MOLIM BEZ LJUTNJE (kako usvojiti ako već imate dijete)

Nemoj te me pogresno shvatiti, al imam par pitanja!
Prvo da objasnim svoj status<
-imam jedno dijete i planiram jos
-finansijski dobro stojim i imam veliku zelju da pomognem bar jednom djetetu, da mu pruzim svu ljubav kao i svojoj djeci, da ga usmjerim na pravi put i da ga gledam kao da je moje!!!
E sada, moje pitanje je sljedece, kome god sam rekla svoje zelje, svi su me plasili da to nije pametno, kao GENI SU GENI, u fazonu da su to djeca obicno problematicnih roditelja, i da ce i djeca takva da budu!
Ja bas ne vjerujem u to, i mislim da cu ih moci nauciti svemu sto treba, ali ipak malo me kopka?? Sta vi mislite o tome, mislim ima na ovom topiku i iskusnih, pa me zanima da li sam u pravu??
Dosad sam procitala samo pozitivna iskustva!
Isto me zanima da li neko zna za usvajanje djece u Republici Srpskoj, posto tu i zivim? Uspjela sam samo da nadjem u federaciji, a u RS nista, pa me zanima zna li iko sta??
Veliki pozdrav, i nadam se da mi neko ne zamjeri, nisam mislila nista lose, samo da se uvjerim!!

Bio je jedan topic sličan ovome prošle godine.

U RH nemaš pravo usvajanja djeteta ako već imaš svoje biološko, možeš mu postati udomitelj ...



Ja znam i za jedno jako negativno iskustvo - možda su geni, možda splet okolnosti doveli do takvog ponašanja djeteta ...


Lijepo od tebe i samo naprijed!

Citiraj:

---

Vrijeska prvotno napisa

U RH nemaš pravo usvajanja djeteta ako već imaš svoje biološko, možeš mu postati udomitelj ...

---

nisam znala da je takav zakon, mislila sam samo da je praksa (ako)

Citiraj:

---

ivarica prvotno napisa

Citiraj:

---

Vrijeska prvotno napisa

U RH nemaš pravo usvajanja djeteta ako već imaš svoje biološko, možeš mu postati udomitelj ...

---

nisam znala da je takav zakon, mislila sam samo da je praksa (ako)

---

tako su meni rekli ... no mislim da si u pravu - zakon vjerujem ne brani usvajanje

Udomitelj????
To znaci, da nosi svoje prezime, pa kada postane punoljetan onda se dijete samo odlucuje koje prezime da nosi??
Jesam li u pravu??
Ali zivi snama??
Meni prezime i papir nista ne znaci!!

U RH zakon ne brani usvojenje roditelju/ima koji već imaju biološku djecu, dapače upoznala sam jedan takav par. Naravno, takve su prilike rijetke, kao uostalom i one kad "ostvareni" posvojitelji dobiju još jedno dijete na posvojenje. Kroz kontakte sa soc. radnicima imala sam priliku često čuti zgražanje što biološki roditelji uopće i pomišljaju na posvojenje nekog djeteta :?

Udomitelj kroz određeni vremenski rok brine o djetetu koje za posvojenje nije steklo uvjete (a najčešće niti neće) i za to dobiva naknadu od države.

Ovo vrijedi za RH, ne znam kako je u BiH.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

U RH zakon ne brani usvojenje roditelju/ima koji već imaju biološku djecu, dapače upoznala sam jedan takav par. Naravno, takve su prilike rijetke, kao uostalom i one kad "ostvareni" posvojitelji dobiju još jedno dijete na posvojenje. Kroz kontakte sa soc. radnicima imala sam priliku često čuti zgražanje što biološki roditelji uopće i pomišljaju na posvojenje nekog djeteta :?

Udomitelj kroz određeni vremenski rok brine o djetetu koje za posvojenje nije steklo uvjete (a najčešće niti neće) i za to dobiva naknadu od države.

Ovo vrijedi za RH, ne znam kako je u BiH.

---

:/ :(

(..mislila sam poboldati samo onaj dio da je teško da ostvareni posvojitelji posvoje još jedno dijete...)

A svi mi imamo (i) "problematične" gene, po toj logici nitko od straha ne bi ni rađao. (Topic na tu temu otvorila sam bila lani jer me iznervirao naš vječni premijerski kandidat 8) )
Nela, vjerujem da u tvom mjestu imaš CZSS, obrati im se za informacije oko posvojenja i udomiteljstva... postupi onako kako osjećaš, a ne kako ti drugi kažu da trebaš osjećati :heart: .

Nemam posvojeno dijete ali idem već nekoliko godina u dom posjetiti djecu i imala sam dijete na privremeno udomljenje.
Meni stalno ljudi govore da je bolje da si nikoga ne uzmem doma jer tko zna koga uzimam, tko zna kakve gene nosi... Pa tko zna kakve gene nosi moje dijete? Tko mi garantira da se u pubertetu neće drogirati i tuči nas? Ima jako puno slučajeva, loših iskustva kad vlastita, rođena djeca kad odrastu odbace roditelje, kradu, tuku ih...

