rastava-sastava

zanima me vaše mišljenje - nakon rastave braka u kojem ste primjerice imali jedno dijete (ne dvoje, nego da je baš jedinac), možete li zamislii ponovno se s nekim spojiti i imati još jedno dijete s drugom osobom?
Mislite li da se ono prvo dijete može osjećati nepoželjno? I znači li to da zapravo mama s jednim djetetom, jer neizmjerno voli to svoje dijete mora ostati sama?
Baš me zanima priča s jednim djetetom - jer nekako imam osjećaj da je lakše prihvatljiva situacija ako dijete ima brata ili sestru...

moja mama se nije udavala nakon rastave

ja jedinica


njena sestrična se udala drugi put i rodila još jedno dijete....

mislim da je to individualno od osobe do osobe i ovisi o tome koliko je bio traumatičan prvi brak

I o tome koga se sretne kasnije.

e bravo

točka na i zdenka

ali mislite li da je nepravedno prema svom djetetu krenuti u takav novi život.... oduzeti mu oca, a sebi naći nekog novog a povrh svega imati još i dijete s tom drugom osobom?

kako misliš oduzeti oca?

moj je sam otišao .....

Dosta razmišljam o tome.
Moja mama je bila sama samnom i tako je ostalo.
Ona nije požalila, bar to meni ne pokazuje.
Ja mislim kad bi se našla u takvoj situaciji da bi ostala sama.
Bilo bi me strah da se moja V ne osjeti zapostavljenom.
Moje prijateljice baka je ostala udovica s kćeri, prijateljičinom mamom.
Udala se i rodila sina. I prijateljičina mama je govorila da se uvijek osjećala zapostavljenom i to ne od očuha, koji ju je obožavao, već od mame, koja je, po njenom mišljenju više pažnje posvećivala sinu baš da joj suprug ne bi prigovorio da zapostavlja njegovo dijete.
Moj poznanik se rastao, ima sina od 15 godina i u drugom braku curicu od 1.5 god. Svi koji gledamo sa strane imamo osjećaj da je dosta zapostavio tog malog, npr. prije nego se rodila curica mali bi spavao vikend kod
njega, sad više ne može jer mala ima svoju sobu, a u DB se ne razvlači krevet. Ne znam ja nekako imam primjere da dijete iz prvog braka "nastrada", raspadne mu se obitelj, ma kakva ona bila, i uglavnom s novim djetetom ode u drugi plan.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

I prijateljičina mama je govorila da se uvijek osjećala zapostavljenom i to ne od očuha, koji ju je obožavao, već od mame, koja je, po njenom mišljenju više pažnje posvećivala sinu baš da joj suprug ne bi prigovorio da zapostavlja njegovo dijete.

---

A možda se samo kao i većina majki više posvetila mlađem djetetu jer je maloj bebi potrebna ogromna pažnja što i same znamo.
Moj tata nikad nije niti upoznao svog oca a baka se preudala kad je ovaj imao 3-4 godine.Moj dida je bio divan prema njemu,baka je rodila još moju tetku.Kad vidim njihov primjer onda kažem da bih se svakako preudala kad bih srela nekog za kog mislim da mogu provesti ostatak života.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

Ne znam ja nekako imam primjere da dijete iz prvog braka "nastrada", raspadne mu se obitelj, ma kakva ona bila, i uglavnom s novim djetetom ode u drugi plan.

---

Nemam baš primjere oko sebe, ali nekako mi je nepojmljivo da bih mogla zapostaviti svoje dijete na ovakve načine koje si napisala.
Mene bi bilo strah da se moje dijete ne osjeća zapostavljeno iz nekih neutemeljenih razloga, tj. razloga koji su meni nevidljivi jer su samo stvar njegovog subjektivnog doživljaja. Mislim da roditelj koji daje sve od sebe da mu se dijete ne osjeća zapostavljeno i promatra ga i uočava i najmanju promjenu može u pravo vrijeme reagirati i spriječiti daljnji razvoj takvih osjećaja... ili barem dati sve od sebe da spriječi.
Mislim da je kao i u bilo kojoj drugoj situaciji najbitniji iskren odnos pun ljubavi :heart:

...a i za očekivati je da nećeš ozakoniti drugu vezu sve dok ne budeš 100% sigurna u to da je taj muškarac u potpunosti prihvatio tvoje dijete kao svoje i da će ga danas/sutra tretirati kao i novu bebu...

barem bih tako ja - u suprotnom, čak i s dvoje djece dižem sidro i odoh :mrgreen: ...

