Naša priča - Domagoj

već je dosta prošlo, krajnje je vrijeme da svoju priču podijelim sa vama. termin se bližio a ja sam postajala sve nestrpljivija. nevjerovatan osjećaj, teško ga je opisati, svjesno isčekujemo najbolnije iskustvo u svom životu, no sa takvim nestrpljenjem i srećom…mješaju se strah, neizvjesnost, radost… nekoliko puta su me uhvatila kontrakcije i pala bih u trans, plakala u panici i vikala „nisam spremna!“… nikako mi nije bilo jasno kako će to malo čudo izaći van iz mog ooogromnog trbuha. mislim, znala sam kojim putem no nije mi bilo jasno kako :) .

tu večer oko 22h je moj dragi napravio sendviče i tražio da vježbamo disanje koje smo naučili na tečaju, a ja kao da sam znala, sterilizirala sam izdajalicu i stavila si ručnik u krevet, kao ako voda krene da ne uništim madrac. da sam bar znala da mi je taj sendvič zadnje u iduća 24 sata tražila bi repete!

srijeda 20.09. iza 05h sam u snu osjetila kontrkciju, jaču nego ikada, potpuna je istina ono da kada pravi trudovi dođu znaš da je to to, ne pitaš se jel to bio trud! na trećoj kontrakciji sam bila potpuno budna i skužila da je to treća u 15min, u 05.28 sam budila dragog i rekla „ljubavi mislim da je počelo, u to je došao novi trud a ja sam viknula „počelo je!...“, digla se iz kreveta i zaj tren je iz mene izašlo vode kao da me netko zalilo…sa onim nesretnim ručnikom među nogama sam trčala u kupaonu pod tuš, brijanje a voda je samo curila iz mene! kroz zastor na kadi sam gledala najdražeg kako se brije i smješka mi se, ja sam se smijala, :D takva sreća me prala a mislim da mi je razina adrenalina bila viša nego ikada u životu!

trudovi su bili na 5 minuta i nije bilo vremena za čekanje jer sam na kontroli od ponedjeljka bila 4 prsta otvorena i svi su prognozirali expresni porod. brzo u auto i put svetog duha. trebalo je doći iz sesvetskog kraljevca do sv. duha, čovjek ne bi vjerovao kakva gužva je u 6 ujutro, a moj dragi je vozio kao na audiciji za novi nastavak „taxi-a“!
ja sam svima telefonirala da idemo u bolnicu, jela čokoladu, dok smo došli do čekaone bila sam sva mokra jer je ta voda i dalje curila iz mene! svi koji su mi vidjeli trbuh znaju da sam mali bazen držala u sebi. primili su me u predrađaonu, izljubila sam dragog i ostavila ga da čeka na mojoj lopti. nevjerovatna euforija me prala, toliko priča sa poroda i tekstova sam pročitala na rodi, bila sam spremna odraditi porod najbolje što mogu!

tu je uslijedio prvi šok, dr.H me pregledava i konstatira da sam 3 prsta otvorena, trudovi su i dalje na 5 minuta. kaže da imamo posla pred nama! daju mi klistir, nisam se bunila, kronično bolujem od lijenih crijeva tako da me na neki način i zanimalo, nikakav bed. to mi je bio najmanji problem! šalju me da šetam bar sat vremena. čišćenje je brzo počelo, sva sreća da sam blizu wc-a stajala jer sam svakih 5 minuta trčala! slijedi novi šok, oko 06,30 ulazim u predrađaonu a soba puna, svih 6 kreveta zauzeto a ja sam četvrta cura koji šeta po sobi i čeka. odlazim do dragog po loptu, sva ponosna na sebe počinjem hopsati jer ja to mogu, pomoći ću svom tijelu i maloj bebi da što lakše prođemo ovo nevjerovatno iskustvo! dvije trećerotke sjede na prozoru gledaju me i smiju se, nakon jednog truda ih pitam šta se smiju a one kroz smijeh „mi znamo šta nas čeka a ti nemaš pojma!...nisu mi nimalo olakšale situaciju. trudovi su na 5 minuta i jaki su, ja neumorno hopsam, ali kada trud dođe moram se umiriti, dosta je neugodno. no ja hopsam, pijem vodu i dišem kako smo i vježbali. sestra mi ispravlja disanje i puno je lakše proči kroz trud koncentrirajući se na disanje! ja sam brojala u sebi i disala sve jače i jače kako je trud prolazio, da nisam disala mislim da bi se derala ko' blesava!

