Marama vs. Buggy (kolica)
Htjela bih iznjeti svoje iskustvo u vezi marame (Kamaris) i djecjih kolica.
Naime, Manuel je od rodenja nosen iskljucivo u marami, kolica nije nikada niti isprobao jer ih namjerno nismo kupovali, a maksimalno sto se vozio bilo je u kolicima za kupovinu kada je poceo samostalno sjediti, i na to sam se morala naviknuti jer mi je bio nekako "daleko". Medutim, zlato mamino raste i sa svojih 10 mjeseci tezi skoro 12 kg. Ne bi to bilo niti tako strasno da ja jos od poroda ne vucem i jedan problem. Vezano je za spustenu maternicu i cistokelu i uz sve to i hemoroid pa kada duze vrijeme nosim svoje dijete odjecam kao da mi se sve jos vise podorsava i spusta i imam jako los osjecaj uz to. Ginekologica mi je preporucila fizioterapiju, i pozeljela mi je i da uskoro smanjim dojenje pa da mi se vrati ciklus (jos ga nemam a namjeravam i dalje dojiti na zahtjev), pa da ce mi se to popraviti, jer i hormoni imaju utjecaja na elasticnost tkiva, tj. preelasticni su pa od tuda i to da mi sve visi kao posljedica poroda velike bebe, bla, bla....
Mislila sam da cu nositi Manuela u marami dok ne bude narastao do 10 kg. I uspjela sam se odhrvati kupnji tih djecjih kolica do nedavno. Na kraju sam popustila uz nagovor svekrve koja bi mi povremeno pricuvala MAnuela na pola sata-sat. Ona se ne osjeca "slobodnom" sa maramom (nije ga nikada niti probala nositi u njoj), a oduvijek je hvalila kolica.
3 dana sam se mucila i nisam spavala, i na kraju sam odlucila kupiti najjeftinija, najjednostavnije, pa da probamo, pa ako me ne uvjeri barem mi nece biti zao za novce.
Rezultat: jucerasnja voznja do ducana i natrag, MM, Manuel u kolicima i ja ga guram. Katastofa! Zasto?
- Manuel je u pocetku plakao cim sam ga posjela u kolica (smirio se kada smo poceli brze hodati)
- nisam imala fizicki kontakt sa svojim djetetom na sto sam jako navikla
- nisam imala cak ni vizualni kontakt s njim s obzirom da je gledao prema naprijed
- nisam mogla drzati MM za ruku jer sam gurala kolica
- cinilo se da nitko nikog ne sljivi i da svatko ide sam za sebe (nema fizickog kontakta)
- zapela sam nekoliko puta za kotace
- isli smo puno sporije jer sam morala paziti na trotoare, pa ono digni spusti kolica dok prelazis pjesacki
- morala sam izvoditi slalom izmedu parkiranih vozila na nogostupu (da, ima toga i u Svicarskoj)
- jednom kada smo dosli do trgovine morala sam progurati dijete u kolicima ispod onog dijela na ulazu gdje proguras inace kolica za kupnju, samo sto sam morala paziti da ga ona plastika ne sljepne po glavi
- opet slalom izmedu raftova i polica
- Manuel se toliko smirio, nije veselo mahao rucicama kao inace, spustim se pred njim na koljena a on me ignorira i kao da je ljut, napucio usnice i ne gleda ma uopste!
- u povratku sam zapela jos 2 puta i skoro izvrnula kolica
- dosli do zgrade i onda gnjavaza na ulazu zbog onih 8 stepenica
- u lift smo jedva stali sa svim vrecicama i nas troje + kolica
- usli u stan i onda sam skuzila kako sam na kotacima unjela prljavstinu jer je padala kisa i sve je bilo morko i ....fuj!
Manuel je odmah htio sisati da bi nadoknadio nedostatak fizickog kontakta, a i meni je to bilo potrebno. Jedino sto je bilo pozitivno jeste da me nisu boljela leda, ni nisam imala pogorsanje tamo dolje koje bih inace osjetila da sam ga nosila (a nosim ga na ledima).
Nikome se od nas troje kolica nisu svidjela! Eno su sada sklopljena u kutu. Ne znam. Recite mi sto da radim. Kakva su vasa iskustva? Ja sam nakon ovog iskustva spremna nositi dijete u marami do fakulteta, unatoc svojim zdravstvenim problemima. Jedino bih da mi nije tako tesko, a odluku da ne kupujemo kolica nakon ovoga je jos vise opravdana.