još jedan dupli vaginalni
Potaknuta sve češćim javljanjem duplih mama na forumu odlučila sam bez obzira na zakašnjenje od 19 mjeseci :oops: opisati svoj porod.
Rođenju Stele i Svena prethodilo je 6-tjedno ležanje u Petrovoj. Na redovnoj kontroli u 31.tjednu doktor je napipao Svenovu glavicu, rekao da sam 2 prsta otvorena i poslao me direkt na odjel. Nije mi bilo svejedno što ću biti odovojena od MM-a, topline svog doma i što ću zadnje trenutke slatkog iščekivanja proživljavati zapravo sama (imala sam super cimericu ali ipak nije to - to :( ). Zdravlje moje djece i moje zdravlje bilo je super, MM me razmazio, unajmio mi TV, dolazio 2 puta dnevno donoseći svaki put sto čuda sa sobom, donosio mi stalno čisti veš koji je sam prao i peglao, dovodio mi frendove... SMS-ali smo si non-stop, čak i usred noći. Kao kakvi zaljubljeni školarci. Ljubim ga zbog toga.
Zadnjih desetak dana odjednom sam počela naticati, pogotovo noge od koljena naniže i prsti na rukama. Nije bio tlak nego voda. OK, odlučila sam izdržati još barem koji dan, pa onda još koji... Nisam više mogla spavati, ni okretati se na krevetu, izgledala sam kao kakva tusta buba koja je pala na leđa i od škembe se ne može vratiti na noge. Imala sam 88 kila. Kronično neispavana. Osamljena i nervozna. Bilo mi je već svega dosta. Film mi je pukao kad je jednog dana pukla mreža od kreveta (željezna podnica) dok sam se pokušavala iskobeljati iz kreveta u želji da odem na WC. MM je baš bio u posjeti i nešto smo brbljali. Rekla sam "Daj mi ruku da ustanem" i krenula se okretati prema rubu kreveta. Dva pokreta, KVRC, BOINNNG i krevet se urušio. MM me u zadnji čas uhvatio da ne propadnem skupa sa djecom kroz krevet. Podivljala sam i izgalamila sestre da hoću novi, nepopravljani i ne-stoput-zavarivani krevet, no na žalost svi su takvi. Idućih par dana nisam treptala u krevetu iz straha da se horor-scena ne ponovi. I tako sam dogurala do 37+2.
Tog jutra, 29.03.2005., probudila sam se u 5 ujutro i mantrala kako ću na viziti žicati doca da mahne čarobnim štapićem i ubrza porod jer JA VIŠE NE MOGUUUUUU!!!
I tako ja ležim, mantram, gladim bušu da potaknem trudove, mrdanja, otvaranje (eh da, u tih 6 tjedana nisam se više otvarala ni mm... :shock: ). U 5.30 krećem na WC, pomičem se koji centimetar prema rubu kreveta i pljas. Ma nisam se valjda upiškila?! Malo je premokro, znam da tjednima piškim na kapljice...Krenula je voda, juhu!!! Počinjem se glasno smijati kao kakva luđakinja, javljam MM-u da bude u stanju pripravnosti, budim cimericu i ona se smije jer me više ne može gledati kako se valjuškam po krevetu. Guram ručnike među noge, ustajem i sva ozarena tražim sestru. Hladan tuš, mrka pogleda šalje me nazad u sobu da spremim stvari i doći će po mene za brijanje i klistir. Ma radi mi šta hoćeš samo daj da više rodim, mislim u sebi, pjevušim u 6 ujutro i spremam svu silu điđa koje mi je MM dovukao. Brijanje polutupom britvicom (kvrmmmhhamm, mrmljam i trpim), klistir (ma ljudi moji šta je ovo, katastrofa, tek tada otkrivam da imam hemiće...), odlazak na WC i žicanje dajte da se popnem u rađaonu. Odlazim gore sama liftom, gledam se u ogledalo u liftu, mazim bušu i pjevušim. Kucam na vrata rađaone ("Ja došla roditi!", onako mlado nadobudno vičem, kao da je to kao posvrbiti se po nosu). Hladno me primaju (znam da sam samo još jedna rodilja, ali ipak... :( ),"Sjednite tu, vi ste ta i ta, čekajte..." sjedim u hodniku rađaone, slušam mame kako rađaju, pitam "Ona žena rađa?" (pitam u strahu za ženicu oblivenu krvlju koja plače), "Ne gospođo, šivaju je". AAAAAAAAAA :shock:
U 7 sati vode me u boks, CTG, hrpa pitanja, neki studenti me gledaju ko svjetsko čudo, otvorena sam i dalje samo 2 prsta, od trudova ni T, voda curi. "Ništa još gospođo, ležite i čekajte." Oko 10 sati daju mi drip, dvoje je djece, nema trudova, ne otvaram se, CTG uredan, ja vičem i tražim vode a znam da ju ne smijem piti. A tako sam žedna. Oko podneva već sam u panici, trudovi me lagano peru, CTG i dalje uredan, na Svenovu glavicu (prvi je na izlazu) stavljaju elektrodu. Pipaju me prečesto ali nemam snage opirati se. Trudovi postaju jaki, pitaju me da li hoću nešto za smirenje, opuštanje, šta li već, govorim ne, hoću biti prisebna koliko god mogu mada me STVARNO JAKO BOLI. Ne otvaram se, prolaze sati, uglavnom sam sama u boksu, jedino me studoši dolaze vidjeti. Ne dira me što sam polugola jer me jako boli, žicam ih da me ne ostavljaju samu jer se bojim pa mi nešto pričaju i moče mi usta i čelo mokrom krpom. Jedan mi je čak kriomice malo iscijedio vode u usta. Hvala! Oko 15 sati skupljaju se doktori, sestre, babice, dedice i ostala garda, pomalo su zabrinuti jer sam se otvorila samo još 1 prst a trudovi me razaraju i vičem da ne mogu više, da se bojim za djecu. Dolazi moj doc, prepipava me, Sven se povukao nekih desetak cm gore a cijelo vrijeme je bio na izlazu. Lopov jedan mali! Doc je zabrinut ali ne dozvoljava mi ni da spomenem carski, kaže "Zdravi ste kao i bebači, još malo izdržite, nema potrebe za carski, možete vi to!". OK, trpit ću još ali ne znam koliko ću izdržati.Dolazi jedna doktorica, do tada ju nisam viđala, taman me moj doc prepipao a sad bi i ona. "Jel baš morate i vi gurati ruke?", kaže da mora a ja dreknem "E pa ne morate, dosta je bilo, nisam komad mesa" i taman me trud uhvati i zgrabim ju za nadlanicu i zakopam nokte u njenu ruku. Stvarno nenamjerno :evil: Bježi od mene glavom bez obzira (kasnije sam ju viđala na hodniku sa povezom na ruci). A kaj joj ja mogu kad si ne da objasnit :P ). U 17 sati vičem da stvarno ne mogu više, da izvole svi doći i patiti sa mnom i mojom djecom, da me ne zanima šta će napraviti samo hoću da su mi klinci vani u roku par minuta. Napokon me shvaćaju ozbiljno, vrag je odnio šalu, kažu "Mama, ajde se vi lijepo prebacite na kolica pa da vas odvezemo u veću prostoriju da se možemo pozabaviti s vama". Šta vam je ljudi, osjećam se kao da sam prepolovljena napola a vi bi htjeli da siđem s kreveta u kolica. Studoši uskaču i prenose me. Hvala! Okružuju me sa svih strana i dpzvoljavaju mi da tiskam. Pokušavam ali od silnih sati čekanja i jakih trudova osjećam da nemam snage. Dajem sve od sebe, tiskam, u sebi se molim Bogu i svecima, tiskam, tiskam, tiskam, i rađam Svena u 17.20. 2690g, 47cm, 10/10. Bijel ko snijeg, smežuran, nježan, moj Sin. Ljubav moja. Ostala nam je Stelica u buši a ja skoro gubim svijest i stižem im reći da ne mogu i Stelu istiskati , zovem upomoć. Neka sestra me lagano prodrma, dođem k sebi ali samo u svijesti, tijelo kao da nije moje. Vičem da ne dozvoljavam vakuum, kliješta ni ostale strahote. Epiziotomija. Troje nekih mi skaču na trbuh i doslovno na silu guraju Stelu van. 2960g, 48cm, 9/10. Bijela, smežurana, nježna, s equinovarusom na desnoj nožici. Moja Kćer. Ljepotica majkina. Odnose ih. Opuštam ruke i noge, pitaju me "Mama, jeste dobro?". Odgovaram da sam svjesna ali da ne mogu regairati ni nožnim prstom. Trenutačno zaboravljam svu bol, smiješim se, mislim na svoje bubice, tražim mob da javim MM-u. Ne daju mi. Žalosna sam. Šivaju me, boli me jako, valjda je igla debela pola cm. Koma. Ali osjećam se snažno, posebno, nadnaravno. Pa rodila sam svoju dječicu, svoje ljubavi male. Hvala Bogu živi su, premedeni onako majušni, blijedi, nesvjesni okruženja. Jedino me dan-danas boli što ih nisam dobila na prsa. To neću nikada prežaliti. Zašili su me, ostavljaju me u hodniku da ležim još dva sata. Daju mi moje stvari, uzimam mob i javljam se svima redom. MM mi kaže da je zvao barem jedno milion puta dok sam bila u boksu. A to je znači stalno zvrndalo, čula sam pozive kroz svoju viku i čini mi se da su sestre već nervozno odgovarale "Ma nije još rodila, javit će vam se!". Baš fino, kulturno odgovaraju zabrinutom tatici...
Uglavnom, na odjel babinjača dolazim u 20h, krvarim, sve me boli ali uzbuđena sam i ushićena, stalno gledam koliko je sati jer u 21h donose BEBEEEE!!! jeeeeeee. U 21h sestra mi donosi dva mala zamotuljka. Čini mi se da sestri na glavi vidim crvenu kapicu sa zvoncem i bijelu bradu. Posjetio me Djed božićnjak i ima najljepše darove na svijetu samo za mene. Zagledavam se u zamotuljke, male kvržice u njimas pavaju kao anđeli. Ostavljaju ih kraj mene na sat vremena. Osjećam se neopisivo, plačem, ljubim ih, želim ih probuditi samo da ih pogledam u oči. Bubice odnose u 22h i ja pokušavam odmoriti dušu i tijelo ali ne ide mi. Previše sam uzbuđena, sretna, gladna, iscrpljena, žedna, preplašena, samouvjerena, zabrinuta, ohrabrena...
Ležimo u bolnici 10 dana, bubice lagano obolijevaju od žutice, Stelica ima cistu na oku, pokušavam dojiti ali nema mlijeka. Sestre mi svako malo dolaze stiskati i žnjarati cice, ništa. Mahnito prolaze dani, donošenje beba, pokušavanje dojenja već sitih i usnulih bubica, pokušavanje ručanja stojećki, pokušavanje tuširanja... posjeti, suze, zagrljaji, SMS-ovi. Preživljavamo i to, izlazimo 07.04. iz bolnice, puše vjetar, moram zamotati djecu a ja bih najradije prošla pješice do doma da svima pokažem svoj ponos.
Kod kuće- raj. Moj dom. Moja djeca i MM kraj mene. Sasvim drugi svijet, svijet ljubavi, bliskosti, pažnje. Čisto blaženstvo. Koje i dalje traje.
Vjerojatno sam zaboravila pokoji detalj, ali suština je napisana.
:heart:
