Printable View
Suprug i ja živimo sami u gradu. Bake i djedovi su nam daleko, pa kako se blizi dan kada počinjem raditi (Marin ima 8,5 mjeseci) hvata me strah kako ćemo se organizirati. Ako mi mame koje su morale raditi nakomon godinu dana mogu pomoći (a koje nisu imale baka servis) i koje su morale dati bebu u jaslice puno bi mi pomogli. Kako se pripremiti, što očekivati. Mi dojimo i namjeravamo i dalje koliko god Marin bude htio. I kao je kod vas to u početku izgledalo.
I mene ovo zanima. Jaslice su mi nužno zlo, ali manje od bake. A za tetu čuvalicu nemamo para.
Ivor je krenuo u jaslice s 15 mjeseci. odlučili smo na to iako ja ne radim (završavam fax) jer je naš sin hiperaktivac mali i vrlo društvena osoba odkad je progledao. vodala sam ga po parkovima, dučanima, u posjete vamo-tamo, ali nekako sve to nije bilo dovoljno. uvijek još društva, uvijek ajmo nekamo, doma se ponašao kao mali lav u kavezu, a moram bar skuhat...vrtić je to promijenio. sad ima svoje prijatelje i tete koje voli. čini mi se da sam dobro napravila.
zaboravih reći: meni je prilagodba teže pala nego njemu, prvi tjedan sam čekala do kad ga mogu pokupit..nikako dočekat, on je malo cendrao, ali čim bih ja nestala smirio se i počeo igrat. Ja sam u vrtić krenula s 5godina i grozno mi je palo to, shvaćala sam vrtić kao nužno zlo. sad se moje mišljenje donekle promijenilo. čini mi se da se jasličari brže prilagođavaju od većih klinaca pa je zato lakše, prilagodba kraće traje. grozno je samo kad su njihove oriđiđi tete na bolovanju/godišnjem pa ih čuva netko bogtepitaj, dođeš a ona ne zna ni po kog si došao brrrr...i naravno dok ne zbilda imunitet svakih 5 dana mu bar curi nos. za dojenje, ha ne znam, ivor je taman tad polako prestajao, sisao je samo navečer i ujutro, i to uglavnom jer sam ja inzistirala. ubrzo je prestao
Evo mi odgovaramo svim uvjetima koje si navela. Tin je krenuo u jaslice s točno godinu dana, s tim da su prva 2 tjedna bile prilagodbe (dulje nisam mogla jer sam samo toliko godišnjeg mogla dobiti). Uglavnom ta 2 tjedna njemu niš nisu pomogla jer sam većinu tog vremena ja bila s njim, pakao je nastao zadnja 3 dana kad je ostajao sam i na spavanju.
Uglavnom u početku je bilo strašno-tetama je spavao samo 15 minuta za cijeli dan, dosta je plakao. Ali ono što me tješilo, tete su bile ugodno iznenađene kako im dobro jede i kad bi ga skupila iz jaslica on je bio skroz veseo, živahan, nije mi se činilo kao da je taj stres ostavljao na njega neke veće posljedice. S vremenom se stanje pooolako mic po mic počelo popravljati. Prije ovih praznika je dogurao i do sat i pol spavanja, tražio je da ga teta nosi i mazi, plakanje se smanjilo itd. Od ponedjeljka ponovo kreće i vjerojatno će nas ovih 10 dana doma vratiti malo na početak, ali čini mi se da "svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo".
Tin još uvijek doji punom parom, čim me ugleda oko 17.00 traži sisati i ne zaustavlja se do ujutro. Jedna od njegovih teta je to doživljavala uzrokom teške adaptacije, ali ja znam da to nije tako. Moje prvo dijete je dojeno vrlo kratko pa je isto imala tešku adaptaciju. To ovisi prvenstveno o karakteru djeteta. Sve u svemu moje oboje djece je prolazilo/prolazi tešku adaptaciju, ali ja sam i dalje sklonija vrtiću/jaslicama nago ostavljanju djeteta 1 na 1 s nepoznatom osobom. Ja već sada na Tinu vidim da je u ovih mjesec i pol dana kako je u jaslicama vidno psihomotorički napredovao, a za Miju da i ne govorim. Ona se od vrlo povučenog i "stisnutog" djeteta pretvorila u otvoreno, veselo, brbljavo dijete, i ja sam uvjerena da je vrtić umnogome pomogao tome.