Irenas možda si u pravu, ali ona nije govorila o vremenu kada su bili djeca, nego kasnije, i kada su bili odrasli, po njoj je majka bila naklonjenija sinu, i materijalno ga je više pomagala. Ona je to objašnjavala time što su bili od 2 oca, možda bi bilo isto da su od istoga.
Ovaj drugi primjer je stvarno zapostavljanje djeteta iz prvog braka, to da klinac iz prvog braka ne može doći prespavati, jer nema gdje iako je stan od 100 kvadrata, rekla mi je poznanikova 2. supruga, i od tada se moj odnos prema njoj ohladio, mada ne zamjeram toliko njoj koliko njenom suprugu, djetetovom ocu..
Brunda ni ja ne mogu zamisliti, ne mogu zamisliti ni da bi drugo dijete voljela kao V, bilo od istog oca ili drugog, a kamoli da bi je zapostavila, ali nikad ne znaš što ti nosi život.
Miha ne znam da za išta u životu možeš biti 100% sigurna, nitko se ne bi ženio kad bi mislio da će se rastati, a toliko je rastava, nitko se svjesno ne veže za zlostavljača, pedofila pa se svašta dogodi...

ma ne bojim se nekog objektivnog zapostavljanja prvog djetata - već upravo te subjektivne percepcije djeteta, posebice kad uđe u neku potencijalno konfrontacijsku fazu s roditeljima, poput puberteta.
Ja se sjećam sebe kako sam nekad mrzila mamu skroz bezveze, bila uvjerena da više voli moju sestru, upadala u čudna stanja, a ona zapravo nije bila ni kriva ni dužna...
a pitam se kako bi to sve bila percipirala još da okolnosti u kojima sam živjela nisu bile "idealne", odnosno da sam umjesto sestre imala polusestru, a umjesto pravog tate nekog desetog...
tog se zapravo bojim.

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

kako misliš oduzeti oca?

moj je sam otišao .....

---

pa mislim svjesno odlučiti da je vrijeme za kraj... unatoč tome što on dijete možda obožava i sve ostalo. Ali ako među roditeljima ne funkcionira, dijete će neminovno morati trpiti situaciju da će živjeti bez jednog roditelja nakon rastave - ma koliko česti bili posjeti itd...

pa ak je kraj - onda je kraj. bolje tako nego biti u formalnom braku. nisu djeca bedasta. samo šute.

Neki dan mi je bio jedan dečkić na instrukcijama.živi u učeničkom domu u klc,mama s novom obitelji u jednom gradu ,a tata u drugom.....

na prvi pogled,ajme majko mila,jadan dečko....

a na drugi,klinac od 15 godina,turbo samostalan,odgovoran, sposoban za život....

fenomenalno pliva u svojoj situaciji,i već planira kaj i gdje će studirati i to vrlo konkretno



a kad nešto ne ide,onda ne ide i što sad.....bolje odsvirati kraj,nego se iscrpljivati sa produžetcima

Meni sad više nije jasno o kojem se točno problemu radi: rastati se ili sastati se? Ako se radi o drugom, mislim da je u redu prihvatiti ono što život nosi, s tim da bih ja dobro promislila o kvaliteti te druge osobe i o njegovom odnosu prema mom djetetu. Ali, ako bih u životu naišla na čovjeka koji bi mi u svemu odgovarao, ušla bih u to. Ako se radi o prvom, to jest o rastavi, promislila bih radi li se možda samo o nekoj krizi koju je moguće prevladati. Trava uvijek izgleda zelenija u tuđem dvorištu, a najčeće u zbilji nije tako.

Ja iz zivoita imam nekoliko primjera gdje su se ljudi rastali i opet sastali s nekim drugim i sve je super i sve je za 5, a radi se o roditeljima mojih prijatelja.

Nemam nikakve predrasude o tome da bi se, ako bi nasla nekog kompatibilnog, zakinula time djecu.

