Rekla sam joj da je posvojena

Evo da se javim.
Proveli smo još jedno prekrasno ljeto, naučili kraul, proširili krug prijetalja i puno toga još. Krenuli u školu. Rekla sam joj da je posvojena. Kako kažu da je to najbolje reći prije polaska u školu, tako sam i učinila da ne bi bilo da joj neko drugi kaže. Njena reakcija je bila: „Pa šta, ja tebe više volim jer si mi ti mama a nju ne znam“. Onda me pitala kako se zvala ta njena „prva mama ili teta koja ju je rodila“. To nisam očekivala i nisam znala šta reći. Rekla sam da ne znam. Pitala me i za tatu i tu sam nešto smuljala...

Par dana nakon toga je teti u ambulanti rekla da je nju druga mama rodila, kad je ova komentirala da nema istu kosu kao ja. Onda smo razgovarale da joj objasnim da ne treba svima pričati o „našim stvarima“. To je bila naša prva tajna koja se ne govori drugima i osjetila sam nelagodu.

Onda sam joj rekla da ako je iko od djece bude zadirkivao zbog toga, nek ih slobodno izazove i kaže, da vidimo čiji će roditelji prije izaći (na prozor) kad ih zovnemo i obečala joj da ćemo mi uvijek prije izaći. To joj se svidjelo. (Biološki roditelji: please nemojte se odmah odazvati!) Kasnije je sve išla potvrditi kod bake i zaključila da je i baka njena druga mama!

Osjećam da sam skinula prvobitni teret i stvorila uvjete za daljnju komunikaciju, ali i da je možda bilo prerano. Ona to za sad više ne spominje. Šta mislite, kako je trebalo ići i kako će biti dalje?

nemam iskustva
samo sam ti došla reći da si jako hrabra :heart:

mislim da si dobro učinila, jer djeca to trebaju znati.

moja sestrična je rasla s činjenicom da je posvojena.
iako je došla u obitelj kad je imala nekoliko dana, moja joj je teta s njenim prvim pitanjima o obitelji počela govoriti kako je nju rodila jedna teta (ili mama ne sjećam se više priče), a da su ona i tetak roditelji koji ju odgajaju, obožavaju, brinu se o njoj itd.
prije godinu dana sam pričala sa sestričnom o toj njenoj priči i rekla mi je kako je bez obzira što je rasla s istinom tek u petom/šestom osnovne shvatila što zapravo znači to da je posvojena (valjda kad su na biologiji počeli obrđivati spolnost, kontracepciju).
Iako joj moja teta nije pričala ružno o mami (na pitanja joj je objašnjavala samo to da joj je mama bila lijepa, mlada i da još nije završila školu, te da nije imala uvijete da ju odgaja), sestrična kaže da ju nije imala potrebu potražiti. Jedino što joj je cijelo vrijeme u primozgu kad upozna nekog iz Sarajeva, da bi baš to mogao biti njezin brat ili sestra.

Na tvom mjestu ja bi se posavjetovala sa psihologom.
Čisto da vidiš kakvi odgovori zadovoljavaju dijete te dobi.
Npr. ja sam prošli mjesec tri puta otišla kod prof. Hercigonja porazgovarati o tome što me očekuje i što je djeteu bitno reći, a što ne, vezano uz našu situaciju (mi smo jednoroditeljci). Malo sam si posložila misli i sad više ne idem, dok opet ne budem imala nekih pitanja.

Ni ja nemam iskustva, pa vam ne mogu nista pretjerano pametno reci, nego samo pozeljeti puno ljubavi i reci da ti se divim i drzim fige da uspjesno prevladate sve eventualne buduce prepreke.

Imam prijatelja, prijateljicu i znam jednu curicu koji su posvojeni.
Cure to znaju "od uvijek"
...prijateljica mi zbog toga nije nikada imala nikakvih problema, znala je da je posvojena, ali je vise od svega znala da su ju njeni mama i tata jako, jako zeljeli (imali su vec 2 bioloska sina i posvojili nju, jer su zeljeli curicu, a nisu htjeli riskirati) i da ju neizmjerno vole kao i braca - ona je njihova posebna princeza. Bila je neko fora da s 18 moze upoznati biolosku majku ako zeli, ali se vise tocno ne sjecam kako je to zavrsilo.
Mislim da je to velik dio uspjeha - da osjecaju, znaju i da su 1000% sigurni d aih se voli.