Mislim da sama činjenica da smo mi rodili to dijete nije garancija za uspjeh. Dobar odgoj, razumjevanje, razgovori... to jest!

Ja sam bila grozna u pubertetu i očekujem da če i moje dijete biti jer je već sada teško odgojiv, ali zar zbog toga nisam smjela imati djecu? Možda mi drugo djete pokupi gene od neke praprabake i bude mirno i lako odgojivo. Nemam pojima :?

Ljubav i odgoj čine čuda, bez obzira kakve gene dijete imalo!

Što se tiče nemogućnosti posvojenja za obitelj koja već ima djecu, tako nešto u zakonu NE POSTOJI. Pa to bi bilo protuustavno i diskriminirajuće. Ne postoji nikakav objektivan razlog koji bi eliminirao već realizirane roditelje iz postpuka posvojenja. Dapače, budući da u zakonu stoji i formulacija da se posvojenje ostvaruje "u najboljem interesu djeteta", u centrima već realizirano roditeljstvo mogu smatrati prednošću, pogotovo kod posvojenja starijeg djeteta.

Udomitelj nije skrbnik djeteta, nego samo osoba koja mu pruža privremeni smještaj da ono ne bi bilo u domu. U Republici Hrvatskoj nedostaje udomitelja, tako da je taj vid pomoći djeci itekako potreban. No, to nije za ljude koji žele posvojenje, jer nije i ne može biti zamjena za posvojenje niti kraći put ka posvojenju.

Geni? Koliko nas oni određuju i u čemu? Određuju li geni hoćemo li mi biti dobri ili loši ljudi? Koliko je meni poznato, ne. Godinama su nas plašili pričama o tome da je sve zapisano u genima, da bi se konačno otkrilo da imamo više nego tri puta manje gena nego što se pretpostavljalo. Kao ljudi nismo određeni samo genetikom. Što se tiče naše djece, problem je u medicinskom smislu taj što mi najčešće nemamo nikakvih podataka o njihovoj obiteljskoj anamnezi. Nemamo pojma o obiteljskoj sklonosti nekim bolestima, itd. Ove priče o tome kakve gene nosi "tuđe" dijete su po mom mišljenju primitivne i pričaju ih neupućeni ljudi. I ja sam se naslušala komentara tipa "nemoj uzimati tuđe dijete", srećom ne od ljudi čije su mi mišljenje i podrška bili bitni. Ja sam onda počela nabrajati "svijetle primjere" iz vlastite obitelji, kakve vjerojatno svi imamo. U svakoj obitelji ima dobrih i loših gena, kao i onog nasljeđa koje se ne prenosi genetski nego odgojem. Geni mog sina? Drugačiji su od mojih, a često mislim da su i bolji. Često razmišljam da ga ne bih mogla rodit takvog prekrasnog kakav je.

Ali postoji još nešto što su mnogi ljudi skloni ispustiti iz vida, pogotovo potencijalni posvojitelji. Primijetila sam da se neki ljudi ponašaju tako kao da sve počinje posvojenjem. A nije tako. Svako naše dijete ima svoju priču koja počinje njihovim začećem i rođenjem. Tko više tko manje, oni nose zapisano pamćenje o tome. To ne mora biti na svjesnoj razini, ali postoji u njima u obliku neke frustracije, nejasnog osjećaja gubitka. Moj sin je posvojen kao jednogodišnjak, no on se je negdje u dubini bića sjećao frustracija koje je podnosio u toj prvoj godini svog života, pa je čak to i verbalizirao, na način koji mi još uvijek uzrokuje žmarce po kralježnici. To je pogotovo izraženo kod starije djece, čija je frustracija veća i obuhvatnija, koja su često zanemarena, nedostatno odgojena i obrazovana, a neka su bila i zlostavljana. Oni u sebi nose teret svoje sudbine.

Osim toga, naša djeca se moraju suočiti sa svojom pričom. Budući da moj sin zna sve o svom porijeklu mogu iz prve ruke reći da to nije nimalo lako, prvenstveno za dijete, a onda i za roditelja. Ta pitanja identiteta i pripadnosti, porijekla, biološke obitelji, nasljeđa, opterećuju našu djecu i oni o tome razmišljaju i razmišljat će tijekom čitavog svog života. To je tako i s tim treba biti na čistu kad se ide u posvojenje. Posvojitelj, čak i ako dobije malu bebicu, ne dobiva lutku bez prošlosti koja počinje svoj život posvojenjem, nego malog čovjeka sa svojom sudbinom, koja je do tog trenutka bila teška i s kojom će se ono cijelog života morati nositi.

