Htjela sam ovaj topic nazvati "To the hell and back", ali obzirom da priča ipak ima happy end, evo...
Od mog je poroda prošlo 7 mjeseci. Sjećanja su još uvijek tako živa i bolna istovremeno. Ono što mi je najbolnije, jest da ne mogu reći, kao neki od vas ovdje, da mi je porod bio jedno lijepo iskustvo. Upravo suprotno. Srećom, ova priča ima happy end, ali samo s vanjske strane, jer se ja još uvijek preispitujem i mislim je li moglo biti drugačije da sam ja bila drugačija, da sam se drukčije postavila, da nisam sama u sebi izazvala emocije koje sam tada izazvala i još milijun drugih pitanja.
Porod i sve ono što je slijedilo danima nakon, zasigurno spadaju u ružnija, ako ne i najružnija poglavlja moje priče :cry: .
Trudnoća je prošla super, bez ikakvih većih problema, „bolovala“ sam od svega onog od čega boluju i druge trudnice. Pretjerana briga za zdravlje, za dijete koje nosim, kontrole, informiranja, vitamini, priprema za porod i roditeljstvo. Bila sam izuzetno nabrijana na prirodni porod toliko da sam već u-om tjednu trudnoće „zahaklala“ doktora da prođemo plan poroda :roll: .
Čitavu trudnoću sam vodila u OB Sv. Duh kod dr. Ratka Matijevića. Kako je MD liječnik, mogu zaista reći da sam imala najbolju moguću skrb i tretman koji sam mogla dobiti , a opet je, sukladno Murphy-u, sve završilo upravo onako kako nisam htjela.
Posljednjih 7 dana trudnoće završila sam na čuvanju trudnoće u bolnici zbog toga što sam prilikom zadnjeg pregleda malo prokrvarila i zbog niskog AFI-a (količina plodove vode). Planirani termin je bio 11/12.04.
U petak, 07.04, Ratko me prije odlaska pregledao i rekao mi kako mi je AFI 6, donja je granica 2, ali ne moram se brinuti jer još uvijek imam dva džepa plodove vode, zatvorena sam k'o čep i ako se stanje do ponedjeljka ne promijeni, idem na indukciju gelom u ponedjeljak.
Tog se posljednjeg vikenda kao još uvijek single cura bez djeteta sjećam kao da je bilo jučer. Nikako nisam htjela na indukciju, pa sam k'o zadnja luda trčala i hodala po stepenicama po čitavoj bolnici. Tumarala sam po hodnicima, posjetila odjel kirurgije, a na drugom katu u onim sobama na kojima piše Apartman 1 i 2 radila vježbe za triceps i čučnjeve ne bi li potakla trudove 8) . MD je sa službenog puta stigao u nedjelju 09.04.. On u odijelu, ja u pidžami i puf šlapama odosmo na pizzu u onu pizzeriju pored bolnice. Na telki je bio tenis i igrao je onaj mladi tenisač Tuksar, i razvalio protivnika. Sjećam se da sam MD-u tada rekla da će nam klinac sigurno biti tenisač i da je to posljednji put da smo sami i da se od sutra brojimo kao tročlana obitelj. Prije nego što sam se vratila na odjel, namjestila sam autosjedalicu, pozdravili smo se i krenula na odjel.
E, ta je noć bila posebna. Čitavu sam noć gladila trbuh, trkeljala sa svojim djetetom i neprestano mu govorila, „Mama je tu, sutra ćemo se upoznati, jedva čekam da te vidim“ :heart: . Lucian kao da me čuo jer dobila sam neke sitne trudove. Sada zasigurno znam da je čitavim porodom upravljala moja psiha, što se vidi i kasnije. U ponoć sam otišla sestri, rekla joj da mislim da imam trudove, stavila me na ctg i zaista, trudovi su se pokazali, ali stvarno neki sitni. Pitala me je da li želim da pozove liječnika, rekla sam da me niš' ne boli i da ću se vratiti u sobu, probati spavati, pa ako se što desi, pozvat ću ja. Poslije sam razmišljala da mi je čudno što Lucian u posljednjih tri tjedna trudnoće nije ništa rastao, a odgovor sam saznala puno kasnije.
