Jan zvani EHEEEEE...

Dragi svi, uz čestitke i najbolje želje za godinu koja nam je upravo počela ostavljam ovdje i priču s mog poroda koju je napisao MM. Bebica se kad plače glasa ovako kako piše u naslovu, pa joj tepam da je "moj mali eheee". Sve ostalo piše ispod. Moji dodaci će uslijediti čim uhvatim malo koncentracije za nešto drugo osim dojenja
:*
Ne skrivajući lik i djelo fenomenalnog muža, ostavljam se ovaj tren peglanja tetra pelena, i upućujem vam ovaj kratki opis našeg putovanja do rodilišta i bebe. Moja je supruga Leta, pa bih ja trebao biti Letan, ili tako nekako, što mi ne zvuči baš mitološki kao ime MS (to nije Microsoft, to je valjda, prema analogiji s MM, prije Moja Supruga, inače, nisam baš upućen u forumaške skraćenice, itd.). Bilo kako bilo, Leta i Ljeto. Dakle, sve je počelo iznenada, kako to već obično biva u takvim zgodama, mojim buđenjem u 03.20 toga 23. prosinca, i prisluškivanjem što se to zbiva u kupaonici next door. Nakon kratkog zaziva, MS veli – krenulo je, vodenjak malo pušta negdje, bit će da je nekakva rupica posrijedi, bum vidla pa ti javim, samo ti nastavi. Uzvraćam – pa, dobro, kad je rupica, onda imamo još vremena. Naravno da sam glumio s takvim frajerskim odgovorom, brže-bolje sam se ustao, upalio svjetlo, i bacio se na kupaonicu… A tamo veselo lice Letino – evo njega, stiže Jan, sigurna sam da je to baš to. (Dakle, ništa od našeg plana da se Jan rodi iza 1 siječnja 2007, pa da nam Kosorica tutne dodatnu tisućicu u džep… ma, šalim se, nisam to pomislio). Zato što sam pomislio na stotinu drugih stvari – prirediti i još jednom pomoći Leti da pregleda bagažu za Vinogradsku, od uložaka do toaletnog papira, od kojekakvih čokoladica do neizostavnog mobitela, i sve ono redom što svi već, drage mame i one koje će to uskoro postati, znate napamet. Na posao, dakle. Sve smo mi to lijepo posložili, ali trudova nigdje. I to je u redu, čekali smo, čekali – i zaspali snom pravednika, nekako čudno mirni, kao da idemo na unaprijed poznato i u detalje isplanirano putovanje. Oko devet lagani doručak, slušanje prognoze, na Bliskom istoku ništa novo… U podne opet vijesti… A sad i čep curka, mijenja ona uloške i priprema ručak – kao, neće ona jesti, nešto ne može, svi kotleti su za mene. Super. Ipak, nešto iza 13.00 prvi mali, gotovo neznatni trudovi, nešto poput predmenstrualnih grčeva u donjem, malom abdomenu – Leta mi veli. Daleki su to trudovi, drugi tek za pedesetak minuta. Pokušavamo operaciju brijanja u kupaonici, ali nam zajedno ne uspijeva, ja nemam dobar pregled, a Leta ne može opet u svaki položaj koji odgovara mojim brijačkim sposobnostima. Koristim ogledalce na kraju i uspijeva to obaviti sama. Zatim, rasklapam dvosjed u dnevnoj sobi da MS može izravnati leđa i gledati neki glupi film na HTV-u. Zapravo, bilo je to bočno izravnavanje, u poluležećem stavu, s nekoliko jastuka ispod Letinih 60 (prije trudnoće) + 17 kg s Janom u buši. Čekamo, priredili tekicu, olovku i najtočniji sat u kući. Sada se, oko 15.30 trudove već isplati i mjeriti. Sada su manje-više redoviti na 30 minuta. U međuvremenu hranim se Letinim ručkom (i ona je nešto pojela, zapravo, više malih zalogaja između trudova), pa skačem do sata i tekice. Oko 16.45 trudovi su na 20 minuta, ne baš redoviti, ali ipak tu. Puštamo si glazbu. Zajedno dišemo, znate već kako to ide, duboko, pomalo onako teško, pa prema kraju truda snažnije, i ispuštamo zrak na kraju, kao da je ispustila prenapuhana guma na biciklu… Činimo to zajedno (skoro sam zviznuo u nesvijest od toga angažiranog disanja, ali ne bih joj to nikada priznao). Louis Armstrong ne pomaže baš puno, njegova truba uskače u naše puhačke solo-dionice i ne odveć točno. Satchmo ovo sigurno nije radio. Već je 18.00. Trudovi na 10 minuta, 3-4 u nizu, MS odlazi na tuširanje, ja donosim torbu plus jednu vrećicu do izlaznih vrata iz stana. U 19.00 palim pilu, vozim uoči Badnje večeri pustim ulicama Zagreba, Leta je na tri minute, dok vozim MS je poluispružena na zadnjim sjedalima, duboko diše, sve brže i brže, trudovi u nizu na tri minute – osjećamo da je lagano frka, ali se ne damo. Govorim joj gdje smo, Draškovićeva, zeleni val, Republike Austrije… Parkiram deset metara do ulaza u rodilište bolnice u Vinogradskoj, lift, treći kat, zvono, prima nas ljubazno sestra Kornelija. Ostajem iz vrata, sati je 19.40. Pomislim kako uvijek zajedno gledamo Dnevnik, je li danas onaj Šprajc ili Družijanić… Vrijeme baš sporo prolazi. Hladno je na tom trećem katu, ispred stakleno-mliječnih vrata Rodilišta. Odjednom vidim Letu kako u bolničkoj spavaćici šiba negdje prema udaljenim vratima, gega se ubrzano… ah da, bit će klistir. Igram se igricama na mobitelu. I evo ga – u 20.45 sestra Kornelija pušta me unutra, vodi do nekakvih bezveznih (bolničkih) prostorija, dobivam zelene nazuvke i pregaču-mantil, moram ugasiti mobitel (ionako se baterija skoro potrošila od igrica), i ulazim u box za rađanje. Kornelija kaže – stigli ste super, vaša je Supruga otvorena 7-8 centimetara, brzo će se poroditi. U boxu, na boku, leži Leta, prikopčan joj CTG, ona štipaljka što mjeri trudove, dakle, dva