Ovo je priča stara 9 godina, ali počinje puuuno ranije, negdje u mojoj 17. godini kad sam prvi puta čula za djevojčicu koja se zove Marta. Tada to ime nije imao nitko osim nje i sama sam sebi rekla: Tako će se zvati moja kćer. Puno godina kasnije, nakon planirane prekrasne trudnoće bez komplikacija počinje ono glavno: odlazak u rodilište.
4.9.1997., dan prije termina, nakon popodnevnog CTG-a koji kaže da nema trudova na vidiku MM i ja odlazimo prijateljima na tulum povodom useljenja u novi stan. Moram li reći da sam plesala?!?! Svi su se smijali jer mora da je zabavna slika trudnice pred porodom u "elemetu". Uglavnom, stigli smo kući dobrano iza ponoći, istuširala sam se i sjela pred komp poigrati igricu kojom sam kratila trudničke dane, MM je blaženo sjedio pred TV-om i naoko je to bila idilična slika dvoje umjetnika koji i inače žive noćnim životom. Mir su mi remetile već poznate kontrakcijice kojima nisam ni pridavala pažnje jer smo već navikli na to. Naravno da me nisu boljele i naravno da mi nije palo na pamet da to s već poznatim kontrakcijama nema veze. Nakon 3 sata ujutro, već lagano ljuta na te kontrakcije koje meni, a ni mom mjehuru ne daju mira i nakon n-tog posjeta WC-u čisto iz zafrkancije kažem MM-u da mjeri koliko se često ponavljaju. Nastavljam igrati igricu uz moje obavještavanje MM-a koji drži štopericu i mjeri vrijeme. Kaže on: "ČETIRI minute!!!". UPS!!!!
Sjetim se knjige i onog poglavlja o porodu. Gdje su sad oni trudovi koji bole, koji se s 15 minuta smanjuju na 10 pa na....???? Gdje je bol!?!? I je li ovo zaista početak?!?! Nemoguće!!!! Već je 4 ujutro, pitam se hoću li nazvati rodilište. Nekako mi je neugodno, nema boli, noć je, znam da u rodilištu imaju pametnijeg posla od glupih pitanja jedne prvorotkinje. Ipak zovem i uz ispriku pitam trebam li doći ujutro. Netko dežuran pita na koliko su mi trudovi. Ja objašnjavam da nemam trudove nego neka stezanja svake četiri minute. Glas kaže: "Dođite odmah!" Opet UPS!!! Znači-počelo je.
U pola 5 smo u rodilištu, lift radi, ali ja junački odlučujem popeti se na 3. kat ne bih li ubrzala stvar. Još ne boli, ali sad je to "nešto" na svake 2 minute. Zvonim i s osmjehom kažem: "Dobro jutro, ja sam došla roditi." Prijem-klasika: pitanja, pregled: Samo što sam legnula na stol topli mlaz se prolio po podu, a ja naivno i posramljeno kažem dr.-u: "Opet mi se piški." Dr. se skoro primio za trbuh od smijeha i kaže: "Gospođo, puknuo vam je vodenjak." Ali gdje je tu bol!?!? Otvorena 7 cm. Pjesma za moje uši. Hm, bol dolazi, polako, jedva se osjeti.
Mlada sestra obavila mi je brijanje i klistir, u boxu sam i mislim si i dalje kako tu ne pripadam jer zaista ne boli gotovo ništa. Već je jutro,dan termina mog poroda, na radiju u rađaoni neka glupa muzika, vrijeme sporo prolazi. 8 ujutro, vizita. Do tad su trudovi postali ozbiljniji, ali još uvijek mi se čini da to nije -to. Ulazi neki meni nepoznati doktor i cijela horda studenata, a ja, kao, dišem pravilno, svima se nasmijem i velim: "Dobro jutro." Doktor me pregleda i kaže: "Otvorena potpuno, CTG kaže jaki trudovi, a ona se još smije." Koji jaki trudovi!?!? Kaže on-vidimo se za 10 minuta. I ode.
Od jednom-trud. Pravi, jaki, boliiiiiiiii. Još jedan. Dva. Tri. Gotovo da nema razmaka. I prestrašan pritisak. Prvi i jedini put puštam glas i vičem, zovem doktora jer znam, nekako znam da sa slijedećim trudom beba MORA van. Stiže sestra. Pamtim njen pogled upućen meni između nogu, široko otvorene oči i povik: "Doktoreeee, brzoooo!!! " Meni kaže: "Samo stisnite jako." Nema spuštanja kreveta, samo sam se nagnula naprijed, primila se za noge i-susrela se s najljepšim očima na svijetu. Bio je to pogled moje kćeri. Ona glavicom vani, dvadesetak centimetara od mene....trenutak koji je trajao vječno, a dug tek koju sekundu. Izlazi cijela, plače, a ja se uhvatim kako joj brojim prstiće. Apgar, pitam, koliki je??? Primalja se smije, pita me vidim li kolika je i kako plače. Kaže: "Više od 10 mama." Tada nam se pridružio i doktor. Smije se i kaže kako nije imao vremena popiti kavu. Primalja mu kaže kako mi trebaju dva šava i kako ne želi da me boli šivanje jer sam rodila s osmjehom.
Konačno Marta. Držim je i s pola mozga registiram: Primalja kaže 3910, 54cm. Nevažno. Savršena je, moja, dugo čekana. Znam da sam joj tada rekla kako sam ja njena mama i samo joj uz suze pričala: "Prekrasna si, prekrasna..." Rodila se u 8:30, samo 6 sati od prvog truda. Sad ima 9 godina, čita ovo što sam vam napisala i kaže: "Mama, ti si me stvarno voljela od prvog dana." Ljubi me. Moja kćer, moje sve.