od truda do truda vrijeme prolazi, prošlo je već nekoliko sati, trudovi su sve jači i jači a ja i dalje hopsam uvjerena da se turbo otvaram. oko 10,45 osjetim kako klonem, ne mogu se više držati uspravno na lopti, oslanjam se na krevet pokraj sebe i između trudova čak zatvaram oči naslonjena samo da malo odmorim. da ne spominjem da sms-ovi podrške samo stižu, to me držalo! dragi javlja da su mi roditelji i sestra stigli iz osijeka i čekaju s njim. krevet se oslobađa i mene stavljaju na ctg, zatim pregled koji stvarno mi nije jasno zašto mora biti u trudu, kao da trud nije bolan sam po sebi! pročitala sam to u nekom tekstu i zamolim doktora da mi dolazi trud, neka pričeka da me pregleda no on mi govori da tako najbolje može osjetiti kako napredujemo. mislim da sam tu prvi puta ispustila glas od bola… 6 prstiju sam otvorena?! meni šok, mislila sam da je puno više, polako kopnem, nevjerujem kako brzo gubim snagu i postaje me strah da neću uspjeti svoj plan provesti do kraja. govorim babici da smo prošli tečaj i da dragi ide sa mnom u box na što mi ona govori da vjerovatno neću stići do boxa jer su puni, u predrađaonu muž ne može. postajem očajna, ne mogu sama, trebam matiju, u to dolazi jaki trud i ja se slamam, nevjerovatno kako jače bole trudovi ležečki! doktor odmah dolazi i nudi mi nešto protiv bolova, ja bih najrađe da mi daju bilo što, no sjetim se svih tekstova, svojih odluka, male bebe koja se sada pati u meni i odbijam i tražim da me dignu i vrate na loptu što i čine. javljam dragom da nećemo moći zajedno, bodri me on i moje drage prijateljice smsom a ja si hrabro govorim da ja to mogu… nakon sat vremena ponovo na pregled, 7 prstiju, boli ko sam vrag i ja nemam snage više dići se iz kreveta ostajem ležati i pokušavam se koncentrirati na disanje, toliko još snage imam. no ležečki trudovi bole još jače, ne uspijevam zadržati glas u sebi, doktor dolazi i pokazuje mi inekciju, kaže da će mi biti malo lakše i ja pristajem. trudovi me tako iscrpljuju da me strah da neću imati snage za finale… sada još i počinjem povraćati pa mi uzimaju vodu. postaje mi jasno da će ovo biti dug dan, da ne spominjem da od početne euforije nema ni traga!

vrijeme sporo prolazi, nešto prije 14h me pregledavaju i dr. kaže 9 prstiju, babica konstatira da imaju prazan box, nitko sretniji od mene! dok me nose u box hodnikom ja samo vičem „idite mi po matiju on čeka!“. malo mi je laknulo, to je to, idemo u box znači još malo nas dijeli od tog trenutka koji si ne mogu ni zamisliti! nakon samo par minuta dolazi tada još jedina ljubav mog života, u plavo zelenoj odori, nitko sretniji od nas dvoje! trudovi su sada na samo par minuta i jedan me odmah opali, matija se prima špricalice sa vodom i bodrenja. i tako iduća dva sata, ja sam ležala a matija je pratio ctg, najavljivao trud, bodrio me da dišem i vikao kako se trud penje, „ide još, ide još, diši, diši tonja diši, imaš ga, drži tu, diši, sada pada, pada…“ da nije tih riječi bilo kroz svaki moj trud, svake 2-3 minute tih slijedećih dva sata ja mislim da bih se raspametila. on me držao prizemnom a njegov glas mi nije dao da se izgubim. dolazi doktorica i konstatira da se još uvijek nisam otvorila taj zadnji prst i kaže da mogu probati infuzijom sintocinona a ja si mislim „ma reci drip…“ i molim ju da me pusti još samo sat vremena jer su mi trudovi na 2-3 minute i moje tijelo i ja to možemo sami, zapravo si mislim kako ne bih mogla podnijeti pojačanje trudova koje izaziva drip…ona se složi sa mnom i pusti me. a mi udri dalje, disanje, špricanje vode, no nemam snage za nikakvu priču, povraćam, pokušavam se koncentrirati na još samo jedan prst… kao da nije dosta boli dolaze mi kateterom isprazniti mjehur..koma! da sam imala snage u nogama mislim da bih tako šutnula nekoga…