remena oko trbuha, na monitoru iza nje vidim Janove otkucaje (125, 137, 145… pa opet 137, pa 148…), a na istom monitoru i brojke što mjere intenzitet truda. Kad je od 0 do 5-6, sve je u redu, trudova nema, ali kada te brojke počnu rasti, već iza 15, 16 – brzo sam naučio da moram reći, pazi, evo ga nailazi, tada se Leta pripremi na prodisavanje – brojkice narastu i do 57, i zatim nakon nekoliko sekundi, brojkice opet padaju do 0. I tako je bilo do samoga tiskanja 7 ili 8 puta, špricalicom močim između trudova Letina usta, čelo i lice, prija joj to, jer se ne smije piti puno tekućine, na stoliću pored kreveta je i kriška limuna što smo je priredili doma, ali i injekcija Spasmexa koju je Leta dobila … Vidim da ju boli kad nailazi trud, ali nekako to dobro podnosi, prodisava, zatvori oči, stisne moju ruku, to je tražila prvo kad smo se vidjeli u boxu, kaže da joj puno znači… U jednom trenutku traži da zovem sestru, da ju jako tjera na tiskanje, odlazim u hodnik, u jednoj prostoriji su svi zajedno, sestre i liječnici. Kažem – čujte, gospodo, nama je frka… Za mnom dolazi u box sestra Kornelija i dr. Jandrić, stalno nasmijan, vedar mlađi tip, stavlja rukavice, opipava kako nam ide… kaže, sve mogu napipat, cijelu glavicu, e sad ćemo se poroditi. Za minutu stiže još jedna sestra, stroga neka gospođa koja me stalno odmjeravala od glave do pete i govorila mi tata … e sad će tata podignuti supruzi uzglavlje, e sad tata stanite iza kreveta a ne sa strane da vam bude lakše primiti suprugu za lopatice i dati joj oslonac i dobar vjetar u leđa… stroga ali precizna… dolazi trud, svi smo spremni, veseli dr. Jandrić s lijeva, sestra Kornelija sučelice supruzi, kod samog otvora, stroga sestra s desna, Leta stavlja noge na držače, pali se velika lampa koja točno pada na izlaz iz rodnice, poput reflektora osvjetljava ciljano mjesto, poput glumaca na pozornici… U glavnoj ulozi smo zapravo svi. I evo ga, brojkice skaču do 60, i na znak dr. Jandrića, tiskajte sad znate već kako, MS daje sve od sebe i zadržava tiskanje na vrhuncu desetak sekundi… a zatim opuštanje… i evo drugog truda, brojkica na 58, dr. Jandrić s naredbom tiskajte sad, Leta tiska, Kornelija mirno – sasvim se fino vidi glavica… treći udar, treće tiskanje, zadržavanje koju sekundu, Kornelija uzima škare i mirno čini epiziotomiju (ajoj, kad se već mora…) dok dr. Jandrić prati Letin trbuh, stroga gospođa odjednom postaje dobra vila i bodri MS, Kornelija odlaže škare i prima… jer sam bio ponad supruge, iznad njezinih ramena, prvi sam vidio Janovu glavicu i spigano malo tijelo, reže se vrpca i doista – prvi plač, kao u filmovima… Sati je 21.33. MS pita, šta ću sada raditi, jel da opet tiskam, stroga i dobra sestra se smije i veli – samo se vi opustite, nemate više šta tiskati… Kornelija odnosi bebu, dr. Jandrić se smije, zeza me nešto da je Jan isti tata ili tako nešto, doznajemo 3340 g i 48 cm, vraća se Kornelija sa zamotuljkom i daje ga Leti… ostalo je legenda. Slikam Jana i mamu, primam Jana za ručicu, ljubim MS. Nakon izgona – izgon, tjeraju me nježno van, ajde tata, dosta je bilo, sada mi preuzimamo, bye, bye. Sretan Božić, dovikujem svima, Jan je već otišao među ostale klince, MS leži na stolu, smije se… Kornelija me dovodi u onu bezveznu prostoriju, skidam zelenu obleku, opet pred staklenim vratima Rodilišta. Unutra je bilo toplije, veselo i vedro. 21. 50, sjedim u autu i šaljem poruke, nazivam najbliže, baterija srećom još radi… Kad sam došao kući, otvorio sam bocu piva… s Letom sam se čuo oko ponoći, ili nešto kasnije. Bila je vesela, pomalo euforična, poslije mi je rekla da nije od uzbuđenja spavala cijelu noć. Eto tako, sada je Stara Godina, oko 20.00 sati, Jan spava, Leta traži nešto po kuhinji, malo se mučimo s dojenjem, ali ide ipak dobro… tako je to u početku. Porod je iza nas, bilo je uzbudljivo, priznajem… I što vam poručiti, drage naše Rode i Rodani, forumašice i forumaši uz najbolje želje svima vama i vašim paketićima: 1. ne žurite u bolnicu, procijenite situaciju i osjetite trudove kako treba, imate dovoljno vremena za sve, bolje da se otvarate doma nego u bolnici, otuširajte se, popite kavu, i smijte se i zezajte, trudovi ionako bole, ali vas baš briga, donijet će lijep rezultat i dan će i noć biti lijepi; 2. vjerujte stručnoj ekipi koja vas primi u bolnici, i njima je stalo da sve prođe ok i u najboljem redu; 3. poruka tatama: ženama doista puno znači kada ste s njima, treba im pomoći u tome, zaslužile su to, uostalom, i sami se za to vrijeme a pogotovo poslije poroda osjećate frajerski, ono: pa i ja sam bio, znam ja kako je bilo; 4. i još tatama: u boxu budite ozbiljni, pratite situaciju i obavještavajte suprugu o nailasku trudova, to će joj pomoći da se priredi na njega – njoj vaša i najmanja pažnja znači doista puno jer nije sama i osjeća se zaštićenom; 5. i još tatama, i sad je dosta dociranja: jednim okom pratite što radi medicinska ekipa, a drugim okom motrite potrebe vaše supruge, kada dođete kući nakon poroda spavajte slatko i zadovoljno, pojedite nešto fino, uživajte u sebi, jer ste napravili dobru stvar za vašu obitelj.