Drugo jutro, u 06.30, Ratko je (puno prije jutarnje vizite) uletio u moju sobu (broj 10) i rekao mi: „Ajde na pregled u ambulantu.“ Još onako snena, gledam ga s pola jednog oka, svaka vlas vodi svoju politiku, a on onako energičan, bauljala sam za njim, bez jedne šlape :oops: . Pregledao me, rekao mi da je plodova voda 1, još uvijek sam zatvorena i nemamo što više čekati, neka idem u rađaonu, stavit će mi gel. Rekla sam mu: „Jesi primjetio da malac ništa ne raste zadnjih tri tjedna?“. On meni: “ A što misliš zašto sam došao po tebe u 06. 30?“ Totalno sam se ustrtala. Otišla sam u sobu, počela se spremati, čak sam i maskaru stavila, dok najzad nije došao po mene i rekao : „Čuj, Romina, ne ideš na put nego u predrađaonu?“ Imala sam torbu koja je valjda imala 50 kila.
Otišla sam gore i čitavo to vrijeme bila jaaako uzbuđena, puna pozitivne energije što ću konačno roditi, tim više što su sve moje proljetnice koje su imale termin kad i ja, ili blizu, već rodile i uživale sa svojim bebicama. I opet sam izgleda od silnog uzbuđenja, dobila trudove.
Bilo je 07.15. Uzela sam si krevet do prozora, došla je sestra Alenka i prikopčala me na ctg. Bilježio je trudove. Uto dođe Ratko, s nekim je razgovarao i čula sam ga kako je rekao: „Sad ću staviti Romini gel.“ A sestra Alenka: „Ali, ona ima svoje trudove“. On: „Ma da, sad je bila skroz zatvorena i bez ijednog truda.“ Pregledao me i rekao, „Otvorena si 2 prsta. Do 13 ćeš roditi“ Nisam mogla vjerovati. U 15 minuta. Odmah sam pitala ako mogu na loptu. Rekli su mi da prije moram na klistir i brijanje. Brijanje sam odbila jer sam se dan prije obrijala sama, a jednoj nabrušenoj sestri klistirki (znam ime, ali...) sam rekla, da je udobrovoljim, da moje dupe prima samo Jana vodu i da neću ovu iz pipe :P . Valjda je zato bila tako nježna i moram reći da mi je klistir bi ok. Ok, onaj zahod mi nije bio ok, jer je prije mene bilo još 3 žene, ali....što je, tu je. I sad kreće „party“. Trudovi su postali učestali, šetala sam, počeli su boljeti, ali ne nepodnošljivo. Morala sam leći da me opet prikopčaju na ctg, kad je došao Ratko i pregledao me. Taj me pregled toliko bolio da sam ga šutnula nogom, rekla mu: „Okrutan si“, on meni: „Nisam, to te trud boli“ i od boli se onesvijestila. Sljedeće čega se sjećam da me par puta pljusnuo, izmjerio mi puls i naredio da se zbog slabosti više ne dižem iz kreveta. Tako sam čitavo vrijeme ostala prikopčana na ctg, u položaju kukca :( , u strahu i negdje uslijed svega toga u svojoj sam glavi odlučila da me previše boli, da se bojim i da ja to neću moći. I tu je moj porod stao. Otada više ja nisam bila ja, nego vreća s kojom je medicinsko osoblje postupalo onako kako je mislilo da je ispravno. Nakon nekog vremena, Ratko me opet došao pregledati. Već je bilo 10. 30. Znala sam, a vidio je i on da sam totalno demoralizirana. I ovaj me pregled užasno bolio. Nije bio u trudu, ali opet...Nisam se više otvarala. Rekao mi je da se smirim, da će mi prokinuti vodenjak da probamo opet uspostaviti otvaranje i pitao me želim li epiduralnu. Nisam htjela. Rekla sam mu: „Ratko, reži. Ja to neću moći. Gotovo je.“ On: „Ne dolaziš u obzir. Nemaš nikakve indikacije za carski.“ Prokinuo mi je vodenjak, opet sam se počela „gubiti“. Voda je bila mliječna. Drip. Kap po kap. Tad mi je već bilo slabo. Nakon što me još par puta pregledao, pristala sam na epiduralnu. To mi je bio najveći životni zajeb :cry: .