pustili su me još 2 sata i oko 18h opet dolazi delegacija na pregled i nisam uspjela…slomljena i iscrpljena gledam sestru kako mi spaja infuziju i slušam doktora da sam pristala odmah na drip sada bi već bili gotovi…ja sam se pošteno potrudila! opet odlaze i iduća 2 sata me nisu pregledali, samo u prolazu pitaju jel me tjera na tiskanje…ma nemam pojma ljudi jel me tjera na tiskanje! van pameti sam od bolova…dišem i dalje ali čujem svoj glas nekontrolirano kako zajauče, hoću reči da mi je dosta, više ne mogu, hoću doma, vodite me od tamo…sve vrišti u meni od bola a ja samo bespomočno ležim na krevetu i čekam novi trud…matija mi samo viče „evo ga, diši, diši!“ a ja bih mu rekla „pa dišem je_em ti život!“ ali ništa ne izlazi iz mene, trebalo mi je da mi govori kada sam na vrhu truda i kada pada, tako sam se koncentrirala na to…trudovi su pakleni, on viče “penje se, penje se…“ a ja si mislim ma di će više, dosta mi je!!!! dolazi delegacija, dižu držače za noge i idemo probati. govorim babici da sam upoznata sa kontroliranim tiskanjem i da me sačuvaju na što mi govore da to i pokušavaju sa svima… objašnjavaju mi postupak i ja ne mogu vjerovat da je to to! idemo tiskati! uprla sam se svom snagom koja je ostala u meni, čekamo trud, dolazi, i ajmo tiskaj!!! bol je paklena, osjetim doktorove ruke u sebi, napinjem se, sa izdahom izlazi bolan krik i vičem dosta, vadite van!! doktor vadi ruke iz mene kao dobro dosta a ja mu vičem ma ne to, vadite dijete van! nakon drugog tiskanja odlučuju napraviti pauzu da se fetalni otkucaji poprave i odlaze…dolazi novi trud i ja stvarno više ne mogu, želim izaći iz svog tijela. prošlo je više od 12 sati trudova i ja samo želim da to prestane… govorim dragom kako više ne mogu, dosta mi je, tu sam stvarno mislila kako ću ostati bez svijesti… u boxu pokraj se žena porađa, ja ju slušam i mislim kako ja to više ne mogu…no ubrzo delegacija opet dolazi i idemo, sada je to to! kao da me netko digao iz mrtvih! to je to!!! ponovo se uprem, čekam znak da trud kreće i čujem“tiskaj!!“ upirem se nogama, vučem one šipke rukama, ne znam odakle ta snaga dolazi iz mog iscrpljenog tijela! dragi me bodri, na uho mi viče da tiskam… doktor kaže idemo sada a ja dragom govorim „evo ti ide dijete i nosi si ga!!!“ svakim izdahom ispuštam krik ali tako mi je lakše, nitko mi ništa nije rekao samo viču da je super samo da tako nastavim! zalijevaju me uljem, babica masira međicu, tiskam, sve je glasno oko mene, tutnji mi u glavi i u svom tom metežu najednom osjetim nevjerovatan osjećaj, osjećam glavicu kako mi prolazi kroz rodnicu, babica nas zaustavlja sa tiskanjem, čujem ih kako govore kako puno kose ima, još jedno tiskanje i vani je a ja i dalje osjetim taj nevjerovatan osjećaj, kao da je vrijeme stalo, dolazi još jedan trud, tiskanje i čak sam prepoznala famozni „ring of fire“ čak sam si uspjela u glavi reči da je to to i osjetim nevjerovatno olakšanje, isti tren čujem taj glas kako ispušta plač i ne vjerujem da je to to! rodila sam malog anđela!! vičem doktoru da kaže matiji što je dobio jer on ne zna a doktor podiže bebu i kaže „pa gle kol'ka jaja ima!“ žele ga staviti na mene ali ja ga ne mogu primiti, ruke su mi poptpuno zgrčene od držanja prokletih šipki! gledam kako ga brzo važu, matija me ljubi, umataju ga i stavljaju meni na prsa, matija i ja zagrljeni i uplakani gledamo ga i on gleda nas, izgubljen pogled ta dva mala zamučena oka i ništa mu nije jasno… sva bol je nestala, kao rukom odnešena, ništa više nisam osjetila. samo suze, neopisivu sreću i zaljubljenost u ta dva mala zamučena oka…