Prvi uvjet koji bi ev. novi partner trebao zadovoljavati je da on naprosto obozava moje klince i oni njega... Ja nikad i ni pod kojim uvjetima ne bi bila s nekim covjekom koji ne bi prihvatio moju djecu. Nema sanse. Al nikakve.

I, ako bi se tak sve poslozilo - imala bi s njime jos jedno dijete. Zasto ne? Ne vjerujem da bi tom klincoberu bilo ista losije nit da bi mojima bilo kaj gore...

Svaka je obitelj za sebe. U konkretnom slučaju sastavljena od tri individue i njihovih međusobnih odnosa. Smatram da se tako i treba pristupati problemu, pritom uzevši u obzir da nikada nema garancije. 1. Poznajem obitelji koje imaju djecu iz različitih brakova i sve dobro funkcionira.
2. S druge strane, moja sestra i ja imamo iste roditelje, no njihov odnos prema nama ( posebno tatin ) je dijametralno suprotan, i toga smo svi svjesni.
3. Sama sam rastavljena i sastavljena sa sinom jedincem. Ne postoji na svijetu ništa što bi on želio više nego brata ili sestru. Plače kad vidi da se nekome od njegovih prijatelja ta želja ostvarila :cry: . Na žalost, borim se sa sekundarnim sterilitetom, no sigurna sam da bi u našoj obitelji drugo dijete bilo na jednaki način NAŠE kao što je i Šimun NAŠ.

Moje je mišljenje da svako dijete u jednom periodu svojeg odrastanja ima tisuću prigovora na račun svojih roditelja. Na okršaje takve vrste sam spremna i mislim da ih je nemoguće izbjeći što zbog činjenice da ne postoje savršeni ljudi i savršeni odnosi, što zbog subjektivnosti koju svatko od nas u sebi nosi. No, kroz sve životne " nevere " mi se volimo bez obzira na genetske sličnosti i različitosti!

Ja mislim da je to skroz ok, ako su ljudi sretni u novoj vezi/braku.

Evo bas mi je frend relativno nedavno upoznao zenu s djetetom, rastavljenu, zaljubili su se, oženili, prije tjedan dana dobili bebu. Brzo se sve to odigralo. Sretni su! Valjda ce tako i nastaviti. Ja vjerujem da hoce! I evo... on u 35. dobio 2 djeteta u godini dana! Sve po planu. :mrgreen:

moja mama se nije nikad ponovno udavala...
imala je sitne ljubavi ali veli da ustvari nikad tatu nije prestala voljeti.. to je bio prvi razlog...drugi, kaze da nije vise nikom htjela prati gace :lol: ... treci, nije htjlea nama dovesti nekog jer nije vjerovala da ljubav ocuha moze biti dobra... cetvrta, nije valjda nasla pravog...

ja ne razmisljam tako... sve mi je jos svjeze ali ja mislim da se ja prvo moram ponovno 'sastaviti' sama sa sobom...
a kad se to dogodi - sasvim sigurno ce i bivanje samom ili zivot s nekim biti dobar... za sve koji su u prici... mene, luku, mog bivseg i potencijalnog partnera... ter prirodu i drustvo :mrgreen:

Kad sam bila mala najveci strah mi je bio da ce mama imati nekog novog decka/muza...naravno u slucaju da se rastane od tate.Ja sam na sve mislila :roll:
Mislila sam da ce njega vise voljeti i da ce biti zaokupljena s njim i da ce on biti zlocest prema nama.

Ah ta masta...a danas ne mislim na rastavu kao na nesto lose ....ako ne ide bolje je tako.Sto se tice druge osobe u zivotu,to bi prepustila sudbini.Ne bih se zatvorila u cahuru,a isto tako ne bih imala pohode na muski spol.
I znam da bi i dalje ostala lavica za svog N. samo krivi pogled i to je to.Tesko bi dopustila novoj osobi da se puno "vrti" oko N.
...a tek nekoj novoj curi od MM.uuuu
ma nisam ja zrela za ovu temu...premlada,premlada :nope:

Citiraj:

---

miha prvotno napisa

...a i za očekivati je da nećeš ozakoniti drugu vezu sve dok ne budeš 100% sigurna u to da je taj muškarac u potpunosti prihvatio tvoje dijete kao svoje i da će ga danas/sutra tretirati kao i novu bebu...

barem bih tako ja - u suprotnom, čak i s dvoje djece dižem sidro i odoh :mrgreen: ...

