još jedna blizanačka priča
Unaprijed se ispričavam zbog dužine priče, ali nadam se da će biti informativno svim mamama koje čekaju blizance i sigurno strepe i puno razmišljaju o porodu jer to je ipak trenutak kada se na svijet donose dva (ili čak i više) mala bića na svijet!
Bila je to jedna uobičajena nedjelja, osim što sam se taj dan osjećala nešto pospanije nego obično i cijelo popodne odrijemala. Ujutro sam spremila torbu za bolnicu jer me u ponedjeljak ujutro čekao prijem u bolnicu gdje sam trebala ostati do dolaska mojih malaca na svijet. Bila sam pomalo nervozna znajući da odlazim i da ne znam koliko dugo ću ostati, ali sam znala da je to najbolje rješenje, jer sam već mjesec dana strogo mirovala zbog otvaranja koje je krenulo u 31.tjednu i već me je i samu bilo strah stajati kod kuće i biti bez nadzora. Nakon cijelodnevnog dremuckanja konačno sam se oko 20h pokrenula i krenula oprati kosu. Odjednom sam osjetila kako nešto toplo u mlazu izlazi iz mene. U panici sam pomislila: „ma nije moguće da mi je pukla voda, pa još je pet tjedana do termina, bebe nisu spremne!“. Da stvar bude gora kući sam bila sama, jer je MM na trenutak izašao nešto obaviti. Kako je voda tekla i tekla, doslovno u mlazu, shvatila sam da nema druge nego se uputiti u bolnicu. Nazvala sam MM na mobitel i dok sam se spremila on se brzinom svjetlosti pojavio kući, utrpao i mene i torbu i jureći nas odvezao na Firule. Tamo me primila jedna mlada doktorica (nije se predstavila, a ja sam bila previse u panici da bi i pitala kako se zove), pregledala me, napravila ultrazvuk i zakljucila da je sve ok i da nam sad preostaje samo cekati da vidimo kako će se stvari dalje odvijati. Kako se radilo o prijevremenom porodu odlučeno je da mi neće davati drip (hvala bogu), pa su me smjestili u tata box , dali inekciju deksametazona i prikopčali na dva ctg-a. MM su poslali kući i rekli da ćemo ga zvati kada akcija počne. Do 3 ujutro se ništa nije dešavalo, malo me boluckalo u donjem dijelu leđa, ali to zaista nije bilo ništa strašno, ctg-ovi su očitavali uredne otkucaje, a ja nisam uopće bila svjesna da je porod tu i da ću uskoro ugledati svoje dvije bebe. Samo sam razmišljala o tome kako se trebam opustiti, duboko disati i ustiti stvari da idu svojim tokom. Osjećala sam povjerenje u svoje tijelo i niti u jednom trenutku nisam dozvolila da me preplavi panika i negativne misli. Oko 3h babica me pregledala i shvatila da sam otvorena 5cm (došla sam otvorena 2cm). Nakon toga uslijedilo je davanje klistira (ali samo 1/6, jer ih je bilo strah da ne rodim na nogama ), šetnja pred WC-om i još tri cm otvaranja. U 6h MM je bio u box-u, ja gotovo potpuno otvorena, ali su kontrakcije bile tako slabe i kratkotrajne da ih gotovo nisam ni osjećala. Babice i doktori su stalno dolazili i odlazili, tješili me da nažalost traje duže jer ipak se radi o blizancima i da bi da je jedno sigurno već rodila. Osjećala sam sve veći pritisak i iscrpljenost. Oko 8h promijenila se smjena i došla je moja doktorica, pregledala me, rekla da sam skoro skroz otvorena, da ona ide obaviti vizitu i da se onda vraća. Jedva sam docekala da se vrati i vec u polusvjesnom stanju pocela moliti za bilo kakav anestetik, pa cak i za epiduralnu (iako nisam njen pobornik)! Kroz maglu sam čula doktoricu kako govori: „ma kakva eiduralna, ti ćeš sad roditi!“ i objašnjava mi da sam potpuno otvorena, ali da su kontrakcije jako slabe i kratkotrajne jer je maternica prerastegnuta te da svaki trud moramo iskoristiti kako treba. Ultrazvukom su provjerili polozaj bebaca jos jednom, luka je bio prvi glavicom dolje, a karlo poprečno pa je postojala opasnost da se neće okrenuti kako treba! Tražili su da potišemo aire za carsk, ako se situacija zakomplicira. U jednom trenutki, ni sama se ne sjećam kako ni kada, čula sam kako mi doktorica govori da tiskam i u nekoliko jakih jakih tiskanja izašao je luka, a pet minuta nakon njega karlo. Taj dio mi je bio najteži jer kontrakcije nisu puno pomagale, pa su mi nasjeli na drob i „pomagali“ izlazak bebača, ali onaj trenutak kada je izašao Luka, kada sam začula njegov plač i vidjela kako ga babice uzimaju u ruke bio je nevjerojatan, a sve što sam mogla progovoriti bilo je „Bože, kako je mali“. Pet minuta nakon njega izašao je i Karlo i zaplakao punim plučima, a ja nisam mogla vjerovati da smo uspjeli! Luka je imao 2 200, Karlo 2 350 i Apgari 10! Bebače smo dobili na minutu, poljubili njihove male glavice, na brzinu ih slikali, a onda su ih odnijeli na neonatologiju jer su bili pothlađeni i trebali su topli krevetić.
Dani koji su slijedili nisu bili nimalo lijepi, jer su bebe provele 25 dana na neonatologiji, a uvjeti koji tamo vladaju potpuno onemogućuju kontakt roditelja i bebe ukoliko su bebe u inkubatoru ili toplom krevetiću. I Luka i Karlo su proveli par dana u inkubatoru, zatim su prebaćeni u topli krevetić i tek onda u „normalne“ krevetiće tako da sam ih na ruke dobila tek nekih dva tjedna nakon poroda i to prvo Luku, a zatim Karla. Bio je grozan osjećaj doći kući bez njih, svaki dan ići u posjete koje su trajale pola sata i gledati ih preko balkonskog prozora, imati osjećaj da je svaka minuta borba (iako zapravo nisu imali nikakvih posebnih komplikacija), a ne moći im prići, pomaziti ih, poljubiti....suze su nam tekle u potocima i zaklinjali smo da ćemo ih kad dodju kući potpuno razmaziti! Ja sam u medjuvremenu kod kuće izdajala i izdajala ne bi li održala proizvodnju mlijeka i malcima smo dva puta dnevno nosili mlijeko tako da su cijelo to vrijeme papali mamino mlijeko i lijepo napredovali. Imala sam osjećaj da moram u tome ustrajati koliko god bilo naporno i mukotrpno, jer to je bilo jedino što sam za njih u tom trenutku mogla učiniti! Luka je nakon 10tak dana prešao u „normalni“ krevetić, pa sam konačno mogla dolaziti dva puta dnevno na podoje, ali Karla sam i dalje mogla vidjeti samo s balkona. On je prešao u normalni krevetić nekoliko dana prije odlaska iz bolnice i konačno sam ga dobila na ruke. Neopisiv je to osjećaj, nakon toliko vremena držati svoje dijete u rukama i zahvaljivati Bogu što je sve u redu i što nije došlo do nikakvih komplikacija. Tih dana su me ti polusatni boravci na neonatologiji hranili i održavali u komadu. Srce mi se raspadalo kada bi MM ostao pred vratima i čekao me tih pola sata nemajući mogućnost da uđe i barem na trenutak dotakne svoju djecu! S nestrpljenjem smo dočekali 9.6. kada su Luka i Karlo konačno pušteni iz bolnice i došli kući. Bio je to najnevjerojatniji dan u mom životu, toliko sam bila napeta, nestrpljiva, nervozna, sretna...sve se izmješalo i uzburkalo. Noćima sam se dizala na svaki njihov uzdah, gledala ih, kontrolirala je li sve u redu....
Prije nekoliko dana smo napunili četiri mjeseca koja su mi prohujala, dečki super napreduju, pretvaraju se u prave velike bebe, a mi se i dalje, navečer dok spavaju u svojim krevetićima, divimo čudu života i tome koliko su prekrasni!