domagoj se rodio u 20.52, 3.600g i 52 cm. Apgar 10/10. sve pohvale osoblju svetog duha, svi su bili iznenađujuće dobri. nisam rezana, popucala sam za dva šava. šivanje nisam ni osjetila, samo sam čekala da završi da me izvezu u čekaonu. a tamo ponosni mladi tata, moji izbezumljeni roditelji i sestra još totalno rastopljeni jer su im taman donijeli domagoja. ja verglam sto na sat, sva happy i euforična, kao da se nisam porađala 15 sati !

super prica, bas sam se uzivila :D

Super si sve opisala, čita se u jednom dahu...wow...napeto.

Predivno si to napisala . Baš sam se uživila u tvoju priču... :heart:

Cestitam ti Tonja na tolikoj hrabrosti,izdrzljivosti,snazi :* Stvarno me dirnila tvoja prica,skidam ti kapu... :klap Ali zato se trud isplatio i sve boli se zaborave jel da? :heart:

Ufff kod onog dijela izgona je baš dramatično i napeto :D prisjetila sam se sebe....neponovljiv i predivan osjećaj kada beba izlazi iz tebe :heart: Draga svaka ti čast fino si to odralila 8)

Dakle ovo sam pročitala u jednom dahu
:shock: uff mene to tek čeka :/ ....
Svaka čast na odrađenom !!!
:*

prekrasna priča, stvarno se čita u jednom dahu!!
i mene ovo čeka još malo :shock:
čestitam :heart:

Prekrasna priča, tako mi je drago da si stigla do box-a, ja nisam :( , MM je bio 12 h u čekaonici sam, a ja u predrađaoni sama... :(
Pusa lijepom dečkiću!!! :heart:

Stvarno je slikovito opisano da mi je i samoj došla muka...
Ali meni je nevjerojatno da kad to sve završi mi smo ponovo spremne na isto kako bi dobili naše male anđelčiće :) :heart:

dirljiva prica
a Domagoj je presladak. :heart:

joj koja priča ... draga čestitam najviše tebi, a onda ostatku proširene familije :heart:

cestitam tonja na hrabrosti, sad sam sve prozivjela s tobom :love:

cure :love: .
meni je nevjerovatno kako se sve u sekundi zaboravi...
a sutradan kada je ležao pokraj mene u krevetu sam ga gledala i gledala i još uvijek mi nije bilo jasno kako je izašao van :lol:
(možda zato još uvijek nisam uzela ogledalo u ruku :)).

Super si opisala sve te različite osjećaje...točno tako izgleda porod... :heart:

Uhhhh, svaka ti čast, ja sam paklene trudove imala samo 3 sata i već sam žicala epiduralnu (koju srećom nisam dobila :mrgreen: ) - ovo mi se čini kao da je vječno trajalo, stvarno svaka čast! :naklon:

A micek je slaaaaaaadak........ :heart:

genijalna si, bravo, super priča :heart:
čita se u jednom dahu.

čestitam!