---

s ovim se mogu u potpunosti slozit :mrgreen:

Evo kaj se meni desilo.
Udala se s 20 nakon 4 godine hodanja, rodila Luku i ubrzo zbrisala glavom bez obzira. Ukratko - ja sam odrasla preko noći, a on je ostao infantilni balavac. Nije mi baš bio nešto za zajedničko odgajanje djeteta. I nikad mi se više nije javio. Ni malom.

S 25 sam upoznala MD, ljubav na prvi pogled itd. Bio je dosta dugo pod povećalom, nakon 4 godine počeli smo živit skupa, nakon 7 godina dobili smo i Mašu.

Nismo se ozakonili jer ja neću. Ne mogu nikome obećat da ću ga voljet i poštovat do kraja života niti očekujem da to neko meni obećava (makar se nadam da će biti tako).

Sad smo big happy family. Ja svoju djecu volim jednako, a MD moje djete voli još više.

i ja vjerujem ako je adekvatna osoba da je sve moguće, vjerojatno ne bi trebalo kontrolirati stvari vec pustiti da idu svojim tokom i, naravo, imati sirom otvorene oci :*

moja mama je imala prvo moju sestru pa se rastala;
onda se opet udala, pa je imala mene, pa se rastala;
i dalje smo živjele sretno nas 3 i mačka, prije nismo smjele imati mačku :D

Moji roditelji su se razveli,jer već godinama nisu bili u baš najboljim odnosima,ali ih je zadesio rat pa se čekalo na proceduru dok se rat ne završi.Ja sam od svoje 8-9 godine znala da nešto ne štima.tata se ponovo oženio,ali ženom koja nije imala u prijašnjem braku djecu,jer ih ne može imati nikako.Ja sam jedinica koja ima svoje dijete i svoju obitelj,ali bez obzira osjeća se neka praznina.Imam osjećaj da nova žena mog oca da se ne izrazim ružno "zla maćeha" ima jako velik utjecaj na njega i da ne smije nekad razgovarat sa mnom jer je ona tu.Mama se nikad nije više udala i nema nikoga i živi sama u drugoj državi.Ona je jednostavno naučila sama i bilo bi joj jako teško priviknut se na nekog.Tako je godinama.A li ja se jako često osjećam kao Pale sam na svijetu.Moja maćeha s kojom sam u korektnim odnosima i uvijek smo se poštovale me NIKAD,ali NIKAD nije nazvala na telefon niti je pitala kako sam.Niti je pitala za moje bolesno dijete.Malo me to boli jer ona ipak živi već 13 godina s mojim ocem i on ima samo mene.

mene je moj mali sin neki dan pitao: "da kad ću ja njemu dati drugog malog kao on ?"
Da nam novi prijatelj moze biti novi tata (iako moj sin vidja svog tatu i zna tocno tko mu je tata), ukoliko ce se igrati s nama, te da kad cemo ga mi pronaci !


Moje misljenje je da ukoliko se postavim na dobar nacin tj. ukoliko moje dijete ne osjeti da je manje voljeno ili ima manje paznje, iako ja ne znam kako bi se to moglo dogoditi.... ja ne vidim razlog zasto bih ja trebala cijeli svoj zivot zivjeti sama, orjentirana samo na to dijete... meni je danas 30 godina, a vec pune 2 godine zivim sama... mom dijetetu je 3.5 ... ?

ukoliko ste primjetili sve nase bajke su samo bajke u kojima su samo ZLOČESTE maćehe, tete čuvalice....

nisam primjetila niti jednu priču / bajku u kojoj su bile dobre maćehe ...

jedna naša mala prijateljica ima razvedene roditelje (godinama), a već 5 godina ima (recimo) maćehu, koja je nedavno rodila tako da se tu pojavio i mali polubrat.... ta današnja 8 godišnja djevojčica je samostalno zaključila da ona svoju maćehu neće tako zvati, jel je ona dobra prema njoj i jako ju voli .... što je i istina !

stoga - nema razloga da život živimo u samoći.... bez obzira koliko veliku obitelj (braću, sestre i/ili roditelje..) imamo.