Da je teško je, nemojmo se zavaravati, da nije idealno to isto stoji, ali idealna je jedino mama, sve ostalo su loše zamjene.
Budi hrabra i imaj vjere u sebe i svoje dijete i prebrodit će te početne muke.
Potpisujem mamanatali
Još bih i dodala imaj povjerenja i u tete. Jer ipak nijma ostavljaš svoje djete na cjelodnevno čuvanje. Sad će skočiti mame s lošim i negativnim iskustvima, ali sigurna sam da još uvijek ima puno više dobrih teta od onih loših.Citiraj:
Da je teško je, nemojmo se zavaravati, da nije idealno to isto stoji, ali idealna je jedino mama, sve ostalo su loše zamjene.
Budi hrabra i imaj vjere u sebe i svoje dijete i prebrodit će te početne muke
Zato pozitivno razmišljej i budi vedra i vesela, jer djete jako osjeti ako si ti zabrinuta. I uvijek kratko objasni što i kako i zašto. Oni razumiju jako dobro.
Mi kranuli isto s godinu dana, s tim da smo nakon par mjeseci mijenjali jaslice (radi lokacije, a ne radi nezadovoljsta - iako smo sad još zadovoljniji). Nikad nije bilo većih problema. Nismo bili bolesni (jedna crijevna viroza sad za Božić), uvijek zadovoljni i nasmijani, puni novih ideja i igara.
Svakako plus (moje mišljenje) i pred baka servisom i pred tetom čuvalicom. Bake se ne mješaju u odgoj, a tete čuvalice su skupe, iako to nije glavni razlog, već druženje s drugom djecom i prilagodba na timski rad. A i brže nauče komunicirati, djeliti, spremati igračke i još puno toga.
Vjeko mi je u jaslice krenuo sa nekih 19 mjeseci,dugo sam se dvoumila dali da ga dam ili ne jer sam još uvjek doma ali kao i u zebrinom slučaju i moj V. je djete koje jako voli društvo i jednostavno što god mi radili ili gdje god mi išli on je htio još i više. Od kada ide u jaslice jako se osamostalio,veseli se druženju sa djecom a i tete su mu super. Ja sam krenula sa njim na adaptaciju sa jako pozitivnim stavom i tete su bile jako susretljive tako da su nam dali vremena da se naviknemo na novu situaciju posebno zato jer je V. bio jako vezan uz mene.Sada smo doma na praznicima jer njegove tete su na godišnjem ali od pon. krečemo ponovo. Ja imam samo dobra iskustva!
Hvala puno svima. Dosta me strah kako će to izgledati, hoće li puno plakati, ali što mogu...... Tete čuvalice su i meni malom opasne, jer tko zna što je nekome u glavi, a ipak tete u vrtiću su školovane, imaju kontrolu, ima ih više, dolaze i roditelji. Ne kažem da se ne može dogoditi nešto nepovoljno, ali ipak sigurnije.
Mi isto nismo imali drugo rješenje nego jaslice. Tadej je krenuo s 18 mjeseci jer nas nisu htjeli primiti prije rujna u jaslice. Zapravo je i nezgodno početi u pola godine jer već 15.6. počinju dežurstva u jaslicama. Tek što se navikne grupe se spajaju, tete se mijenjaju...
Pripremi se na prilagođavanje.
Možda bi bilo dobro ako možeš nekome na 1-2 sata ostaviti maloga (prijateljica, rodbina, susjeda) da se navikne da te nema i da opet dođeš.
Pokušaj do polaska uspostaviti ritam kao sto je u jaslicama: dorucak od 8-9, igranje-šetnja do 11, rucak oko 11.30 i spavanje od 12-15, uzina 15.30.
Pričaj mu o tome kako će ići u jaslice i imati tamo puno prijatelja i novih igračaka i da će imati dobre tete koje će ga voljeti.
