Ove priče kraj, jedan je divan početak ...
Prije točno 6 mjeseci, 07.05.2006. u 5 sati i 40 minuta, rodio se naš Tin, najdivnije i najnasmijanije dijete na svijetu. Ovo je priča o tome kako je stigao na ovaj svijet:
Sutra je mojih 39+4, četvrtak 04.05.2006., i idem na kontrolu na SD. Prije otprilike 3 tjedna saznala sam da se u meni događaju promijene. Ali ja ih uopće nisam svjesna! Doktori kažu da je cerviks omekšan, a nedavno se počeo i skraćivati. Uskoro bih mogla roditi. Beba je još jako živahna i mislim si «Nemate pojma, ma neće to biti tako skoro». Ispijam bezkofensku na terasi s frendicom, pogled mi pada na grad u sumraku i uživam tako u posljednjim danima 2u1. Čini mi se da je vani malo friško jer osjećam neku slabu bol nalik upravo onoj pred M. Morala bih se deblje obući da se sad ne prehladim. Ispraćam S. i odlazim, tko zna po koji put, na WC. Pa zar je moguće da se nešto događa? Postajem svjesna da vidim nešto što bi mogao sluzni čep i s trenutkom te spoznaje osmjeh mi dolazi na lice. Uskoro ćemo se upoznati, ja i moj «mali majstor». Hm, kako to reći MM, a da bude što manje šokantno i da bude svjestan da neću roditi u roku 5 minuta. «Ma da» , njegove su riječi, a u pogledu mu vidim izbezumljeno, «Što sad, što sad!?».
Noćas me budila ona ista bol, mjerila sam razmake, ali nisu konstantni niti ujednačeni. To nije to. A spavati nisam mogla. Evo me 39+4 i čekam kontrolu kod dr. D. Nema ga, bio je dežuran cijelu noć, pa će me pregledati dr. Z. Na prvu me, priznajem, preplašila njegova oveća pojava. Pregled pokazuje lagane promjene, a Ctg je uhvatio neki lagani beznačajni trud. Idem doma. Moram se malo naspavati. Još uvijek mi izlazi čep. Samo da rodim prije ponedjeljka da ne moram ići na te kontrole svaki drugi dan. Ali znam da neću, nisam ja te sreće.
Niti noćas se nisam naspavala. Opet isti lagani bolovi, no ovaj put s nekim razmakom koji se kretao između 15 i 7 minuta u trajanju oko tridesetak sekundi. Kad bi MM barem prestao hrkati pa da pokušam zaspati. I gladna sam već .Od srijede pazim da se ne prejedam i živim na laganoj hrani i sokovima. Samo da ne potraje jer na kraju neću imati snage roditi. Cijeli da ih osjećam, ali razmak od 7 minuta se ne skraćuje. MM zove s posla svaki sat i jadničak spremno i na iglama čeka da ga nazovem i kažem «Idemo!» I mama me zove svaki sat, i frendice šalju SMS-ove. Koliko je ljudi uzbuđeno, a «majstor» još ne žuri. Večer je, idemo samo skoknuti do bolnice na kontrolu i provjeriti da li je sve ok. Zvonimo na vrata rađaone, izlazi sestra i pita što trebamo. Objašnjavam joj i pušta me unutra dok dragi ostaje čekati u hodniku. Prikapčaju me na Ctg koji nakon par minuta pokaže trud, pregledava me mlada doktorica i uz konzultacije s kolegom pušta doma, jer blizu smo, malo sam se počela otvarati i da dođem kad budu konstantno sat vremena na 5 minuta.
Još jedan neprospavana noć, razmak je sada konstantan na 7 minuta i bol je malo jača. Gladna sam, moje tijelo je gladno. Pa ne jedem normalno već danima. Izdržat ću još malo. Mama me u jutro nagovara da odem opet do bolnice na kontrolu. Tako mi se ne ide. Nisam spremna. Pokušavam trud odskakutati na lopti, ali ne paše mi. Idem se okupati. Topla me voda tako divno miluje i opet žalim što se ipak nisam odlučila za Rijeku. Ovo je tako dobar osjećaj. Pokušavam se obrijati, ali trbuh mi je prevelik, pa odustajem. Neka naprave svoje u bolnici. Spremam se i ovaj put uzimam torbu.
Pred rađaonom smo. Opet zvonim i opet odgovaram na isto pitanje i ulazim unutra. Dragi ostaje vani. «Javljat ću ti.» Pregled pokazuje da sam se otvorila 2 cm i mladi dr. P u zezanciji hvali maternicu za posao obavljan preko noći. Meni se to baš ne čini puno, jer već mi je sad dosta svega, a ovim tempom rodit ću za tjedan dana. Ctg pokazuje trudove u nekom koliko-toliko pravilnom razmaku od 8 minuta. Briju me i klistiraju, jedva pronalaze neku spavaćicu i ulazim u predrađaonu. Malo hodam, a onda me prikapčaju na Ctg. To je užas, baš onako kako sam čitala ovdje na forumu. Izdržat ću neko vrijeme, pa tražiti da ga maknu. Čitam neki časopis, SMS-am se i čekam novi pregled. Leđa su mi utrnuta od istog položaja, a moram i na WC. Skidam Ctg i javljam se sestrama. Nisu baš oduševljene mojim ponašanjem, ali što mogu, neka probaju one satima biti u istom položaju.
Prošlo je podne i ovdje sam već puna 3 sata. Otvaram se jako sporo. Razmaci između trudova nisu pravilni. Šaljem dragog kući neka čeka da ga zovem. Dr. P. predlaže prokidanje vodenjaka kako bismo ubrzali stvar, ali inzistiram da pričekamo. Ja želim prirodni porod! Prolazi još sat, dva, tri, ah kako se to sad čini malo kad gledam s distance od 6 mjeseci. Tražim doktora da me pusti van u hodnik da hodam po stepenicama kako bih ubrzala otvaranje i zovem MM da dođe da mi pravi društvo. Gladna sam, jako sam gladna, nisam ništa jela. MM dolazi i masira mi leđa za vrijeme truda. Pokušavam ići gore-dolje po stepenicama, ali nije to tako lako pod trudovima. Trudovi se ustaljuju na 7 minuta. Mora da je to utjecaj drage osobe u mojoj blizini.Zašto ne može sa mnom u predrađaonu? Doktor izlazi van oko 18 i iznosi mi odluku da će mi prokiniti vodenjak. Jako sam gladna, mogu li nešto barem pojesti? Dr. pristaje i MM mi donosi neki polusuhi sendvič. Pozdravljamo se i obećavam da ću mu javljati novosti.
Voda je već bila lagano zelena i nije mi žao što sam pristala na predloženu radnju. Trudovi su sad na svakih 6 minuta, ali su nešto intezivniji. I tako ostaje satima. Gotovo se ništa ne događa. Otvaram se slabo i tek sam na 4 cm. Daju mi drip. Tu sam gubim. Trudovi su jači, gubim pojam o tome na koliko su razmaka, a MM kruži oko bolnice već satima. Pitamo se kada ću uopće roditi. Vrijeme do ponoći prolazi u prodisavanju trudova, mislima o što skorijem odlasku u boks i želji da napokon rodim. Između trudova i dalje se SMS-am i čujem s dragim i mamom. Napokon sam otvorena 7 cm i u ponoć me šalju na WC s bocom dripa u ruci i pod trudovima ( grozan osjećaj koji ne zaboravljam lako). Jedva hodam do boksa, ali lakše mi je, ja ću ipak roditi. Javljam dragom koji već satima čuči pred rađaonom da stižu po njega. Konačno.Moram ležati na desnom boku jer se beba nije dobro okrenula i to je strašan osjećaj Sve za moju bebušku! Bol i pritisak na debelo crijevo, uz trudove na svaku minutu, postaju mi nepodnošljivi. Ne mogu izdržati. «Zovi ih da mi daju nešto protiv bolova.» Ovo će me proganjati do kraja života, možda sam mogla izdržati još to malo do izgona. Prvih petnaestak minuta osjećala sam se kako lebdim negdje sasvim drugdje i trudove gotovo da i nisam osjećala. Napokon malo predaha, MM i sestre svako me malo trzaju iz polusvijesti pitajući je sam li dobro. Između trudova spavam i nisam svjesna ničega.Kao u nekom bunilu sjećam se da je dragi izlazio van, da je pokušao sjediti na onom malom jadnom stolčiću koji je tu ostao još iz 2.svjetskog, da sam mu rekla da legne na pod i odmori jer se i on već rušio. Prolazili su sati, a pritisak i trudovi bili su nevjerojatno jaki. U nekom trenutku (sada znam da je to bilo u pola 6 ujutro) dolazi je netko i govori nam da idem rađati. U šoku smo, zar je moguće? Podižu me iz tog položaja na boku i MM mi na moj zahtjev namješta naslon stolca u gotovo sjedeći. Noge su mi podignute i sjećam se da su ih vezali, ali to me niti najmanje ne smeta. Od olakšanja što sam promijenila položaj, od uzbuđenja što ću uskoro roditi, ne osjećam trudove. Nikakvu bol više nisam osjećam. «Tiskajte kad dođe trud», dobila sam upute, a MM me pridržava s leđa i gura mi glavu na prsa. Ali truda nema. Čekamo. Nisam ga osjetila, samo sam čula Ctg i kako se otkucaji mijenjaju. «Stisni sad. Idemo još malo.» «Nemam snage.» «Dobro, čekamo slijedeći.» I opet sam se oslanjala na zvuk s Ctg-a moj «mali majstor» pomagao mi je u svom dolasku na svijet. Sjećam se da sam u jednom trenutku vikala na MM da mi ne pomaže dovoljno i da me ne gura dovoljno. Čula sam da mi govore «E sad ste mogli roditi.» Znala sam da kad naiđe slijedeći trud moja će beba upoznati svijet i mamu i tatu. Tako je i bilo. Tiskam, osjetim kad su me zarezali, vrištim od te odurne boli, a kad sam se nagnula naprijed odjednom vidim svoju bebicu koja je već napola vani. Tako je čudne boje, sav mlohav i tanašan, ali samo kratkih nekoliko sekundi. MM i ja smo se pogledali, a zatim se čuo plač. Bilo je gotovo, rodili smo nakon toliko sati, a sad mi se čini kao da se to događalo nekom drugom i sva bol i sve odjednom su nestali. Gledamo kako ga važu i mjere i onda ga dobivam u naručje ili je bilo obrnuto, ne sjećam se više. Plače, plače jako. Brzo su mi ga uzeli. MM je morao otići, a mene doktorica šiva. Osjećam sam svaki šav i obećavam samoj sebi da me slijedeći put neće rezati. Još sam dva sata provela ležeći u hodniku, a onda su me odvezli na odjel.
Tu završava ova priča, a počinje divna bajka koja još traje…
