Duga priča o kratkom porodu
Cijelu trudnoću sam očekivala da ću kao i prošli put roditi nesto ranije. Tjednima prije termina počeo mi je odlaziti čep, bila sam otvorena prvo dva, pa tri centimetra, često sam imala bh kontrakcije, ponekad toliko jake da bih bila sigurna da je porod krenuo, a onda bi opet sve stalo.
Premda je službeno bilo još pet dana do termina, ipak sam već postajala nestrpljiva.
Tog petka ujutro sam imala zakazan pregled kod ginekologa i cijeli dan ranije sam mm-u gunđala da ne želim ići na taj pregled, a još manje da ako prođem termin želim slijedeći tjedan ići u bolnicu na amnioskopiju i sve ostale “radosti” koje nosi prenošenje.
I eto, beba kao da me čula. Sutradan, 4 dana prije termina, u 6 h ujutro iz sna me probudi poznati prasak u trbuhu, ali pomislih “Ma ne, to sam ja sanjala od silne želje da napokon rodim”. Međutim čim sam ustala iz mene poteće prilična količina vodice. Požurim u kupaonu da se uvjerim da je voda potpuno bistra i odmah probudim mm-a - nema se što čekati, previđali su mi brzi porod, a treba stići od Zagreba do Rijeke. Zbog grozomornog iskustva na prošlom porodu, ovaj put smo se odlučili za toliko hvaljen porod u vodi u riječkom rodilištu.
M. naša dvoipogodišnja kćer je čvrsto spavala i to me umirivalo jer me bilo strah kako će proći to naše prvo razdvajanje. Trebalo nam je nekih pola sata da se spakiramo i dočekamo svekrvu koja ce čuvati M. i oko 6.30 h smo vec krenuli put Rijeke.
Od svih mogućih poza koje sam planirala za lakše trudove i brze otvaranje u autu, na kraju sam instinktivno legla na lijevi bok na stražnjem sjedalu i u tom položaju ostala do kraja. Nazvala sam rodilište, objasnila da mi je pukao vodenjak i da dolazimo na porod u vodi, ali me s druge strane slušalice dočekao ne bas previše raspoložen glas i kratko, bojažljivo: “Ah, dobro, ako stignete…”. Zatim sam nazvala primalju B. s kojom sam se dogovarala oko poroda i rekla da stižemo. Ona na žalost nije bila dežurna ali mi je rekla koga da tražim kad stignemo. To me umirilo. Važno da nas netko očekuje.
Do Karlovca nisam imala gotovo nikakve trudove, tek slabe bolove ali previše neregularne da bi se uopće bilježili. Međutim nešto prije Delnica osjetim prvi pravi trud, a odmah nakon dvije minute i drugi :shock: te tako njih desetak. Mm-u nisam niti rekla da se ne uspaniči i zapravo sam se borila sa odlukom da li da skrenemo u Delnice na hitnu dok se još možemo skinuti sa autoputa. Nazvala sam svog ginekologa (koji mi je i prije u šali rekao da ima nekog prijatelja porodničara u Delnicama i pitao da li imamo montirano rotirajuće svjetlo na autu), da pitam što da radimo, a on je izrazio nadu da ipak stignemo do Rijeke, rekao mi kako da prodišem trudove ako me počne “napinjati”. A napinjati me počelo čim sam prekinula razgovor :mrgreen: .
Kad smo ušli u Rijeku trudove sam imala takoreći bez pauze s jakim nagonom za tiskanje, puhala sam i jedva ih prodisavala, mm je upalio sva četriri žmigavca i uglavnom sjedio na trubi ne bi li se što brže progurali kroz jutarnju gradsku gužvu u koju smo upali. Iz rodilišta su nas pak telefonom upućivali gdje da točno idemo kako bismo sto prije stigli.
Oko 8.30 h smo stigli pred rodilište. Izašla je po nas jedna sestra, i nekako u razmacima izmedju dva, tri truda uspijeli smo doći do lifta. Ja sam uspuhano objašnjavala da smo mi došli iz Zagreba na porod u vodi ili na stolčeku, a žena me u nevjerici prekinula: “Dijete drago, kakva kada, kakav stolček? Ravno u rađaonu! Ti budeš sad rodila ko iz topa”…utrpala nas u lift i pritisnula kat rađaonice. Tu je moj strah da sam “za badava” došla u Rijeku kulminirao, očajnicki sam tražila primalju S…Uvlače me u neku sobu, dvije sestre skidaju, jedna me pregledava i kaže “Čovjece što je ovo? Ona je potpuno otvorena…”. Džizus, od prvog truda do potpune otvorenosti nije prošlo niti sat vremena! Ja se i dalje derem “dajte mi primalju S.!” ona kaže “Pa ja sam primalja S.”, a ja na trenutak čak pomišljam da me žena laže, eto koliko sam bila paranojična. Bezuspješno pokušavam iz torbe iskopati plan poroda, primalja me smiruje riječima “Pa to ćemo se sve dogovoriti, vi će te nam reći sve kako želite”. Naravno ne moram ni reći da nitko nije spominjao klizmu, ni brijanje jer za to nije bilo vremena. Također nije bilo vremena za ctg, uzv, a kamoli drip i slične uobičajene postupke koje sam planirala odbiti.
Prelazimo u neku drugu prostoriju, stavljaju me na krevet i ugledam kadu. Ne mogu vjerovati – kadu koja se puni za mene! :D
Primalja me pregledava tijekom truda da vidi gdje je točno glavica, mislim da mi je tom prilikom gledala i rastezljivost međice ili čak prevlačila cerviks preko glavice. Ostali pokušavaju dešifrirati moje nalaze kako bi se uvjerili da imamo sve sto je potrebno za porod u vodi. U žestokim trudovima i tranziciji odgovaram na pitanja poput “koliko je bila teška vaša prva beba?”…Došao me i jedan doktor pogledati, taman kad sam već potpuno izgubila kontrolu, prije svakog truda sam vikala “evo ga…dolazi…jos jedan” premda sam bila zadovoljna kako se sve odvijalo ipak je sve išlo tako naglo da sam pomalo panično reagirala, a bome i oni zadnji trudovi stvarno bole. Napipala sam neki stolić iznad kreveta i pri svakom trudu sam ga stiskala ko luda. Doktor me pitao kako se zovem ne bi li uspostavio komunikaciju s podivljalom rodiljom. Pa me oslovio “dajte me pogledajte, zar smo svi tako ružni?” :lol: eto to me uspjelo čak i nasmijati…
I kucnuo je čas, idemo u kadu. Međutim netko je ušao i rekao da je mm ostavio auto ravno ispred ulaza u rodilište i da mora ići preparkirati. To znači svući sa sebe zelenu uniformu, spustiti se u prizemlje, preparkirati i sto je jos teže pronaći parking kojeg nije lako pronaći. Ulazim u kadu i mislim si: “Evo ga, ne može sve ispasti tako savršeno, mm na kraju neće prisustvovati samom rođenju djeteta”. Međutim vratio se u roku minute, uopće ne znam kako mu je to uspjelo.
Sjeo je iza kade i pridržavao me ispod ruku, a dvije primalje su mi pomagale sprijeda, jedna je cijelo vrijeme čuvala međicu i disale su zajedno sa mnom. Voda je bila jako topla, gotovo vruća, to me iznenadilo. Kada je dosta velika, mozda čak i prevelika za mene, ja sam naime relativno sitna i imala sam osjećaj da se pomalo gubim u tom prostoru i sad je tu teško reci koliko mi je voda olakšavala trudove jer je to već bio sam izgon ali bilo mi je jako ugodno. Nije bilo tiskanja nego samo lagano prodisavanje trudova, prepuštanje, puštanje da se bebica sama od sebe spusti onako kako to prirodno ide. Opuštenoj atmosferi pridonosila je i muzika. Nisam uopće bila svjesna što svira (to mi je tom trenutku bilo zaista nebitno) ali neposredno prije nego sto sam rodila primalja S. je rekla “daj promijeni tu muziku pa nece valjda uz ovo roditi”. Vidjela sam kako jedna primalja primiče stolić s priborom za bebu i nisam mogla vjerovati da se to sada događa, ja rađam, i u roku nekoliko minuta sve će biti gotovo i ugledat ćemo našu bebu! Nisam mogla vjerovati ne samo zato što je sve išlo tako brzo, nego i zato što je sve bilo tako prirodno, jednostavno, onako kako sam čitala da može biti i pribojavala se da toga ima samo u knjigama ili samo na zapadu i da ja to mozda nikada neću uspjeti doživjeti. Osjećala sam bebicu kako se spušta milimetar po milimetar u porođajnom kanalu, svakim trudom bliže nama. Primalja D. mi je rekla da popipam glavicu, osjetila sam mekanu kosatu glavicu kroz otvor promjera kokošjeg jajeta, nevjerovatan osjećaj kada prvi put pojmiš da ti i tvoja bebica više niste jedno biće :heart: . U slijedećem trudu je izašla cijela glava, primalja S. mi je rekla da pogledam ali bila sam cijela potopljena u vodu, navale trudova su bile strahovito jake, i nisam se mogla nagnuti prema naprijed da bih vidjela bebu.
Tada se dogodilo nešto pomalo nepredviđeno i nismo se svi baš najbolje snašli. Kad je glavica izašla ja sam očekivala olakšanje i onaj osjećaj kako ostatak tijela samo isklizne. Međutim tek tada je nastao pravi “ring of fire”, ramena nisu htjela van, osjećala sam da ga primalja pokušava izvući i onda mi je prvi put rekla “da sad malo stisnem”. Međutim čim sam se pustila tom nagonu, ja sam počela tiskati iz sve snage i nisam uopće više mogla suzdržati niti kontrolirati taj poriv, tu sam čak prvi put i ispustila neki čudan krik. Rezultat: bebolincu je napukla je ključna kost, (međutim to smo saznali tek kasnije pa nam niti to nije pokvarilo prekrasan trenutak) i ja sam malo pukla.
Rođen je u 9,20 h, 15-ak minuta nakon ulaska u kadu, oko 45 minuta nakon ulaska u rodilište, oko sat i pol nakon pojave prvog truda, 3 sata i 20 minuta nakon pucanja vodenjaka.
Stavili su mi ga na prsa, mm je prerezao pupčanu vrpcu, onda su ga izvagali, 3,520 kg, 50 cm, jednominutni pregled pedijatra dok smo primalja i ja rješavali rođenje posteljice. Zatim sam prešla na stol, sada su prvi put montirali stremene (hvala im za to, mrzim lezeći položaj sa nogama u stremenima, toliko je ljepše i dostojanstvenije bez toga). Stavili su mi bebu na prsa. Puna neke nevjerovatne sigurnosti u sebe nisam htjela forsirati dojenje, pustila sam ga da se samo tako odmara na meni dok me doktor šivao (to je ujedno i jedini medicinski zahvat koji sam primila u rodilištu). Pukla sam površinski za par šavova (puknuće 1. stupnja) ali valjda zato što su površinski ne bole niti približno koliko me boljela mediolateralna epiziotomija kod prošlog poroda, i sjedim već za nekoliko dana (Možda sam mogla i odmah sjediti ali nisam niti pokušavala).
Onda sam pomogla bebi da pronađe ciku, odmah se prikopčao i nije stao punih dva sata dok su nas ostavili, nas troje, same, da uživamo. Vani je bio kristalno vedar zimski dan, soba okupana jutarnjim suncem, mm i ja smo se štipali da se uvjerimo da ne sanjamo, da se ovo stvarno događa ne mogavši vjerovati da se sve baš tako savršeno poklopilo.
Nakon toga su mm-a poslali po stvari dok su mene sredili i pripremili za prelazak u apartman. Dok sam ležala na padeli jedan doktor je došao uzeti podatke (one koje nismo stigli dati po ulasku u rodilište), tu sam naknadno dala pristanak za sve medicinske zahvate. Nevjerovatno ali tip mi se ispričao jer “mora da mi je nezgodno razgovarati s njim dok sjedim na padeli, ali moramo to obaviti”. Inače, zaboravila sam spomenuti da su mi apsolutno svi koji su se susreli sa mnom čestitali na rođenju djeteta.
Boravak na odjelu je bio iznimno ugodan, apartman mi je omogućio da se u tih tri dana ostanka u rodilištu dobro odmorim, naravno koliko je to uopće moguće uz cjelonoćna dojenja i ostale radosti babinja. Riječko rodilište je za svaku pohvalu, od ekipe na porodu, do doslovce svake sestre za bebe, kuharice i čistacice. Svi su bili super. E da, i nema kolektivnog zurenja među noge na vizitama. Nitko me u ta tri dana nije pregledao na takav način. Tek prije nego što su me otpustili mi je jedna sestra pogledala šavove, ali tako da je zamolila za dopuštenje.
A ono što je najljepše bilo je imati bebu non-stop pokraj sebe.
Također ljepota ovakvog poroda je što se bol odmah zaboravi, sto je oporavak nebrojeno puta brži nego kod klasičnog poroda pa se možeš ubrzo posvetiti važnijim stvarima, bebici, starijem djetetu itd. Evo prošlo je mjesec dana otkako sam rodila, a već sve sama radim po kući, i to sa dvoje djece. Tjedan dana nakon poroda pekla sam božićne kolače - čisto za ilustraciju. Bebač krasno napreduje, u mjesec dana dobio je skoro dvije i pol kile.
Nakon prvog poroda ostala mi je gorčina koje se nisam mogla rješiti više od dvije godine i koja me, mislim, u mnogim stvarima kočila.
Nakon ovog poroda ostalo mi je krasan doživljaj kojega se rado prisjetim i neka nova vjera u moje žensko tijelo povezana sa osjećajem trijumfa.
Dok sam rađala u kadi čudila sam se “civiliziranosti” cijele situacije, a opet zapravo sam rodila prirodno kao da sam rodila u štali. I to je najbolja moguća kombinacija.
Re: Duga priča o kratkom porodu
pročitala priču u jednom dahu!
Vidim, imale smo iste primalje, zar nisu divne! :heart: Ali, kao što si i sama rekla, ne samo one, nego svi od reda, od liječnika do pomoćnog osoblja.
Još jednom čestitam na hrabrosti i upornosti! :D