Međutim, uz uvjet da se sve te činjenice prihvate takve kakve jesu, ono što je najljepše kod posvojenja, barem meni, je da ono prekida taj lanac patnje, zanemarivanja, zlostavljanja... U posvojenju dva minusa daju veliki plus, dvije frustracije daju veliko zadovoljstvo i sreću. Sve ranije nabrojane poteškoće je moguće savladati, samo čovjek za to mora imati ljubavi, snage i sposobnosti. Ja već 5, 5 godina odgajam svog posvojenog sina i nadam se još jednom djetetu. Na temelju svog iskustva mogu reći da taj odgoj nije bio lak, ali je urodio već sada vidljivim rezultatima. Ne bih sad ovdje hvalila svog sina, ali mogu reći da sam vrlo zadovoljna kao roditelj i da sam zahvalna i sretna što je naš put bio takav kakav je bio. I ne bih htjela da je bio drugačiji.

Zdenka 2 prekrasno mi je čitati tvoja razmišljanja :heart:

Super Zdenka :heart: , upravo sam jutros o tome htjela nešto napisati. Tu je post Lenine (mislim da je pisala i za portal) koja je ispričala koliko se morala "obrazovati" i literature pročitati dok je naučila kako pristupiti svojoj (u starijoj dobi posvojenoj) djevojčici i razumjeti njene potrebe. To se teško može "intuitivno" znati, posvojitelji /udomitelji moraju odnekud naučiti, odnosno potražiti pomoć psihologa.

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=155&Show=1742

Zdenka :heart: super si to napisala!

Zdenka i Čokolada, :heart: A propos gena, mislim... To je stvarno bez veze, ne mislim da su npr. moji i MM-ovi neko cvijeće, a i glupo je o tome razmišljati, iako to stvarno je prva reakcija okoline i u neku ruku je to "normalna" predrasuda. Onda pola ljudi na svijetu ne bi trebalo uopće ni rađati djecu, kad bi se to razmatralo.
Mene otpočetka najmanje to brinulo, a najviše brinulo to kako pomoći djetetu prevladati činjenicu ostavljanja. Jer sam odmah mogla vizualizirati npr. svoje voljene nećakinje kako bi im bilo da su negdje ostavljene... I kako imati snagu ne pokazati djetetu svoju tugu zbog toga što je dijete ostavljeno kao malo. Međutim, nakon Školice i ovakvih predivnih postova i linkova osjećam se osnažena :heart:. Hvala vam.

Ja se znač često pitati kakav bi bio Daniel da ga je netko drugi odgajao. Sigurno bi bio skroz drugačija osoba. Karakter je uvijek isti, ali usmjeravanja roditelja, okolina, i slični faktori čine osobu takva kakva jest :heart:

Čoksa, hvala ti na tom linku. Lenina si je dala puno truda i lijepo je to opisala, slažem se sa svime. Mislim da je jako dobro čitati literaturu o posvojenju, nažalost stranu, jer mi takve još uvijek nemamo. Bez obzira na razlike u načinu življenja, mentalitetu, sustavu socijalne skrbi i načinu posvojenja, u stranoj literaturi se ipak može naći mnogo toga što nam može pomoći.

U svoje osobno ime mogu još dodati, s obzirom na ono što piše u Lenininom članku, da ja stvarno, ali stvarno nisam tužna što nisam rodila i što nemam biološke djece i ne pitam se nikad kakva bi bila moja biološka djeca. Uopće ne razmišljam o tome. Kad se sjetim dvije godine ulupane u MPO i svega što sam kroz to doživjela, jedino na što mislim je da to nikada ne bih ponovila da mogu vratiti vrijeme. Mogu biti i preciznija pa reći da sam sretna što nisam rodila, jer mi se moj životni put i moje roditeljstvo toliko sviđa. Sve što još želim je još jedno i to posvojeno dijete.

i dobiti ćeš ga Zdenka :heart:

Citiraj:

---

Pliska prvotno napisa

i dobiti ćeš ga Zdenka :heart:

---

Iz tvojih usta u Božje uši.

I ja se nekako slažem sa Zdenkom, iako nisam ni posvojila, ni rodila, mogu samo zamisliti i preslikati na tu zamišljenu situaciju svoje dosadašnje životno iskustvo. Kad netkog voliš, od djeteta do odrasle osobe, više ne razmišljaš o tome kako bi bilo da je taj netko neko drugi, drugačiji i da ti je u život na drugi način. Voliš ga baš njega takvog, alternative ne padaju na pamet.

Ispravak, mislila sam reći "da ti je u život ušao na drugi način".

ne može se???

a joooj...i ja sam o tome razmišljala...
nije mi jasno zašto se ne bi moglo...ako ćeš time pomoći nekom djetetu bez roditelja.

Zdenka :heart:

Svaki put kad citam tvoje postove nanovo se sjetim Virgo :cry:

Citiraj:

---

Natasa30 prvotno napisa

Zdenka :heart:

Svaki put kad citam tvoje postove nanovo se sjetim Virgo :cry:

---

Da, mi smo često bile istomišljenice. Ali, ona meni nedostaje u cjelini, možda i više u onim stvarima u kojima se nismo slagale, ali mi je ona "dala misliti" i na mnoge sam stvari počela drugačije gledati zbog nje. Imala je stav, ali i blagost i veliku širinu. Mislim da ona mnogima jako nedostaje, pogotovo onima s kojima je bila u stvarnom svijetu. :cry: