Trudim se davati svojim curama svu paznju i ljubav, ne ostavljam ih da placu, ne tjeram spavati ako ne zele, mazimo se svaki slobodan trenutak, pokusavam postovati njihovu individualnost, ukratko trudim se biti AP sto vise mogu.
Dok je Andrea bila sama sve je funkcioniralo i vise nego dobro, ali sada je vec malo teze. Andrea ima 16 mjeseci, Meri skoro 4 mjeseca i svaka trazi svoje. Andrea stalno hoce nekud ici i mene vuce za sobom, pa da joj nesto dohvatim, pa da joj citam, pa da dragam medu, pa da ju primim..a Meri ako ne spava hoce se nosati.
Kako da to kazem, a da ne ispadne ruzno...Ja se vec osjecam
istroseno i natren dodje mi da stavim svaku u njen krevetic, zatvorim vrata i zacepim usi.
Naravno, ta pomisao me prodje za sekundu i onda dalje nastavim Meri ljuljuskati u desnoj ruci, a Andreu drzati na lijevom koljeni u citati joj slikovnicu.
Najveci problem mi je sto Meri pocinje plakati cim ja sjednem. I tu mi je potreban neki savjet.
Naime, ja znam da se dijete ne moze razmaziti i da oni samo zele osjecati nasu blizinu, cuti otkucaje srca svoje mame...ALI zasto pobogu moja kci nije zadovoljna da ju drzim i da cuje otkucaje moga srca u sjedecem polozaju? Jer dok se nosa mirna je, gleda me svjetlucavim okicama i smjeska se, ali cim sjednem pocne tako jako vriskati (ne plakati nego bas vristati), a ja ljudi moram sjesti malo tijekom dana jer sam vec ko zombi :(
