moja priča ili kako se rodio Marko
Moram vam i svoj brzinski (da, da, i toga ima!!) porod na brzinu staviti !
Cijeli dan u utorak, 22.6. mene su držali kao nekakvi trudići, ali ja nisam na to obraćala pažnju, jer, prvo: nisam znala kako izgledaju početni trudovi, a drugo: zato jer mene kroz sve tri trudnoće prati sreća da me uvijek boli i to svakako i svuda: od križa, trbuha gore, dolje itd. Pa sam naučila ne dat se zaplašiti :) Mislila sam da je sve od probave.
E kad smo došli doma navečer oko 9, to je ipak meni počelo bit sumnjivo, pa rekoh idem samo malo leć, cijeli dan hodam. I onda se čulo: puk!, ali ništa nije curilo. Ali je zato počelo vraški boljeti i to gornji dio trbuha, pa nazad malo iznad trtice prema dolje... Sad sam bila sigurna, ALI, odmah je počelo na svake 4 minute.
Uspjela sam nazvat mamu da hitno sjedne na taksi i dođe ostat s F. i brzinski se otuširat, trudovi su išli svake tri minute! Sad se i MM prepao i to pošteno!
Dobro da nismo čekali da moja mama stigne jer bi ja rodila u autu! MM je nazvao svog tatu koji je došao dok ona nije stigla.
Jedva sam se spustila dva kata do auta, svako malo zastajkujući da prođe trud.
Ono što je uslijedilo ja sam mislila da postoji samo u američkim akcijskim filmovima: Do zelenog vala je MM vozio još kako tako normalno, a onda sam ja rekla daj, čovječe, upali sva četiri, jer ću ja roditi u autu! I stvarno sam se tak osjećala. A onda nisam znala jel mi gori trud ili to drmusanje od cik-cak vožnje između automobila. Dobro da nije bila špica nego 22 sata!
Kako smo došli do rađaone, nemam pojma, znam da me nisu odmah baš ozbiljno shvatili da je frka! Bila sam 9 prstiju otvorena.
Jedva sam sjela na stol (BTW – nov novcat, biraj položaj u kojem ćeš roditi), i uplašila se da MM neće stić jer je išao preparkirati auto! Došao je taman prije famoznog truda u 22.15. Pitam ja babicu, kada da vas zovem, veli ona tu smo mi kad god hoćete!
Pitaju me koji položaj hoćete, a ja si mislim pusti me samo da rodim!
Nakon ravno četiri minute počelo je!!
Ja ne vjerujem, a OSJEĆAM da dečko ide van! Došao doktor, stiže babica i pazi sad, jednom rukom stavlja onaj ogrtač, a drugom DRŽI GLAVU DA NE IZLETI !
Malo sam se izgubila, onda me ona smirila i braco nam je bio vani! Bolilo je, ali ja ipak nisam mogla vjerovati da je gotovo, koliko je brzo bilo.
Velim doktoru, pa nemojte me zezat, stvarno? A on je rekao ono što sam zauvijek zapamtila: Dajte ju podignite da ga vidi, kako je lijepa beba! I stvarno, bio je tako lijep, čist, kao s reklame!
Babica ga je malko preprala, zamotala i dala mi ga. A koja je to sreća bila, taj početak! To je ono što nam je nedostajalo prošli put!
Ostali smo zajedno više od pola sata, zahvaljujući babici koja se sjećala i mog prošlog poroda, pa se veselila skupa s nama.Bilo mi je neopisivo drago zbog jednog njezinog naizgled bezveznog pitanja: Jeste li sretni?
Rekli su mi da sam baš super pacijent, dođem, rodim, odem :lol
Eto!