Dr. Lončarić koji mi je dao epiduralnu je stvarno divan, ali sama epiduralna nije nikako. Kaže dr: „Imate krasnu kralježnicu, sve se lijepo vidi, to će biti čas posla.“ Vraga. On mi je sve lijepo objasnio, ali kako ja izgleda imam neke stisnute kralješke, bockao me 4 puta dok nije uveo kateter. Opet bol. Užasna. Nekako sam u sebi znala da ću na anesteziju loše reagirati i moje su se misli obistinile. Prilikom ubrizgavanja anestezije, počeo mi je padati tlak, onesvijestila sam se, a na ctg-u pad bebinih otkucaja. Nagli i veliki. U rađaoni je nastao kaos. Četvero doktora oko mene, nekoliko sestara i sve u svemu užas. Onda je doletio MD. Spas. Odmah sam počela ruliti. „Iznevjerila sam samu sebe, svoje dijete, kako sam tako slaba....“. MD me uporno pokušavao smiriti, upotrijebio je svo svoje psihijatrijsko znanje, ali ja sam težak orah. Govorio mi je: „Sama kontroliraš svoje misli, a time i situaciju.“ Kako sam dobila epiduralnu, pregledi me više nisu boljeli, a time ni trudovi. Dopisivala sam se mobitelom, s Ratkom i MD-om čitala Men's Health, čavrljala, ali jednostavno sam od svog poroda odustala. Bila sam kao leš. Otvarala sa se, ali jako sporo. Ratku je već završila smjena, rekao je da ide u grad nešto obaviti, pa će se vratiti. Preuzeo me dr. Šerman, isto prijatelj MD-a i on je isto bio krasan. Na sve su moguće načine pokušavali da ne idem na carski. Ratko je svako toliko zvao da čuje kako sam. Od Šermana je dobivao puni izveštaj, ali nažalost skromni. Došli su još dr. Đulepa, šef anesteziologije, obzirom da s anestezijom nisam na „ti“, dr. Horvat i Prka. Prilikom svakog uvođenja nove doze anestezije, onesjestila bih se i bebini bi otkucaji drastično palil. Tresla sam se k'o šiba. Čitavo vrijeme. Nisam mogla govoriti koliko sam cvokotala. Neprestano sam morala ležati na lijevom boku jer je jedino to bebu spašavalo od pad otkucaja i istovremeno s anestezijom, dobivala sam još neku drogu. Bila sam totalno „stoned“. Drip na jednoj ruci, kateter u leđima, ctg, neka tekućina u drugoj i tlakomjer. A ispod svega toga leži živi leš. Prošlo je tako 12 sati. Ratko je došao opet u 19. U čitavih 12 sati dobila sam niti pola bočice dripa, pa su mi malo pojačali dozu. Već sam sama načimala temu carskog, ali Ratko je bio rezolutan. Govorio mi je: „Rekli su mi da su ti mjerili zdjelicu i da misle da je beba prevelika za tebe. Gledaj, meni je carski čas posla. 20 min. Ali, hoću da probamo ovako.“ Nije pomoglo. Otvorila sam se svega 6 prsta. Neprestano sam jaukala da mi je svega dosta, ali baš nisam ništa osjećala jer sam bila totalno drogirana. Ratko mi je u 20, nakon pregleda (6 prsta) rekao. „Ako se do 21.30 sata otvoriš 8 prsta, idemo rađati, ako ne, nažalost carski. Ovo traje već 14 sati.“
U rađaoni tišina. Nije bilo nikoga za porod, a ni u predrađaoni.
Ja sam bila sigurna da se neću otvarati, dok je MD metodom pozitivnog mišljenja uporno to pokušavao prenijeti i na mene. A meni je već tada postalo totalno svejedno. Čitavo sam vrijeme osjećala pritisak bebe na debelo crijevo, ona krivulja na ctg-u se penjala na 80, ali nisam se ništa otvarala. Sama sam se od straha zablokirla. Čitavim je mojim porodom upravljala psiha.
21.35 h. Pomaka nema. Kaže Ratko: „Idemo“. Pripremali su me za carski i dali mi već četvrtu dozu epiduralne.