;)

Citiraj:

---

petra prvotno napisa

zanima me vaše mišljenje - nakon rastave braka u kojem ste primjerice imali jedno dijete (ne dvoje, nego da je baš jedinac), možete li zamislii ponovno se s nekim spojiti i imati još jedno dijete s drugom osobom?
Mislite li da se ono prvo dijete može osjećati nepoželjno? I znači li to da zapravo mama s jednim djetetom, jer neizmjerno voli to svoje dijete mora ostati sama?

---

to nikako ne znači da mama mora ostati sama, niti znači da treba uletiti u vezu samo zato da ne bude sama, ali nakon propalog braka sigurno bolje zna šta želi,a šta ne želi od partnera i može realnije procijeniti osobu s kojom bi se uopće upustila u ozbiljnu vezu.Ja se nebi nikada upustila u zajednički život ako nisam sigurna da će moje starije dijete dobiti u mom novom partneru osobu koja može više nego dostojno zamijeniti njenog biološkog oca, koji usput niti ne mari previše za to. Iskreno, naša odluka za još jednim (zajedničkim) djetetom je došla najviše zbog želje naše djece i njihovog neprestanog nagovaranja da žele imati bracu ili seku pošto su oboje bili jedinci, eto uz puno ljubavi prema njima,truda,razgovora i zbog veće razlike u godinama nema uopće ljubomore prema malom braci, jednostavno ga obožavaju jer osjećaju da on nije oduzeo njihovo mjesto u našim srcima :heart:

meni je glupo prisiljavat se na samoću. naravno, ne uletavat u veze ko muha bez glave sam zato da ne budeš sama, ali ako ti se netko svidi, ne bježat od njega.
ne mora uvijek ispasti najgori mogući scenarij, samo treba biti oprezan u odabiru partnera. sumnjam da žena koja se prisiljava da ostane sama može biti sretna i zadovoljna što će se kad tad očitovati i kroz njeno ponašanje. naravno, ak se ufura u soliranje i nit ne upozna nekog zanimljivog, i to je super (ja sam trenutno ufurana u tu fazu, al ak se nekim čudom jednog dana i zaljubim, ne bum to sam tak ignorirala :mrgreen: ).
samo treba biti jako oprezan u odabiru partnera, gledati kakav je njegov odnos s djetetom... ma sve se može iskombinirati!

Moja prijateljica, ovdje u Canadi, se tri puta udavala. Iz svakog braka ima po jedno dijete. Trece, najmladje, sa zadnjim suprugom i sva su djeca voljena podjednako s obje strane. Dvoje ih ima po dvoje tata sto znaci da bi se moglo desiti da najmladja upita a zasto ona ima samo jednog. :mrgreen:

ja imam jedno dijete iz prvog i jedno iz sadasnjeg braka.
stariji sin se odlicno slaze sa mm,svog mladjeg brata obozava i nemislim da sam ga zakinula po bilo cemu i slazem se sa mariom koja je napisala da je sve to individualno od osobe do osobe,jer ako kod mene nesto savrseno funkcionira nemora biti da ce tako biti i kod nekog drugog.
i skreno,mene tudja misljenja o ovome nisu uopce zanimala. :)

btw, ako će netko zapostavit svoje dijete radi muškarca, nekako mi se čini da će to kad tad napravit i bez njega...

Citiraj:

---

petra prvotno napisa

zanima me vaše mišljenje - nakon rastave braka u kojem ste primjerice imali jedno dijete (ne dvoje, nego da je baš jedinac), možete li zamislii ponovno se s nekim spojiti i imati još jedno dijete s drugom osobom?
Mislite li da se ono prvo dijete može osjećati nepoželjno? I znači li to da zapravo mama s jednim djetetom, jer neizmjerno voli to svoje dijete mora ostati sama?
Baš me zanima priča s jednim djetetom - jer nekako imam osjećaj da je lakše prihvatljiva situacija ako dijete ima brata ili sestru...

---

Jedan ako ne i jedini razlog zašto još uvijek stojim u braku.
Sada mi se čini nemoguće i upoznati nekog (gdje, kad kako???) a kamoli vezati se i još pride dijete dobiti.
Kada to sve izvesti???Godine idu brzo brzinski!!!
A tuga me uhvati kad pomislim da Gabi neće imati ni brata ni sestru.

Razmišljala sam čak i o tome da prvo pokušam zanijeti još jednom :x