Uh, idem sad, valjda vas nisam sve skupa zagnjavio. Pegla je još vruća. Mislim na Janovo podrigivanje, otpali pupčani batrljak i prvi zlatnožuti kakač koji nam je poklonio na Silvestrovo.

Dragi mama i tata(tata nemoj se ljutiti ali sam majčicu ipak stavila na prvo mjesto.... :mrgreen: )što da vam kažem?Uvijek me iznova dirne i rasplače moć ljubavi.
Uživajte,vas troje,imali ste jedinstven i neponovljiv Božić koji ćete pamtiti dok ste živi.
Želim vam sreću!!!! :heart: :heart: :heart:

jopet čestitke :D

Čestitke, čestitke od srca maloj obitelji. Ovakve me priče u kojma sve pršti od ljubavi uvijek dirnu i rasplaču. Ljubite malenog :heart: Sretno :*

:heart:

Obožavam čitati priče iz tatine perspektive :heart:

Čestitam

draga :love:
vidim vi ste praktički uživali na porodu
tata bravo!!!

Tata svaka ti čast :) i još vam jednom čestitam :D

Prekrasno! I ja obožavam čitati priče o porodima iz tatinih uglova!!! :love:

Čestitam vam od srca! Svima troje!! :heart:

predivno sve cestitke a malom Janu :heart:

čestitam ponosni i hrabri tata i mama :love:

alternativa za nou bila je jan, a plakao je baš tako - zvala sam ga ehe-he!

prekrasna priča! :heart:

čestitamo :love:

i Noa da je bila muško bila bi Jan

Diiiivna pričica iz tastature mladog tate! Čestitamo!!! :heart:

:heart:

Čestitam od :heart: i bilo je super pročitati priču sa tatine strane! :D

:heart:

divno
:heart:

Stvarno lijepo napisano!
Cestitam od :heart:
Uzivajte sa svojim malim pilicem

Prekrasna priča.
Uživajte :love:

Uživajte :heart: :heart: :heart:

Čestitam od :heart:

napokon sam pročitala vašu priču.
bravo tata! i naravno, bravo mama!! (to se podrazumijeva) :mrgreen:
i naša bi zvučala slično, MM je bio sa mnom na porodu i zaista smo ga skupa doživjeli kao predivno iskustvo!!
Jan, Leta i Ljeto, :*

Baš sam neka, nikako napisati dodatke tatinoj priči... al bude i to jednom.
:* :heart: svima

Winnie objavila sve priče uz listu, pa nadoknađujem propušteno. Ova priča iako je o porodu, baš mi je nekako Božićna, diše tako.
Jako lijepo, sve kako treba, a, Ljeto, tebi, svaka čast! Bravo za sve hrabre tate, jer mame i bebe su to po defaultu.