Svi smo ušli u salu. I MD. Dali su mi kisik na usta, na radiu je svirao Giboni, „Ovo mi je škola“ (hm, kako prigodno) :( . Operirali su me u 21.40. Čula sam škare kako mi režu maternicu. Kao zvuk paranja plahte. Izvlačili su Luciana. Odizala mi se kičma s operacijskog stola. Osjetila sam. I zaplakao je. Zažmirila sam i prvi put nakon 14 sati osjetila da je sve ovo ipak vodilo nečemu. Suze. Stavili su ga na onaj mali stolić i odveli u pokrajnju prostoriju. Vidjela sam mu guzičicu otraga i odmah se zaljubila :heart: . Bio je krvav, a Bogme i grlen. Imao je hematom na glavi od svih trudoiva i tiskanja. Netko je rekao: „Evo pjevača“. Apgar 10/10 i s njim je hvala Bogu bilo sve u redu. Sestra mi ga je dovela da mu dam pusu, a on je svojim malenim ručicama „brojao“ (to radi i danas, kažem da broji eure, moj mali bankar) :) . Samo sam tulila. Pokrpali su me, izljubila sam se s MD-om, zahvalila Ratku i odveli su me na intenzivnu. Cijelu noć nisam mogla spavati od uzbuđenja. Pored sve te droge, dali su mi još dvije tablete za spavanje na moj zahtjev i to zato što sam stalno zvala sestru da joj kažem da ne mogu spavati i da je namuljam da mi da vode (koje su me umrtvile na samo 3 sata). Pristala je zato što sam bila toliko uporna i dosadna i već sam probudila pola odjela :oops: . MD mi je poslao sliku Luciana na mobitel i stalno sam piljila u njega. Drugi me dan došao posjetiti anesteziolog, pričali smo o epiduralnoj, rekao mi je da tijekom cijelog svog rada još nikada nije vidio takve kralješke (hm, kakav sam ja uzorak). Došao je i MD i njegovi pajtosi s faksa. Zudenigo i Žalac su ga doveli, makar nije smio tamo biti, prokrijumčario mi je i hranu i piće. Odmah sam dobila sobu na babinjačama, ali tu počinje i druga epizoda :cry: . Sve je bilo ok, dok me, kad sam ustala, nije počela glava boljeti. Od epiduralne. Neopisivo. Tjedan dana. Mislila sam da ću skrenuti. Do povraćanja. I histeričnog plača. Caffetini i Voltareni s Colom su mi bili i doručak i ručak i večera. Na babinjačama sam u 7 dana skinula 4 kg. Doslovno sam se od glavobolje htjela zaletjeti u zid i smrskati glavu. Luciana su mi donijeli već drugi dan. Dojila sam i s njim mi je bilo prekrasno. Već treći dan sam posustala zbog glavobolje. Nisam ga mogla imati uz sebe...Stalno mi je dolazio anesteziolog, ali pomaka nije bilo. Glavobolja, bol od rane od carskog, užasan baby blues, razmišljanja o porodu....živi užas. Kao točka na „i“, počelo mi je pištati u ušima i na to jedno sam slabije čula. Pa su me odveli na pregled gdje sam se vratila s nalazom: „Oslabljen lijevi slušni živac“??? Kako??? U bolnicu sam došla potpuno i savršeno zdrava!!! Kako se glavobolja nije smanjivala, išla sam na „blood patch“. Opet injekcija u kičmu, uzeli su mi krv iz vene i uštrcali u kičmu. Spavala sam bez jastuka tu noć i već se drugi dan glavobolja smanjivala. Ali, nije nestala. Od silnog pikanja, drogiranja, rekla sam sestri koja mi je htjela dati neku injekciju protiv zgrušnjavanja krvi da ako mi može nek' mi da tabletu jer više ni jednu iglu neću da vidim. Počela je nešto: „Ali, moram Vam dati injekciju jer...“ Dok je nisam presjekla: „_ebe mi se što moraš, NEĆU, dosta mi je, i bolnice i svega, nosite se!!!! :evil: “ Totalno sam skrenula.
Ratko me posjećivao svaki dan nekoliko puta, temu poroda nikako nisam htjela načeti, ali hoću...ubrzo.
Na Uskrs smo otpušteni. Dočekali su nas mama i MD. Odmah mi je bilo lakše. Kad smo došli kući, sve je polako nestajalo. I bolovi i ružna sjećanja i sve. S mamom sam se tih dana zbližila više no ikada.
Osoblje bolnice je prema meni bilo super. Ratku najveće hvala, isto taku i dr. Šermanu, Prki, Lončariću, Horvatici, Đulepi, Andrei s babinjača, Sonji s dječjeg, Stanojeviću i svima...Sve pohvale :heart: .
I dr. Franić koja je jedna prekrasna anesteziologinja, divna osoba, puna strpljenja i razumijevanja :heart: . Da nije bilo nje, vbvjerojatno bih se i glavom zaletjela u zid...
Najveća ljubav ide MD-u, a još veća mom sinu koji i sada „broji eure“ :saint: .
