Printable View
Za časopis "Mama i beba", trebala bi svoju priču ispričati obitelj kojemu je djetešce najljepši Božićni i novogodišnji dar.
Ako je netko voljan svoju sreću podijeliti s drugima... molim vas da mi se javite na mail iz profila.
Hvala unaprijed!
:heart:
:? I sama se bavim pisanjem o deci bez roditeljskog staranja, te udomiteljstvu i posvojenju, i vrlo mi je neobično što roditelji o tome ne vole javno govoriti. Pitam se zašto? Jesu li to ipak predrasude kojih ljudi nisu ni svesni? Ja sam takve priče izvlačila, što se kaže "na mišiće", mada su to bili ljudi koji to ne krju i imaju razloga samo da se svojom decom ponose. Čudan fenomen?! A, verujem, kad bi takvih priča bilo više u javnosti da bi se predrasude brže rušile, daleko veći broj ljudi bi se odlučivao na usvojenje ili udomiteljstvo i ne bi imali specijalne zahteve što se tiče pola, uzrasta, veroispovesti, izgleda...deteta.
Pozdrav kolege!
Nije to čudan fenomen. Novine i TV najčešće traže (gotovo uvjetuju) prikazivanje obiteljskih fotografija (uz, naravno, ime i prezime) odnosno prikazivanje djeteta u emisiji, a ja to ne želim. Zašto bih djetetu omogućila da ga svaka "teta iz dućana" prepoznaje i naglas (dobronamjerno) komentira prije nego je ono u mogućnosti uopće shvatiti termin posvojenje. Ne želim se uopće dovesti u situaciju da mi djetetu netko nešto "pojašnjava" mimo dinamike koju sama odredim.
Novinara rijetko zanima napisati članak o istinskim problemima s kojima se posvojitelji susreću, članak koji bi možda pokrenuo neke promjene u učmalim strukturama socijalne skrbi, ali zato kod urednika uvijek prolazi srcedrapateljna božićna priča i sličica sretnog djeteta uz kamin.
Poneko od naše djece ima svoje biološke majke vrlo blizu, možda u istom gradu, ne želim si priuštiti da mi nepoznata žena telefonira ili mi se pojavi na vratima jer joj je proradila savjest vidjevši dijete u novinama ili joj se bar učini da bi dijete moglo sličiti njoj (ma kako zakon bio na mojoj strani)
Stoji argument da netko o problemu ipak mora pričati inače se stvari neće pomaknuti, ali zašto se time mora narušiti privatnost djece?
Slažem se potpuno s Čokoladom. Nije mi uopće problem osobno nastupiti u medijima i govoriti o posvojenju i problemima posvojenja, ali to novinare uopće ne zanima. Njih zanima naša osobna priča, u ovom slučaju u svrhu stvaranja božićnog ili postbožićnog ugođaja. Mnogo se puta već dogodilo da voditeljice naše Škole za posvojenje ponude medijima onu pravu problematiku vezanu uz posvojenje, zakone o posvojenju i njihovo provođenje, te sudsku praksu u slučajevima kada Centri zahtijevaju oduzimanje roditeljskih prava biološkim roditeljima djece, pa to nije izazvalo nikakvo oduševljenje medija. A upravo su takva djeca najugroženija. Ovo što kaže Cvukut u hrvatskim prilikama statistički uopće nije točno. Naravno, ima ljudi koji imaju previše zahtjeva od djeteta, ali njih zapravo ima vrlo malo i to su ljudi koji nisu načisto s time što je to posvojenje. Ali, većina potencijalnih posvojitelja nisu takvi, o čemu svjedoči činjenica da se svako dijete slobodno za posvojenje posvaja odmah, to jest u najkraćem zakonskom roku. Dapače, posvojitelja zainteresiranih za svako dijete ima više. Problem je nekoliko tisuća djece čiji se roditelji ni na koji način za njih ne brinu, mnogi ih i zlostavljaju, ali sustav ih drži u godinama u domu, jer toliko traju sudski procesi za oduzimanje roditeljskih prava, ako se uopće pokrenu. Naime, Centri, a pogotovo sudovi mnogo više razmišljaju o roditeljima i o "pravu krvi" nego o djeci i njihovim pravima na sretno djetinjstvo i potpuni razvoj.
Moje dijete odavno zna da je posvojeno, zna i detalje o tome, ali ja svejedno ne želim ugrožavati njegovu privatnost, dopustiti da ga snimaju i slično. I da nije posvojen ne bih dopustila da ga snimaju, slikaju za novine, kao niti moj dom. Mi posvojenje ne tajimo - svi u našem bližem susjedstvu, župi, vrtiću znaju da je M. posvojen, ali ja ne želim da svi u tramvaju, kinu ili bilo gdje se pojavimo bulje u mog sina i šuškaju da je to "onaj mali koji je posvojen". Isto tako ne želim da mi se javljaju njegovi bivši rođaci, što se dogodilo nekim posvojiteljima koje znam. Dakle, o posvojenju da, ali bez djeteta i njegove osobne priče.
Slažem se sa Čokoladom i Zdenkom . Nitko ne želi da njegovo dijete bude na bilo koji način obilježeno, a činjenica da živimo u društvu u kojem su svi koji pripadaju bilo kojim manjinskim skupinama na neki način "drugačiji", a time i obilježeni.
Međutim, ako zaista postoji želja za promjenom, uvažavajući pri tome potpunu zaštitu posv. obitelji, onda je jasno da se bez upornosti prema medijima i institucijama koje imaju nadzor nad ovom problematikom ne može ništa niti promijeniti i to je svima jasno.
Ako znamo da nije dovoljno nekoliko puta, desetaka puta ili sl. izvijestiti medije o problemima koji pogađaju manji broj obitelji, dakle onome što po logici stvari njima nisu društveni prioriteti, kao i da posv. obitelji zbog zaštite svoje djece ne mogu u potpunosti izaći iz anonimnosti, onda priznajmo, što nije jednostavno, da nema dovoljne upornosti a time niti stvarne volje za rješavanjem različitih problema.
Sama želja za poboljšanjem stanja ili ukazivanje na pojedini problem nije dovoljno, a probleme mogu rješavati samo oni koji ih najbolje poznaju.
Očekivanja da će se stvari popraviti same od sebe ili pukim protekom vremena nerealna su, ali imaju jednu jako veliku prednost jer ne zamaraju, ne traže angažman niti bilo kakve ozbiljne aktivnosti, izuzev povremenog komentiranja pojedinog problema, te usputnog kukanja koje je i inače naš nacionalni sport.
Ammarena, posve prihvaćam tvoju kritiku. Svjesna sam da neće biti pomaka dok ne počnemo izlaziti van s našim problemima i s našim razmišljanjima o situaciji mnoge djece i mnogih obitelji. Moramo pristati na neki kompromis između naše želje da zaštitimo svoju djecu i svoju privatnost i potrebe da se stvari miču s mrtve točke. Što se mene tiče, ja sam odlučila: govorit ću kad me budu pozvali u emisiju ili u novine s pravim pitanjima, ali bez djeteta i bez ikakve priče o njemu.