tuga za sv. nikolom

već nekoliko dana Eva Marija revno piše pisma sv. Nikoli. ne samo da naručuje poklone, nego i priča s njim, obraća mu se, pozdravlja ga. čak mu je u jednom pismu napisala i da je ona njemu pripremila poklončić ispod teglice s cvijetom na njenom prozoru (kalendarčić).
možete li zamisliti količinu njene tuge kad je jučer sa strepnjom postavila pitanje: U knjigama koje sam čitala djeca kažu da te poklone ostavljaju njihovi roditelji, a ne sv. Nikola. Je li to istina?
Nismo imali srca izvaliti: Ne, nije istina. To je sv. Nikola.
Razvezli smo priču o ljubavi, poklanjaju, o tome da ideja sv. Nikole progovara kroz roditelje kad poklanjaju. O tome da sve to shvati kao predstavu kad ode u kazalište - to što ona zna da su to samo glumci ne čini predstavu manje istinitom i manje lijepom...
Sve je na to čula, ali je plakala i plakala.
Srce mi se kidalo.

Simbolički rastanak s bajkom djetinjstva...

Moj M. je nekih pola godine mlađi od tvoje kćeri i još mu nije palo napamet to pitanje. Kad ga bude postavio, odgovorit ću mu slično kao ti. Kad je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje, zrelo je i za pošteni odgovor. Kad malo razmisli, shvatit će da je ipak riječ o ljubavi, premda nije više umotana u bajkovite čarolije o kojima djeca maštaju i vole ih.

pitala je i hoće li onda ipak ove godine i sljedećih godina dobiti poklon. pa smo joj obećali da će dobivati nešto u čizmicu i kad bude stara bakica. pa se malo nasmiješila. :heart:

o njeznica mala. :)
mislim da ste joj jako lijepo objasnili.

i mi smo u fazi razotkrivanja velikih istina.
počelo je s knjigom "Anica i velika tajna". iako u knjizi tajna nije do kraja razotkrivena, ostavila je materijala za razmišljanje.
drugi korak bio je razgovor među djecom u vrtiću, nakon kojeg je Laura došla doma i vrlo direktno nas pitala: jel`da da postoji Djed Božićnjak? Josip kaže da ne postoji nego da poklone pod jelkom ostavljaju roditelji. na to smo se mm i ja pogledali i pitali ju što ona misli. malo je promislila i odgovorila: to vi radite, i samo se nasmiješila. onda je uslijedio razgovor o ljubavi i darivanju koji je ona s veseljem prihvatila i zaključila da sad konačno i ona može nas darivati.

kad joj je nakon nekoliko dana ispao i četvrti zub, pitala nas je postoji li mišić (naša inačica zubić-vile), na što smo odgovorili da postoji jednako kao i Djed Božićnjak. opet smješuljak.
kako u kući nismo imali ništa zgodno za u čarapicu, a novcima se ne veseli, mm se spakirao za otić u spizu, a Lauri rekao da ide do dućana riješiti se plastične ambalaže. onda mu je rekla: ajde kupi jedno kinder-jaje pa ga daj mišiću kad ga sretneš da mi ga stavi u čarapicu noćas :roll:
istom logikom razobličeni su i sv. Nikola i sv. Luce. bez trauma.

vidiš, ova ideja da sad može i ona nas darivati mi se jako sviđa. mislim da je upravo to ono što Evi Mariji treba da upotpuni novu priču u svojoj glavici.

Kod nas je to bezbolno prošlo. Imao je 6 godina i jako vjerovao u sv. Nikolu. Onda smo mu jednom objasnili (usred godine, a ne kad se taj dan približavao), da sv. Nikola ne bi stigao obići svu djecu, već da njegov duh uđe u roditelje i oni tada daruju svoju djecu u njegovo ime. Prihvaćeno bez problema.

I moja sestra je rekla djeci da sveti Nikola zaduži roditelje da mu pomognu - to je bilo dobro prijelazno rješenje.