jednoroditelji - kako djeca?

Friški sam jednoroditelj.

Pitam ja vas sve jednoroditelje, a kako su vam djeca? Moji su školarci i dosta kuže... Dečko je 12 a curica 10 godina. On je gadno popustio u školi i zadnje je da želi promijeniti školu.... kao zlostavljan je.... Umorna sam od matematike i povijesti a panika me lovi od sljedeće godine i sedmog razreda i brige oko srednje škole....

Našla sam psihološku pomoć i krenuli smo s terapijom/razgovorima, koliko dugo treba da zacijele rane.... Jel to posljedica rastave ili radim totalno nešto naopako...

:? :? :?

Ja fakat ne znam kaj da ti velim na osnovu ovih sturih podataka.

Tko ti zlostavlja dijete u skoli.
Kaj znaci ... kao zlostavljan je? Jel ga netko u skoli zlostavlja ili ne?

ni meni ovo s zlostavljanjem nije potpuno jasno, al sigurno si dobro postupila s terapijom. mozda u njoj vise saznas o toj prici oko zlostavljanja, a i inache sto se desava u dusi tvog sina.

Sad kad čitam ovo što sam napisala izgleda kao da je zaista zlostavljan.... Zapravo imam osjećaj da je silno tužan i usamljen i silno silno osjetljiv.

To zlostavljanje se više odnosi na ono "niko mi nije prijatelj"... Ili očekuje od prijatelja da nadoknade nešto.... Pa kad ne dobije pažnju onda ide u ekstrem... a možda ga netko i gnjavi od klinaca u školi...

Totalno je dekoncentriran i stalno mijenja teme razgovora, ne mogu s njim o ničemu više od dvije rečenice... A da ne kažem kako mi je teško iskopati osjećaje... Zna samo biti ljut i histerično sretan.

jako je vezan uz mene i zato dosta miran.

Da li pretjerujem? Mislim da ga ne kužim baš...

Stea,proći će...
Ništa mudro, ne?! :)

Moje cure su u startu imale jako puno problema,jer rastanak nije bio
civiliziran.On to nije sam po sebi,ali kada se tome pridoda jedna strana koja je ljuta,agresivna,egoistična i zla...možeš zamisliti.

Starija je baš tada krenula u prvi razred, no imala je prekrasnu učiteljicu kojoj sam sve objasnila, a žena je postupila kao pravi pedagog.
Pustila ju je da se šeće razredom, da gleda u prazno,da zaboravlja zadaće i knjige, da mijenja mjesto sjedenja i sl.,a s druge strane ju
odlučno potezala u normalu.
Mlađa je imala smetnje psihosomatske prirode; anksioznost i strah od oca,
mokrenje u krevet i sl.
E,da starija kćer je bila izuzetno agresivna,a to je uglavnom usmjeravala na mene.
Obje su bile vrlo tužne,nesigurne,razapete između 2 roditelja.
Sjećam se tog perioda kristalno bistro i znam da smo beskrajno pričale,pričale,pričale....To nije pretjerivanje i znam da me to iscrpljivalo
do krajnosti,ali nije bilo druge. :)
Uglavnom,vrlo brzo smo krenuli na psiho terapiju(samo njih 2) koja je
uskoro pokazala rezultet. :)
Danas su to djeca koja su pomirena sa sobom i situacijom, samouvjerena,
zadovoljna,a ja se duboko nadam da nije bilo nikakvih posljedica, odnosno da se to neće negativno odraziti na njihov život. Never...

Da, na to sam mislila kad sam pitala... Čini se kao da se puno priča o odnosima s bivšim, pravima i obavezama al nisam našla neki razgovorčić oko toga... Čisto radi pomoći... ne znam što je normalno i da ne bih postala preposesivno- brižno - ne znam više kakva mama i da uprskam stvar do kraja...

Isto se trudim... nema televizije nego ležimo na podu i slažemo legiće, i isto klinci zajedno idu na terapiju - tek su počeli.... Mislim da su jako pametni i bistri, samo mi je sinčić zatvoren i valjda teško usvaja činjenicu da nema tatu kraj sebe...

Mi smo to obavili civilizirano i podržavam da djeca zivkaju tatu i da traže od njega pomoć i slično....

Hvala na podršci... zaista mi znači kad vidim da to nije ništa drastično ili dramatično i da će proći....