Sa djevojcicom(2.) je bio problem kad su nakon nje roditelji dobili bioloskog sina...mami je on drazi(kojiko god to grozno zvucalo, istina je), a tata je onda stao na njenu stranu - njima je bio veci problem reci malenome da seku i njega nije rodila mama... Ona je kad je bila malena sasvim (toga se ona vjerovatno ni ne sjeca), prije nego li su joj rekli trazila da joj izrezu clanak o ostavljenoj bebi u kutiji i to im je bilo jako cudno, kud sto je toliko malena bila, kud sto nije znala.... Nacin na koji su joj rekli je blio nesto uz put, sasvim spontano kad su gledale slikovnicu o radanju bebe i ona je to bila sasvim normalno prihvatila.

A prijatelj...on je slucajno saznao da je posvojen oko svoje 18 godine, kada je kopao po papirima trazeci nekakve dokumente. I toplo se nadam da se to nikome nece dogoditi, jer to je nesto prestrasno, cijeli ti se svijet srusi.
Moram li pisati da ono sto je uslijedilo je bilo strasno....? Povukao se, postao bezobrazan prema roditeljima, nije im zelio reci da je otkrio i koliko god ga ja pokusavala nagovoriti na razgovor, on nije pristajao. Govorio je da ce sve biti drugacije, da im to ne zeli reci i nikakva uvjeravanja da za nijih to nije novost i da se oni prema njemu nece promijeniti...da oni sad ne razumiju sto se s njim dogada ako im ne kaze, nisu pomagala...
To je poprimilo takve razmjere da sam na kraju ja prvo u skoli otisla porazgovarati sa psihologicom kako da mu pomognem( ja miss asocijalnosti), ona naravno nije imala nikakav strucan ni pametan savijet i onda sam trazila mamu da razgovara s mamom one 2. djevojcice i da kaze sto da radim....
Na kraju sam ja nazvala njegovu mamu i rekla joj...da on zna... da je zato postao takav, da mi je zao da im se to dogada s odnosom, da mi je jako zao i neugodno , ali mi je grozno da im propadne odnos... da ga nisam mogla nagovoriti da im kaze, i preklinjala ju da mu ne kaze da sam joj ja "dojavila"...
Nije mu rekla, mislim da on ni dan, danas ne zna da sam to bila ja.
Oni su nakon mog poziva njega pokusavali dobiti da sjedne s njima za rucak, da mu moraju nesto vazno reci... Prvo ih je izbjegavao, ali je na kraju pristao.
Boze, bilo mi je tako cudno i grozno glumiti pred njim i slusati kako mi prica sta se dogada, kako on misli da ih je nazvala neka zena iz zg i rekla da mu moraju reci (kao jer je navrsio 18) i sad oni zele razgovarti, a on ne zeli...
Oni su to na kraju izveli kao da su mu namjeravali reci... s 18...

U onom pozivu, njegova mama mi je ispricala da su mu navodno dok je bio mali jednom bili rekli (ne znam kako) i on to nikako nije htio prihvatiti, to da ga je netko ostavio... I onda je psihologica rekla da ga puste, da jednostavno ne forsiraju, jer on ocito nije za to bio spreman, a tada kao i nije bila rijetkost presutjeti... Cak su se selili jer mu je to neka susjeda bila ponovila kad je bio malo stariji. I tako su godine prosle...

Joj, pretjerala sam!
Uglavnom, zelim vam svima srecu s ovom osjetljivom temom!

Ja nisam posvojena, ali od svoje druge godine živim s drugom mamom, jer je moja mama umrla, i od kada se sjećam i znam za sebe znam i za to. Uvijek smo išli na grob, svi zajedno, uvijek mi je baka pričaa o mami i mama mi je pričala neke stvari koje je znala, mada ju nije poznavala. Tako da sam ja rasla s tim i znam to oduvijek.

