vrtić

Moj sin koji je napunio četiri godine je na početku s velikim oduševljenjem išao u vrtić. Igrao bi se s djecom kad bi došla po njega i
čak upće ne bi htio ići doma. Ali sad se situacija malo okrenula,plače kad ga ostavim,pita kad ću doći po njega. Mislim da ga plaše stariji dječaci,kao šta mi je rekao..ali ućim ga da se nikoga ne treba bojat i da se druži s onima s kojima se dobro osjeća.

To je navikavanje bilo nedavno, ako sam dobro shvatila.
Čini mi se kao normalna reakcija na vrtić. Zakašnjela no ništa neobično.

Moja Natalia prvu godinu je plakala i bila tužna i nikako se nije uklopila. Tako nam je započela i ova godina.... No onda iznenada je skužila da je tam dobro i sad uživa. mislim da je ona unikat i da je to najdulja prilagodba za koju sam ćula. Otišlo mi je živaca, a bila sam tužna jer joj je trebalo biti dobro: tete su relativno OK, djeca....
Eto, ničim je nisam uspjela uvjeriti ali sada je sama skužila i što reći... Glavu gore i hrabro naprijed!