Predajete li odgovornost vasoj djeci ...?
... i kako se pritom osjecate?
Jucer sam dozivio dva upecatljiva trenutka koji svaki na svoj nacin govore o davanju odgovornosti mladjima i kako je to tezak, ali istovremeno i lijep osjecaj.
Dogadjaj prvi: vrtic, prvo idem po Zrinku, a nakon toga po Vedrana, malo kasnim zbog posla pa mi se zuri, jer me ceka slobodno popodne i ne zelim propustiti ni minutu svoje slobode. Zrinka u psoljednje vrijeme uvijek barem dijelom sama skida i oblaci svoje cipelice i tako je bilo i jucer. Malo ih stavlja kako treba, malo krivo, navlaci ih sa koncentriranim pogledom ... a ja to gledam i jedva se suzdrzavam da joj ih ne uzmem iz ruke, jer mi se zuri, a i kad nekoliko puta ne uspije obuci cipelice tad postene nervozna i rasplace se.No, ajd, rekoh, idem ju pustiti (iako mi ruke vec drscu od zelje da to napravim sam u 10 sekundi) ... i za slijedece 2-3 minute je Zrinka uspjela po prvi puta potpuno sama obuci obje svoje cipelice i bila je jaaako ponosna!
U tom trenutku sam i ja bio jako ponosan sa njom i na nju ... zaista se isplatilo suzdrzati se tih nekoliko minuta!
Dogadjaj drugi: jucerasnja vecer u esperantskom klubu, pocetak je pocetnog tecaja i tradicionalno vec par godina ja drzim uvodno predavanje - kakav je to jezik, sto se moze s njiom raditi kad se jednom nauci, dodam nekoliko zanimljivih dogodovstina, odgovaram na pitanja ... I tako sam se spremio i ovaj put na istu proceduru, no nova voditeljica tecaja, 18-godisnja Tina, kaze da ce ona to sama napraviti. Znam da ona zna sve te cinjenice, no isto tako znam da joj je ovo prvi ovakav tecaj, nema iskustva ... ma, sigurno ce nesto uprskati, preskociti, mozda krivo naglasiti, a zaista nam je stalo da zaintersiramo ljude i damo im informacije koje ih zanimaju.
Mhrgmhlj, mislim si ja i vec zxaustih da joj kazem da cu to ipak ja napraviti ... ali, vidio sam odlucnost u njenim ocima i ipak rekoh, ajde, napravi ti to, ako si ZAISTA sigurna da to zelis. Jesam, kaze ona. I krenulo je ... bio sam nervozan, pocela je zamuckivajuci i zelio sam u nekoliko trenutaka upasti u rijec, no ipak sam se suzdrzao. I sve je bilo OK, ispricala je sto je trebala i htjela, naravno, drugacije nego sto bih ja, ali opet dobro, ja sam an samom kraju nadopunio sa par cinjenica i to je bilo to. I osjetio sam ogromno olaksanje, sad imam jednu duznost manje i jednu osobu vise na koju se mogu osloniti u ovom trenutku ... iako, da budem sasvim iskren, osjetio sam i malo tuge jer me, eto, sad ljudi vise nece trebati za taj posao koji je meni uz duznost bio istovremeno i zadovoljstvo. No, vec je ocito vrijeme da mladjima prepustim vecinu zadataka u tom klubu pa makar ponesto od toga napravili i krivo ... uostalom, nek ga usmjere tamo kud oni zele.
I danas ujutro kaze Vedran: Tata, mogu li danas popodne sam u ducan? (nije bio jos nikad)
Ocito je doslo vrijeme da svakodnevno prakticiram predaju odgovornosti, i svojoj djeci i drugima. A nije to lako, ponekad osjecam strah ("hoce li mu se sto desiti na putu do ducana?", "hoce li mu blagajnica uzvratiti tocnu svotu?" itd), ponekad tugu ("sad me vise nece trebati za to" ...) .... a opet i ponos, "on to moze".
Znam da ce mi biti tesko onaj dan kad cu ga po prvi puta pustiti samog u skolu, ostaviti samog doma, pustiti ga samog van u subotnju vecer, predati mu po prvi puta kljuceve auta ... ali mislim da trebam odoljeti napasti da odugovlacim predugo s time.
Kako je s vama?
Da li uspjevate predati odgovornost svojoj djeci, kolegama s posla ... pa i partneru?
Kako se osjecate u tim trenucima?