Što se tiče dojenja i jaslica nema problema. Tadej je shvatio da kad me nema nema sike a čim me vidio prištekao se. Obično smo znali dojiti već u autu kad ga pokupim iz jaslica. Vikendom je sikio kad god se sjetio. I tako je to išlo bez problema do njegovih 26 mjeseci. Jedino je loše što je on bio naučen zaspati uz siku pa su ga tete navukle na dudu. Pokušaj to izbjeći.
Važno je da ti budeš sigurna da su jaslice najbolje za njega i onda će i malac to osjetiti. Prilagođavanje može bit dugo, moraš biti strpljiva, a ako su tete ok (kao što su naše bile) onda će proći uz uzajamno razumijevanje sve bez problema. (kod nas je trajalo 10 dana, ali si ostavi barem 2 tjedna godisnjeg za privikavanje)
Prva godina će vjerojatno biti popraćena čestim virozama (kod nas je bilo 3 tjedna ok, 1-2 tjedna bolovanja), ali ni to ne mora biti pravilo.
kod nas je bio identičan slučaj kao što si opisala, samo šta je moja miška krenila sa 2 godine i 2 mjeseca. teže je meni paloprivikavanje nego njoj. srećom, trajalo je točno jedan tjedan.Citiraj:
zebra prvotno napisa
ali nas je odmah stavilo u vrtićku grupu jer je bila prenapradna za jaslice :D
ja sam je dala isključivo radi igre i druženja jer sam joj ja postala "dosadna", a izrazito voli društvo i druženje sa vršnjacima.
ja sam nedavno počela radit i bio mi je pun pogodak štsa sam je na vrijeme dala u vrtić jer sad mogu u miru ići na posao bez da prolazim fazu privikavanja sa njom. :D
Kako izgleda adaptacija? Jesam li s bebom od samog jutra pa do popodne, ili možda par sati u početku, pa iz dana u dan sve više? I koliko dana/tjedana traje? Razmišljam da i MM uzme godišnjeg nakon mene (ili prije mene).
ja sam na svu srecu jos doma, ali sebastian ide u igraonicu i ja sam prvo obavila rezervaciju di su mi tete bile simpa i kad je doso dan da krenemo islao je sve vrlo cudno, i tete su ispale poprilicne lazljivice i cry out nabrijane pa tamo vise nisam isla i nakon tako veselog iskustva bacila sam se na opaku potragu za odgovarajucim prostorom sa tetama kojima vjerujem
znaci, ne vjerujem tim odgajateljicam azato sto su tamo nego sam stvarno pretrazivala i ispitivala dok nisam naisla na mjesto di su se moji instinkti skockali i rekli da je to TO
ja sam mjesec i pol dana ostajala sa njim, i pokusavala zbrisat na po 15 minuta i nikako se nismo micali s mrtve tocke, da ostane sam cijelo vrijeme, i na kraju sam u dogovoru sa tetom otisla i ostavila ga na dogovorenih sat vremena, ali kad sam se nakon sat vremena vratila zatekla sam ga kako se igra i onda sam se sakrila i cekala da dodje vrijeme za ici doma. kad me vidio opet je nastala dernjava i cirkus
sad smo imali zimske praznike i od srijede krecemo ponovo, a ja ti jedino mogu reci da pokusas naci mjesto sa tetama koje ti leze ko ljudi, i koje se sa tobom kuze na temu tvojeg nacina roditeljstva jer ovo kaj tete balegaju da klinci imaju problema sa socijalizacijom zbog dojenja je za zabrinut se kome ostavljate dijete. bar bi se ja uplasila takvoj osobi ostavit klinca
sebastian inace takodje rvoli djecije drustvo ali kako je najcesce samnom i sa psima, on jos uvijek ne zna kako bi se zapravo trebao igrati sa vrsnjacima, pa s te strane mislim da mu je dobro biti medju djecom da se navikne prije skole (koja tu pocne sa 4 godine)