IriLa i ostale mame, imate srce veliko ko kuća.
Volim vas! :*

nisam u takvoj situaciji, ali definitivno moram vam svima reći da vam se divim, ja ne znam kako bi se snašla u takvoj situaciji, ali vjerujem da se svi pribojavaju reakcije. Nadam se da na svijetu ima više ovakvih majki :*

Drage moje, nisam u toj situaciji, ali nadamo se posvojenju... Prošli smo školicu u kojoj su nas drage tete "naučile" kako bi se to moglo reći. Osjećam se u tom pogledu "osnažena" ako budem u prilici to govoriti svome djetetu, bez ozbira što je teorija jedno, a praksa drugo, ali stvarno mislim da će i nama i djetetu biti lakše - dobili smo čak i upute na koji način bi se to moglo reći, primjereno raznim dječjim dobima.
U našoj daljnjoj okolini poznajemo odraslog čovjeka koji ne zna da je posvojen (a npr. MM i ja, koji mu nismo niti najuži rod, znamo). Ne usudim se niti zamisliti kako bi njemu bilo da sad u zreloj dobi to sazna i stavi pod upitnik svoj identitet i život i sl. Bez obzira koliko je svakom djetetu i čovjeku vjerojatno teško "odraditi" činjenicu napuštanja i bez obzira što je to tema koja se vjerojatno odrađuje u fazama i stalno se s njom odrasta i ponovno vraća i s njom živi, vjerujem da je bolje da se s tim odrasta to nego taj kasniji eventualni šok.

Moji rođaci su prije puno godina posvojili dječaka (sada prekrasnog i predobrog dvadesetogodišnjaka) i rekli mu također prije škole da je posvojen i da ga njegova mama nije mogla zadržati ali ga oni vole najviše na svijetu (što je zaista istina). I sve je bilo u redu do puberteta. Tada je proživljavao veliku krizu i stalna razmišljanja od jesam li manje vrijedan jer me prava mama nije htjela do pravog bunta protiv roditelja kojima bi znao reći "Znam ja, uzeli ste me samo zato jer ne možete imati svoju djecu". Kako je prošao pubertet, prošle su i krize. Oni su se dosta konzultirali s psihologom i mislim da je najvažnije što u tim krizama - koje je psiholog pripisao normalnom traženju tinejdžera koje je u tom slučaju bilo još izražeije - nisu jedni u druge izgubili povjerenje ni ljubav. Osim toga, nećak je strašno fizički sličan na moju rođakinju.

:heart: za malu curicu i njenu hravru mamu

Citiraj:

---

jadro prvotno napisa

:heart: za malu curicu i njenu hravru mamu

---

evo jos: :heart: :heart: :heart:

Citiraj:

---

Angelina Bell prvotno napisa

IriLa i ostale mame, imate srce veliko ko kuća.
Volim vas! :*

---

samo mogu ovo potpisati :heart: :love:

Citiraj:

---

IriLa prvotno napisa

Onda sam joj rekla da ako je iko od djece bude zadirkivao zbog toga, nek ih slobodno izazove i kaže, da vidimo čiji će roditelji prije izaći (na prozor) kad ih zovnemo i obečala joj da ćemo mi uvijek prije izaći. To joj se svidjelo. (Biološki roditelji: please nemojte se odmah odazvati!) Kasnije je sve išla potvrditi kod bake i zaključila da je i baka njena druga mama!

---

Ovo je odlično. :heart:
Ne mora sad svima objašnjavati,ali nema potrebe da je to tajna. Njezin stav je najvažniji kad su u pitanju vršnjaci i zadirkivanje.

IriLa imaš PP!

Prvo velika pohvala i brdo :* :* :* :*

Ja kad sam se doselila kod muža,viđala sam susjede koji su dosta stariji a imaju kćer (tada recimo 11 godina)i kad sam pitala svekrvu dali su je jako kasno "dobili",rekla mi je da je posvojena.Mala je predivna,sad već završava srednju školu.Međutim ovi joj još nisu rekli iako malena mi mislimo zna,jer su je prije par godina zezala neka djeca u igri (jer su valjda njihove pametne mame komentirale pred djecom da je ova posvojena).Moja svekrva je dobra sa njima i zdravstveni je radnik,i godinama joj savjetuje da sjednu i razgovaraju sa kćeri ali njoj je sad sve teže.I odgađaju to.... :/

Uglavnom,mislim da je bolje početi o tome razgovarati na početku osnovne škole.

Preporuka je da dijete raste sa saznanjem da je posvojeno, tj. da mu se to "pripovijeda" od najranije dobi, prvo kroz prigodne priče, a onda i konkretno (ako ono samo prvo ne postavi pitanje o porijeklu), naravno, na način koji je primjeren uzrastu.

I zakon kaže da se djetetu do 7. godine mora reći da je posvojeno.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

I zakon kaže da se djetetu do 7. godine mora reći da je posvojeno.

---

Točno. A, i da nije tako, ne bih od svog djeteta skrivala istinu. Ne mogu ni zamisliti život u laži.

Mi smo svom Kikiću ispričali priču o tome kako smo se pronašli, i jako voli slušati o tome. Kako raste, tako će dolaziti nova pitanja na koja smo pripremljeni. Mislim da je najvažnije da je naš stav pozitivan i da ćemo to prenjeti na njega. Nikad neću reći (jer tako i ne mislim) da ga je biološka majka ostavila. Ona je prepustila meni da ja budem njegova majka, jer ona to nije mogla ni znala.

"Nikad neću reći (jer tako i ne mislim) da ga je biološka majka ostavila. Ona je prepustila meni da ja budem njegova majka, jer ona to nije mogla ni znala."

Ovo si stvarno baš dobro rekla. Držat ću se tvog savjeta, ako ikad budem u prilici :heart: .

Divno vas je čitati,hrabre i velike mame!!! :heart:

Divne ste, vaši kikići su tako sretni što su vas našli :love: :heart:

I ja vam samo želim reći da vam se neizmjerno divim . Divne ste i želim vam svu sreću ovoga svijeta i vama i vašim obiteljima.

:love: samo da posaljem puno srece ....

Jedan moj frend je posvojen;roditelji su mu isto rekli,on je sada odrasla osoba i nema nikakvih "trauma" zbog toga i vrlo otvoreno i iskreno priča o tome.
Imao je djetinjstvo i život ispunjen ljubavlju i njegovi roditelji su zbilja bili ponosni na njega.
Njih na žalost više nema,no toliko je sličan svome tati (usvojitelju) da me ponekad šokira ta sličnost.
Za svoje biološke roditelje zna sve;tata se nikada nije znao,a mama je umrla na porodu.
Ja mislim da međusobni odnos treba graditi na iskrenosti i ljubavi :heart:

cestitke od srca svima koji su uspijeli.

M. sve zna o svom porijeklu. Što god ga zanima može pitati i dobiva odgovor. Počela sam mu o tome pričati, kad mi je počeo postavljati prva pitanja o rođenju, a to je bilo s 2,5 godine. Sad već prerađuje cijelu priču na puno dubljoj razini. Ne mogu si zamisliti da lažem vlastitom djetetu i gradim naš odnos u laži, a osim toga, to je njegov život i on ima puno pravo na informacije o samome sebi. Sve si dobro učinila, osim što si malenoj rekla da je to vaša tajna. Posvojenje nije nešto što bi trebalo skrivati. Ne znam koliko malena ima godina, ali, mislim da u svakom slučaju ima pravo govoriti o sebi.

Nije lako naći pravi trenutak i primjeren način za dob djeteta, ali malo pomalo graditi priču, uvijek iskreno, čini mi se najboljim pristupom. Nikad ne bih mogla lagati svojoj malenoj i samo se nadam da ću joj uspjeti suočavanje s posvojenjem učiniti što lakšim.