Bol u trbuhu?!

Jutros na putu za posao zvoni mi mobitel. Teta iz vrtića javlja da se Sven žali na bol u trbuhu i da je malo cendrav i čudan :?
Panika! Zovem mamu, mm-a, bilo koga s autom jer sam pješke da me hitno vozi u vrtić po njega i onda na Rebro na hitnu. Zašto na hitnu? Zato što se sa subote na nedjelju i sa ponedjeljka na utorak žalio da ga boli trbuh i nakon neuspješnog pokušaja obavljanja velike nužde ispovraćao sve što je imao u sebi. Nakon povraćanja bol nestaje i sve je u najboljem redu. Nema temperature, stolica uredna, ne boli ga kod mokrenja, ne kašlje, ne šmrca, ma sve pet!
Na kraju brat izlazi s posla sa kombijem jer mu auto nije u blizini a on je bio najbliži vrtiću.
Ulazim u vrtić, taman ručaju, na prvi pogled mi izgleda najnormalniji. Druga teta izlazi iz sobe (pustila sam ga da prvo poruča) i počinje priču.
Ona je naime uvjerena da nije u pitanju "prava" bol nego psihičke prirode. Nakon njegovog iznenađujuće dobrog oporavka nakon kalvarije koju je prošao po bolnici, operacije, nefrostoma itd. negdje je sve moralo "isplivati". A sad je idealno vrijeme za to. Nedavno sam bila 2 dana u bolnici, u subotu sam prvi put nakon ohoho vremena izašla malo van (taj izlazak mu nije baš dobro sjeo) i kod njega je to izazvalo (nesvjesnu) reakciju tako da me nakon povratka izvana dočekao sa tim simptomima koji nakon povraćanja netragom nestaju.
Imalo mi je logike sve što priča ali jednostavno ne mogu povjerovati da bi to izazvalo takvu reakciju :shock:
Usput je spomenula i kako četvero djece nakon ručka odlaze doma i ne ostaju na spavanju i kako mu je bila idealna prilika da i on to napravi. Pogotovo što se nakon što me teta nazvala svima hvalio kako i po njega dolazi mama, a kada sam došla rekao je: sada će si svi misliti gdje sam. Zvat će me Sven, Sven, a mene neće biti. Ja ću biti domeka.
Na to mu kažem kako neće ići doma jer ga boli trbuh nego da moramo u bolnicu na pregled. Tu se malo štrecnuo i pitao jel' mora ostati u bolnici. Ali nije odustao od priče. Cijelo vrijeme je ponavljao kako ga jako boli trbuh a po ponašanju bih rekla da mu nije ništa!
Na Rebru su ga cijelog ispregledali, isprepipali, vadili krv, urin, urinokulturu. On cijelo vrijeme tip-top.
Nakon sat i pol čekanja nalaza dolazi dr. i komentira kako mu nije ništa! Urin savršen, krv super, ureakreatinin, urati i sve ostalo ok!
Zaključak: fizički mu nije ništa, a psihički??? :/
Btw. u 1. osnovne imala sam strašne glavobolje i nakon svim mogućih i nemogućih pretraga ustanovljeno je da je na psihičkoj bazi. Da li se nešto slično sada događa i sa mojim djetetom?!
Šta napraviti?