moj Orsat je doma, osobno iako sam odgojitelj nekako mi prerano da tako mali odlazi u novu sredinu, novim ljudima, pa s tog aspekta vam ne mogu pomoći.... medjutim, znam da većina majka i očeva NEMA drugog izbora i da sva djeca to "prežive" da ne zvučim pregrubo, al to je realno, kako će proć adaptacija ovisi o bebaču, (čista teorija o obiteljskoj sredini, karakteru i yada, yada...)... iz iskustva odgojitelja (10 godina) mogu vam reći da tako malim bebama (godina dana, a i kasnije osim baš djece totalno sigurne u sebe emotivno čvrstih) boravak roditelja u skupini da klincu bude lakše je besmisleno (ostavljam prostor da nekome ipak pomogne) zato jer su premali i opet dođe trenutak kad ne budete više mogli biti tamo i opet bude trebao sam odguliti onaj početak kad počnete biti na poslu... jedino može pomoći, kao adaptacija da ga brzo predate i samo odete (znam da se slamate tog trena u srcu, ja se bi prva i budem se kad mi dijete krene u vrtić) al ipak samo odite i za početak RANIJE SE VRATITE po njega, nakon recimo sat- dva, pa polako tjedan- dva ako imate mogućnosti to produljite do 8 sati, a kad dodjete po njega malo ostanite u skupini i poigrajte se s njim, sa igračkama tamo... i hrabro!!! vjerujem da nisam otkrila Ameriku i gledajuć sad od sebe kao roditelja ovaj post je ok al sve je to samo teorija, ostalo je u srcu i pomisao da Orsata ostavljam bilo gdje a da se on plače i sad mi suze tjera u oči.... pa sad ti znaj!!!
moj mali je krenuo sad, s nepunih 14 mjeseci, i adaptacija od ta standardna 2 tjedna nam je super prošla, vjerujem da će sve biti ok i sad od ponedjeljka kad će biti po cijeli dan u vrtiću.
nego, moram reći da mi se čini da je lakoći njegove prilagodbe pripomogla i činjenica da sam ja tamo bila samo prva dva dana i tada sam se držala žestoko po strani; znači bilo da je pao, zaplakao, tražio nešto, nisam trčala do njega, već sam prepustila tetama da ga one utješe.
i koliko god se osjećala loše kad bih odlazila nakon što bi on veselo ušetao unutra, a tete meni mahnule da odem, nekako sam odlučila da, ako im ga već ostavljam, moram imati povjerenja u njihove metode.
mada, iskreno govoreći, to je jedina stvar koja mi se tamo nije svidjela: ponašanje teta u svemu ostalom je prekrasno, kombinacija brige i slobode prema svakom djetetu kojom sam oduševljena, nježnosti i organizacije, ma, super... a kad sam jedan dan došla i našla ga kako se mazi na teti poslije spavanja (a znam da su mu buđenja baš nemirna i u plaču), znala sam da će mu biti dobro.
i što mi je zaista slatko, kako one pričaju o tim klincima, kao: danas je ovaj ovo, a onaj ono, angažirano i nježno, kao da su im sva ta djeca nešto u rodu. :heart:
moj mali je krenuo sad, s nepunih 14 mjeseci, i adaptacija od ta standardna 2 tjedna nam je super prošla, vjerujem da će sve biti ok i sad od ponedjeljka kad će biti po cijeli dan u vrtiću.
nego, moram reći da mi se čini da je lakoći njegove prilagodbe pripomogla i činjenica da sam ja tamo bila samo prva dva dana i tada sam se držala žestoko po strani; znači bilo da je pao, zaplakao, tražio nešto, nisam trčala do njega, već sam prepustila tetama da ga one utješe.
i koliko god se osjećala loše kad bih odlazila nakon što bi on veselo ušetao unutra, a tete meni mahnule da odem, nekako sam odlučila da, ako im ga već ostavljam, moram imati povjerenja u njihove metode.
mada, iskreno govoreći, to je jedina stvar koja mi se tamo nije svidjela: ponašanje teta u svemu ostalom je prekrasno, kombinacija brige i slobode prema svakom djetetu kojom sam oduševljena, nježnosti i organizacije, ma, super... a kad sam jedan dan došla i našla ga kako se mazi na teti poslije spavanja (a znam da su mu buđenja baš nemirna i u plaču), znala sam da će mu biti dobro.
i što mi je zaista slatko, kako one pričaju o tim klincima, kao: danas je ovaj ovo, a onaj ono, angažirano i nježno, kao da su im sva ta djeca nešto u rodu. :heart:
:roll:
a javlj'o mi da nije prošlo, dobro da nisam još jednom stisla...
super cherry za adaptaciju. Nadam se da će i Marin dobro reagirati i upoznati neku dobru tetu.
ma, već je jadan se razbolio, pa su tata i on doma... ja se moram ustoličiti na poslu, i ovako me svi gledaju poprijeko...
Marta je krenula u jaslice sa 15 mjeseci. Izrazito je vezana za mene, još uvijek sisa (2,5, g) i to sam rekla med. sestri kod upisa u jaslice. Nije se čudila, nije komentirala, prihvatila je to kao normalno, a tako i tete.
Kada smo kretali na adaptaciju prvih par dana smo ostajali sa djecom unutra oko 15-ak min, a onda je teta rekla da izađemo van kada se klinci zaigraju pa da pričekamo. Moja Marta se za vrijeme adaptacije nije odvajala od mene, uopće sae nije igrala a kad joj nešto nije pasalo, onda je CICALA :) .
E onda smo skužili da ništa od takve adaptacije pa je tata išao s njom unutra (od njega bar cicu nije mogla tražiti :lol: ) ali opet isto. Držala se stalno za njega i na koncu je teta rekla da ju ostavimo da vidi kako će reagirati . 2-3 dana je plakala ali se kasnije smirila i ipak donekle prilagodila.
Adaptacija je trajala oko 2 tjedna, prvih dana su ostajali po pola sata, onda sve duže , pa na ručku a drugi tjedan i na spavanju.
Plakala je kad sam ju ostavljala i kada bi me vidjela da sam došla po nju odmah bi se rasplakala i potrčala k meni. Valjda se bojala da opet ne odem i ostavim ju.
Već sam rekla da je jaaaaako vezana za mene, a osim toga, problematičan joj je bio bilo kakav fizički kontakt, sa djecom, tetama itd.
Tako je skoro više od mjesec dana samo stajala i držala svoju bebu, listala slikovnice i nije se igrala sa drugom djecom, jednostavno je stajala sa strane. Što se tiče spavanja i klope, to je sve bilo OK, ali kontakt sa tetama i djecom-nikakav.
Inače se uspavljivala na cici, ali se vrlo brzo navikla da cice nema i da zaspe sama (doduše ima dudu).
Teta mi je rekla da ju neće forsirati ( i na tome joj puno hvala :heart: ), da će ju pustiti da sama polako krene u istraživanje i tako je na koncu i bilo. Kada je sama osjetila potrebu da se pridruži drugoj djeci, da se s njima igra, da se pomazi s tetama, to je bilo to.
Kad bih došla po nju, obavezno me srušila na klupicu i navalila na cicu, pa smo tako nacicavale po pola sata :) . Kasnije smo preselile cicanje u auto pa tata vozi a mi cikimo, a sada je i to izbacila.
Evo već punih godinu dana ide u jaslice, postala je pravi mali harambaša, igra se, pleše i jako voli svoje tete.
Ali ujutro uvijek isti ritual : Nosim ju u jutarnje dežurstvo a ona kaže : Žnaš, ja ću ti šada plakati :) :) :) .
Onda malo odcmolji, ali dok dođem do vrata, smiri se i zaigra.
Mi nismo mijenjali naš ustaljeni ritam pirje polaska u jaslice i brzo se navikla na raspored.
O jaslicama i tetama uvijek pričam pozitivno, kao o mjestu gdje djeca uživaju , igraju se i vesele (tako u stvari i mislim, između baka-servisa, čuvalice i jaslica, uvijek bi izabrala jaslice).
Nemoj se previše opterećivati time hoće li puno plakati ili ne. Mislim da svi plaču i to je grozno slušati dok si vani pred vratima i najrađe bi ušla unutra, uzela dijete i utješila ga. Ali svaki početak je težak pa tako i to.
Oni su još maleni i normalna je reakcija kad dođe nepoznata žena i odvede dijete u nepoznati prostor, odvoji ga od mame da počne plakati.
Jednostavno, stisni zube i pregrmi tih par dana, imaj povjerenja u tete i sve će biti OK ;)
Alan će slijedeći mjesec napuniti 2. godine i krenuli smo ovaj tjedan na adaptaciju. prvi dan uslijedio je šok, smješten u grupu sa malim babačima, užas. nema niti jedno starije dijete, a on već odavno slaže rečenice, igra se kao veliki, totalno " strši" u toj grupi....tete su starije, ali čine mi se ok.na kraju se ispostavilo da su mu upisali krivi datum rođenja??!! i zato je smješeten u tu mlađu grupu. katastrofa. on obožava djecu, ali ovi mali bebači mu totalno idu na živce i naravno da treba djecu svog uzrasta. u ponedjeljak imam zakazan razgovor sa psihologicom pa ćemo vidjeti šta se da napraviti. nadam se da će ga smjestiti u stariju grupu, samo ako bude mjesta. :? mislim, stvarno svašta
kad je napunio 1. g. prošle godine upisali smo ga u privatne jaslice i bila sam prezadovoljna, jedino što je dosta skupo. ispisali smo ga nakon 4 mj. jer je bio u gadnom bronhitisu svaka 2 tj. najradije bi ga opet dala u privatni jer je razlika nebo i zemlja u SVEMU!
imali smo mi i tetu čuvalicu ovaj jedan period dok nije išao u jaslice, da ga malo poštedimo, i bila je stvarno super, ali ipak to nije to! već mu je bilo dosadno s njom, i fale mu djeca.a i to je FAKAT skupo.............
Damjan je u jaslice krenuo sa 14 mjeseci. Prilagodba odlična kratka obožava jaslice, tete super, vole ga, tamo spava bez uspavljivanja, ali... Do tada nije imao temperaturu, samo jedno curenje nosa. U 9. mjesecu bila sam 2 tjedna na bolovanju u 10. 3 tjedna, u 11. tjedan i pol, a u 12. mjesecu je počeo kaos. Od 15. 12, konjuktivitis, upala uha, početak bronhitisa i deset dana dnevne bolnice na Srebrnjaku, crijevna viroza sa proljevom i povraćanjem sve začinjeno konstantnom temperaturom. Bila sam 3 tjedna na godišnjem, muž tjedan dana na bolovanju Još kašlje pa ga još nismo poslali u vrtić, radimo smjenski rad ali ja najozbiljnije razmišljam o teti čuvalici, drugoj trudnoći ili nečemu kako bi ga malo sačuvala. Znam da mora steći imunitet ali neka ga stiče sa 3 godine kad je ipak malo veći. Nažalost i moja i muževa mama rade inače bi ga one čuvale. Uvijek bih potpisala za bake. Pa tko bi ga poslije nas toliko volio i čuvao. Osim toga bake su još u snazi a i drže se mojih preporuka oko odgoja, hrane i ostalog. Pa i sa nama nisu napravile loš posao. :)
DAMJAN 9.5.2005.
P. je krenuo sa 16 mjeseci (iako kažu da je tad strah od odvajanja najgori) i jedno dva-tri tjedna je bilo svakakvo, možda gore meni nego njemu.
Na adaptaciji je izgledalo da će se dobro prilagoditi, iako prva dva dana smo bili u nekoj čudnoj grupi gdje su me tete ubile u pojam nekim stavovima, ali kasnije su nas prebacili u drugu gdje sam odahnula. Prvi dan se uglavnom sam igrao, drugi dan se zalijepio za mene i nije se dao skinuti. Proživljavala sam užase jer sam bila strašno zabrinuta prvenstveno kako će zaspati. Tete su doduše govorile da i djeca koju roditelji doma nose i nunaju do besvjesti u vrtiću sama zaspu, i kad se adaptiraju spavaju i po tri sata. To mi je bilo uopće nepojmljivo.
Kad smo nakon desetak dana krenuli i sa spavanjem, prvih dana nije bilo problema, ali par dana kasnije kad je skužio da je to sad tako svaki dan, nešto ga je ćopilo. Kasnije opet kako koji dan, ali nakon dva tjedna je spavao i po dva sata.
S ostavljanjem je isto bilo nekih manjih problema i svaki put kad bi zaplakao sjetila sam se onoga da treba biti odlučan kod ostavljanja i ne ostajati predugo ili se vraćati, tako da sam znala stajati pred vratima - hoću ući, neću - sve dok ne bi čula da je prestao. Sreća to je bilo samo nekoliko puta i od tada se više nije ponovilo, iako kažu da se to zna javljati i u fazama pogotovo kasnije u vrtićkim grupama.
Sve u svemu i to je prošlo i danas mogu zaključiti da nismo imali neku pretešku adaptaciju....kad dođemo zatrči se na autiće i odmah od jutra divlja, ponekad ima nekih manjih problema s jelom, ali to je i doma tako, tu i tamo, zaspi sam i spava dva sata bez problema, koji put se ne da doma jer se zaigra, pa ga čekam da završi...
Isto je najstariji u grupi jer je dosta klinaca koji su čekali da navrše godinu dana pa su kasnije došli, ali s vremenom će se i to sve manje osjećati.
Ono što mi je ipak najgore i što se, nažalost, ne može izbjeći, su te česte bolesti s kojima se treba pomiriti i znati da si učinio sve za što jači imunitet, ali ako ne ide, onda se treba nositi s time što bolje znaš i umiješ (npr. imati baku za uletavanje :lol: , i sl.)
iščeprkala sam ovaj stari topik da se malo ispušem.
ustvari nije ništa strašno, ali sam svejedno tužnjikava...
dakle, b je krenuo na adaptaciju od nove godine i prilagodio se bez većih problema. spavanje se pokazalo najproblematičnijim, urlao bi u ogradici, pa su tete nastupile fleksibilno i same odlučile staviti ga na onu 'ležaljkicu-krevetić' na kojoj sad spava i po 2 sata (što je meni SF). zaključujem da su sklone prilagoditi se djetetu, a vidim i da se radi s njim jer kad se igramo pokazuje stalno neke nove elemetne (pljeskanje, pokazivanje dijelova tijela i sl...) muž ga vodi i kaže da super reagira na te žene, trči im u zagrljaj (jao, ljubomora će me uništit') i tako, sve ok.
ineče, prvih se par tjedana ljutio na mene i ignorirao me kad bih došla s posla, pa bih mu se ja umiljavala, pa bi sisao itd., ali mi se čini da više nije ljut; sad se cereće sa mnom čim dođem i spreman je za igru...
nego, zašto ja to pričam: bila sam u petak po njega i sve super, doleti mi on u zagrljaj i dobro je raspoložen; a i bila je ova teta koja mi je najdraža za komunikaciju i tako nas dvije malo popričamo..
i ona ga uzme hvaliti, što joj vjerujem, i krene s anegdotama: te b ovo, te ono (tu mene već štreca jer ona ima sad već hrpu pričica o njemu koje su meni nepoznanica) i kako je on odlučan i krasan i kako ujutro ju odmah žica da mu dade čaj i ne da joj mira i pokazuje na policu gdje su bočice!
ja se zbunim, promrmljam nešto, ali tu nju već trebaju ostala djeca i ode ona nazad u grupu...razgovor gotov.
e, sad, prvo, on nikad nije koristio ni dudu ni bočicu, pije na čašu, na slamku, na malu janu-kako god.
drugo, ne pije NIŠTA osim vode.
navodno je on njih tražio bočicu s dudom jer je vidio ostalu djecu. ok, progutala sam to, bočicu nisam kupila, ako imaju, nek mu daju - kućne su navike ostale iste.
ali taj glupi instant saharinski čaj me progoni. čemu to? i mislila sam da im jutros muž kaže da mu ga ne daju, ali su ga očito navukle i ako ih traži, sigurno će plakati i kad vidi druge...
ma, bezveze mi je sve to i pogotovo ja sama sebi. i nije problem u mojoj nemogućnosti da iskomuniciram svoje želje (koje su one ipak dijelom pogazile) ili je? joj, tako sam tužna (mama mi kaže da dramim i pretjerujem) i vjerojatno posesivna i sigurno ljubomorna.
znam i sama koji mi je izbor (ili prihvatiti i ne zamjerati im ili jasno reći što očekujem), ali što je najbolje za njega i njihov odnos prema njemu?
ma, ustvari me ubija to što nisam s njim i što neki drugi ljudi provode s njim 10 budnih sati, a ja 3....