Hoće samo mamu!!!

Luka je zadnjih nekoliko tjedana potpuno promijenio ponašanje. Kada je sam s tatom sve je OK, u miru se presvlače, papaju i šetaju. Ali, čim sam ja u blizini, ne želi se odlijepit od mene. Kada iz šetnje uđemo u kuću, ne mogu skinuti cipele jer mi se drži za noge, idem na WC a on sjedi ispred vrata i zove me, ujutro prije posla ga podojim i moram ga pustit tati jer idem u 5.30 na posao - on plače (vrišti!!!) i pruža rukice prema meni. Do sada smo se uvijek u šetnji vozili u kolicima, pa bi negdje stali da se poigramo na plaži ili u parku - jučer nisam ni sto metara uspjela odmaknuti od kuće, i već sam ga morala nositi. Ništa, sjela sam na klupu i ljubila ga i mazila. Kad se probudi po noći, uvijek mu ponudim ciku i normalno nastavi nanati. Sada ga jedino tata može ponovo uspavati, ustvari samo ga polegne u krevetić i dijete nastavi spavati (ja ga mogu nositi, maziti, pjevati i .... ništa od toga ne djeluje).
Jučer sam skužila da mu je izašao kutnjak (inače nema još ni sve dvojkice). Je li moguće da je to zbog boli?

Sada vidim kako ovo "odlijepit" ružno zvuči. Kao da sam najgora mama na svijetu! A srce mi se kida svaki put kada ga moram odmaknut od sebe :cry: Sad bi mi dobro došao jedan godišnji i kućna pomoćnica.

Ja mislim da je to faza (opet :mrgreen: ), tako je i moj marko u zadnje vrijeme počeo zahtijevati da sve ja moram s njim, i čitati i obući i štajaznam, nema šanse da s tatom ode u krevet, kad smo vani ako će se nositi naravno "mama će nosiiiit!!", i tak...ja mislim... faza.

je li vam se desila neka promjena u životu (povratak na posao, drukčije radno vrijeme, polazak u jaslice...)??

Prije 4 mjeseca sam se vratila na posao i on je krenuo u jaslice i sve je bilo OK. Radim stalno u smjenama, mislila sam da se je već naviknuo (ja nisam!).

Nama se to dogodilo nakon ljeta (godišnjeg) i bivanja sa mnom 24 sata. Drugi tjedan po povratku u ZG bila je prava koma. Visila je na meni non-stop, tatu nije uopće doživljavala, kao ni baku (drame pri odlasku njima).
Trajalo desetak dana i prestalo.

Nadam se i ja ta je to samo faza... Negdje sam pročitala da se u dobi oko 18 mjeseci zna javiti strah od napuštanja. Ja ne znam da li se radi o tome, ali ne znam kako mu pomoći osim da ga grlim i ljubim smo zajedno :love:

Prilično sam sigurna da je to strah od odvajanja. Može se pojaviti odmah po povratku na posao ali i puno kasnije. Kod neke djece se zna i vračati. Nažalost lijeka nema, s vremenom će prestati - kad sam skuži da se mama vraća :/

Potpisujem. Faza. :*

Nastoj samo da nikada ne koristiš lažna obećanja da ne izgubi povjerenje. S vremenom će proći...

Najgora faza moje prve kćeri došla je do toga da mi je sjedila u krilu čak i kad sam morala na WC... :oops:

I Andrej je u toj dobi bio pravi priljepak.
Sad ga je prošlo (ne sad, ima već neko vrijeme). Ali svejedno, kad je neka frka, trči "mamiiiii". Ipak su klincima mame najvažnije utočište - fizički i emocionalno. I sad i kasnije kad narastu.
Ako si uz njega i ima povjerenja u tebe, postupno će se sam "odlijepiti".