavaboa. Takodjer, nekoliko dana, mucile su me i glavobolje izazvane spinalnom injekcijom-e, to mi je bio najtezi dio oporavka od carskog. Nisam mogla sjedit ni hodat, jedino bi lezeci polozaj bio podnosljiv. No, to me nije sprecavalo da se „dovucem“ do pedijatrije kao bih dojila moje bebice. :heart:
S obzirom na guzvu na odjelu i da vise nisam bila friska trudnica prebacili su me na susjedni odjel (gin 3) zajedno sa curama koje su takodjer morale dojiti bebe na njihovom odjelu. E, taj tjedan nam je bio super jer smo sve imale slicne brige i bile u bolnici jako dugo. „Skompale“ smo se pa se iz nase sobe mogao cuti samo smijeh. Cak su nas i doktori i sestre zaboravili-ionako smo bile na „cekanju“ kilaza nasih malaca.
Kad je konacno dosao taj dan i objavljeno nam je da idemo doma, uzbudjenje i trema su me tako jako „prali“ da sam se bojala da ce pri kontrolnom mjernju tlaka on biti u nebesima. Srecom, to se nije dogodilo. Ali dogodilo se to da su MM i moja mama donijeli gotovo sve krivo od onoga sto sam narucila od odjece za bebice. Tako su moji klinci iz bolnice izasli u prevelikim carapicama i kapicama, a ni odjelca nisu bila ona koja su trebala. No, bilo je najbitnije da konacno izadjemo iz bolnice, da tata zagrli i primi u narucje svoje bebice te da nase Mrvice stignu doma. :love:
Prolazi peti tjedan kako smo doma, a meni se cini kao da je proslo tek nekoliko dana. Vrijeme s malcima tako brzo leti da ce vec sutra trcati stanom. Ova cinjenica me i veseli i zalosti. Vjerujem da nam/vam je svima tako.
Svaka cast svima koji procitaju ova moja "trkleljanja"!!! :love:
