beba u inkubatoru

Dugo sam trazila di bi smistila ovu temu. Nadam se da nisan pogrijesila. Rodila sam prije 12 dana. :D
Moja beba se rodila u 36 tjednu i jos je u inkubatoru. Ovo mi je bio drugi porod. Ono sto mene muci je da se necu moci sa ovom bebom povezati kao sa prvom bebom. Jesam li paranoicna? Naime, prvu bebu sam rodila u Makarskoj i bila je dan-noc uz mene. Ovo dite su mi dali minutu da ga primim i onda mi ga odnijeli u inkubator. Sad ga mogu gledati samo preko stakla i to ne svaki dan nego svako drugi jer je beba u splitu (posjeti su od 13-13:30 a od toga ga vidim 10 min pa mi se ne isplati vozit svaki dan dva sata).
Neman uopce osjecaj da je to moje dijete ni da sam rodila. :? Jel neko ima slican problem???
Nadam se da nece jos dugo bit u inkubatoru, svaki dan mi je ko tjedan.
jos nesto: jeste li uspile zadrzati mliko dok je beba bila u inkubatoru?
Molim vas vasa iskustva sa bebama iz inkubatora!!!

a zašto ti nisi u bolnici zajedno sa bebom?
Mislim da je već bilo nešto na tu temu, možda ti se javi netko tko zna više.

pa nije li 36 tjedan već velika beba, nije li bilo nešto na temu o nekom istraživanju da nedonoščad bolje napreduje na majčinim grudima nego u inkubatoru (ne znam detalje)

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

pa nije li 36 tjedan već velika beba, nije li bilo nešto na temu o nekom istraživanju da nedonoščad bolje napreduje na majčinim grudima nego u inkubatoru (ne znam detalje)

---

heh...to svugdje sem u splitu vrijedi
moj bebač je rođen 35+1
bio je u inkubatoru iako je beba kus i pol kako bi rekli (3450gr i 51cm)
tek nakon 5 dana sam ga takla
onda su ga izvadili iz inkubatora i dopustili mi dojenje
samonom je bila mama iz Makarske, ali ona je dobila apartman :? :? :? i dojila 2x dnevno
moj Luka je nakon 10 dana išao doma jer je zaista fantastično napredovao
ona je ostala iza mene u rodilištu...


nemoj se bojati da se nećeš moć povezati s bebicom...ćim je prvi put takneš bit će ti ko da se nikad razdvajali niste... :heart:

Znam da ti je sigurno jako teško. Probaj naći neku unutranju snagu da lakše prebrodiš dane. Izdajaj se kako bi zadržala mlijeko. Pitaj o mogućnosti da bebu hrane tvojim izdojenim mlijekom. Raspitaj se o mogućnosti ostanka uz bebu u bolnici, mada sam sigurna da je jedina mogućnost neki apartman ako postoji i nebi se bilo loše upisati u neki red čekanja na njega. Ali, apartmani se plaćaju i to dosta, tako da ovisi o financijskoj situaciji u obitelji.
Nadam se da će dani brzo proći i da ćeš moći uživati s bebom, za sada je važno probati nekako osigurati da se beba hrani tvojim mlijekom. I nemoj se brinuti da se nećete povezati jer i beba zasigurno jedva čeka da je njena mama prigrli. :love2:

moja druga beba je bila u inkubatoru punih 50 dana + još 2 tjedna u bolnici kad je izašla

ne brini, bit ćeš povezana s njom jednako kao i s prvom bebom

mlijeko sam zadržala izdajanjem (s tim da sam se ja izdajala 2 puta dnevno u bolnici i još 2-3 puta kod kuće- ovo "kućno" sam zamrzavala) i dojila je do 10.5 mjeseci (uz nadohranu adaptiranim)

znam kako ti je, i ja sam se osjecala kao da nisam rodila, po noci sam se budila sa rukom na trbuhu
dobila sam ga na ruke tek treci dan kad sam krenula na dojenje
bila sam cijelo vrijeme u rodilistu i najgore mi je bilo gledati kako svi imaju svoje bebice uz sebe, a ja idem tamo na 20 sec ga vidjeti preko stakla...kao da sam neka frikusa, a ne njegova mama

Inicijalno sam bila zbunjena pa preplašena pa ljuta pa čudno koncentrirana na detalje... pa sam ga se bojala primiti....i cijelo vrijeme mi se činilo da ga volim, no prava ljubav me ošamutila tek kad smo se pomirisali. :heart:
Ne brini za povezanost, meni se čini da su roditelji uz takvu djecu čak i više vezani (valjda nadoknađuju :lol:).

Inzistiraj na smještaju u bolnici!
Povremeno im je gužva, ali te stave na listu i zovu kad se prvo mjesto oslobodi.
Izdajaj se svako 2-3 h (obavezno i po noći) i ne gubi nadu. Znam stvarno puno mama koje su održale laktaciju uz dugotrajnu odvojenost

~~~~~~ da bebica brzo vidi Makarsku.

Puno hvala svima na podrsci!!!! :heart:
Danas me docekalo veliko iznenadjenje u Splitu - premjestili su ga iz inkubatora u obicni krevetic i rekli mi da pricekam jos do 15 h i da cu ga moc podojit :mrgreen:
Od srece nisan mogla pristat plakat - muz je mislio da se nesto dogodilo!!!
Prvi put sam ga dobila na ruke nakon 13 dana... Nadam se da ce sada brzo doci kuci kad ga pocnem dojit. Inace je podoj 2 puta dnevno ali kako nisan iz Splita, dojit cu ga jednom dnevno a dalje ce mu davat izdojeno mliko. Izdajem se i kod kuce i po noci i nadan se da cu zadrzati mliko (svoju Elu sam samo 3 miseca dojila, nadan se da cu sada moci duze)
dia (napisa):
najgore mi je bilo gledati kako svi imaju svoje bebice uz sebe, a ja idem tamo na 20 sec ga vidjeti preko stakla...kao da sam neka frikusa, a ne njegova mama
Tako je i meni bilo - od nas 5 u sobi jedino ja nisan imala svoju bebu. Grozno iskustvo, nebi to nikome pozelila!! Jedino mi je zao MM, i on bi ga primio a ne moze...
JOS JEDNOM VELIKO HVLA SVIMA NA PODRSCI I DRZITE MI FIGE DA MALI JOSIP STA PRIJE DODJE KUCI :mrgreen:
PUSA SVIMA :heart:

drzi se :love:
nadam se da cete sto prije kuci zajedno

jesi pitala za ostanak uz bebu u bolnici? imas pravo na to

~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~

inzistiraj na smještaju u bolnici uz bebu, ja se ne bih dala van, postavi uvjet, razgovaraj sa nadležnima, ja bih pronašla neke članke koji govore o slabijoj povezanosti razdvojenih beba od majke (ili bilo što u tom stilu), i tražila da mi napismeno potvrde da to ne vrijedi za moju bebu ako bude razdvojena od mene (sistem odgovornosti, potpisa uvjek do sada je palio kod mene), ma možda bih i što drugo smislila.
Uvijek ima načina, bez obzira na bilo koja opravdanja uvjetima, novcima i slično.

Ja si ne mogu zamisliti kako bi to bilo da sam jedan jedini put pustila svoje dijete da plače unedogled bez da ih je netko podignuo, pomazio, podojio.
A ta djeca to proživljavaju svaki dan iznova, iznova.
Vidjela sam to kad sam bila u bolnici sa svojim sinčićem kako su prolazila ona uz koje nitko nije bio. Ono što mi je bilo tako fuj, fuj je da su djeca od ranog jutra plakala od gladi i žeđi (uz ono plakanje po noći kad ih nitko također ne utješi), ali prvo je išla procedura kupanja, spremanja, prematanja, a onda kad su ih prije vizite konačno nahranili - mali bokci su od iscrpljenosti i konačno siti, zaspali čvrstim snom.
Došla je vizita, na odjelu mir, milina. Kad su došle majke, mir, svi spavaju, majke ih gledaju preko stakla do podne, sve izgleda super.
A cijelu noć su plakali, i cijelo jutro. Ma užas, pobjegla sam iz bolnice sa svojim djetetom jer između ostalog niti to nisam mogla gledati.
I upitnik tada: moj sinčić je cicao po noći u toj dobi od par mjeseci više niti ne znam valjda 3-5 puta, a oni su cijelu noć bili bez ičega, gladni, žedni (centralno nafljeno da sam morala piti vode svakih sat vremena). Ne samo tužni, nego i gladni. Jer procedura je hranjenje navečer i ujutro. Ali ne odmah ujutro, nego nakon kupanja. Ma mislim treba si čovjek flaster na usta staviti da se suzdrži samo na brigu o svom djetetu i da žmiriš na ovo.

I kaj da kažeš, majke te djece su uvjerene kako je sve super, jer dok su one tamo djeca ili spavaju ili su sretna što je mama konačno tamo.

Eto, sad sam te sigurno skomirala s ovim; ali nisam od onih koji će suosjećati i prešućivati ostatak.

pa pogotovo sto si tako daleko misolim da ti imaju pravo dati da si tamo i da dojis svaka tri sata

rodila sam blizanke s 34+6, (1800 grama , 44 cm i 2200 grama, 46 cm). obje curice su bile u inkubatoru, jedna 2 tjedna a druga 3 tjedna...nadoknađivale su težinu. ništa drugo.

s obzirom da sam ih rodila na merkuru (u zg.) koji nema postnatalnu jedinicu za nedonošćad, moje curice su odvedene u drugu bolnicu (vingradsku-koja ima jedinicu za zdravu nedonošćad i ugroženu novorođenčad) a da ih nisam ni vidjela.
4 dana sam živjela na slikicama mms-a, pričama i fotkama. Počela sam odmah s izdajanjem i MM im je svaki dan donosio "dostavu"...

Zaista ne vjerujem da su ih izgladnjivali noću ili bilo kada jer su izgubile samo 50 grama i dnevno dobivale lizmeđu 40-80 grama...nemoguće s izgladnjivanjem.

kad sami ih konačno vidjela (nakon 4 dana) bila sam najsretnija mama na svijetu, iako su bile male, mršave, bile su MOJE!!!
i mene je mučilo hoću li se moći povezati s njima, no kad sam ih samo vidjela, sve je bilo drugačije, bila sam sretna što su dobro, što dobro napreduju...pred nama je je cijeli život da se povežemo.
nemoj se bojati nepovezivanja...nemoguće...to nam je u prirodi.... opusti se i uživaj u svakoj sekundi s bebicom. prvi fizički kontakt razbio je sve moje strahove...gita je nakon tjedan dana izašla iz inkubatora i još tjedan dana bila na grijanom krevetiću, mogla sam je maziti, dali su mi je dojiti iako nije znala što bi s cicom....doma smo to sve nadoknadili. neva je bila tjedan dana dulje u inkubatoru i nju su mi vadili iz inkubatora kako bi naučila cicati.
kod nje je to trajalo malo dulje....ali i ona je naučila cicati.

kako rastu oni, tako rastemo i mi u njima!!!!

osmijeh na lice i bebaču u bolnicu!!!! :love:

Slažem se s marči... ne trebaš se brinuti oko povezanost.... mislim da si sad previše zabrinuta da bi se prepustila osjećajima, ali ubrzo će sve sjesti na mjesto....
Netko je spomenuo da je povezanost možda čak i veća... mi smo doživjeli što znači biti razdvojen na samom početku i cijelu prvu godinu nismo se odvajale ni sekunde više nego je bilo nužno... :heart:

Lara je isto rođena ranije i sve smo to prošli... što se tiče bolnice u kojoj smo mi bile mogu reći da nisam doživjela ništa slično onome o čemu TinnaZ govori...
ja sam bila u bolnici, dva puta dnevno sam išla na dojenje, dva puta kad su posjete, dva puta nositi mlijeko i još jednom nositi izdajalicu na sterilizaciju... znači ukupno 7 puta dnevno sam išla na odjel nedonoščadi i niti jednom nisam vidjela da djeca plaču od gladi, žeđi!!! ni bilo čega drugoga... kad govorimo o nedonoščadi to su djeca koja su "uspavana" te ih treba buditi i za jelo i za bilo što drugo, sumnjam da imaju snage plakati unedogled...
Za vrijeme hranjenja, Lara je znala tri puta zaspati u toku jela... par puta povuče pa zaspi i onda ju treba probuditi i tako sve dok ne pojede cijeli obrok...
hrane ih svaka tri sata i tako sam se i ja izdajala svaka tri sata da bi održala kontinuitet i da bi imala točno onoliko mlijeka koliko njoj treba...
Dakako, to je puno lakše ako si u bolnici, teško ćeš se izdajati tako često ako stalno putuješ iz bolnice i u bolnicu...

Puno sreće i tebi i bebici i da što prije dođe doma... :*

Mog malenog nisam mogla dotaknuti 5 dana jer se rodio sa nepunih 36 tjedana. Rekli su mi da bi uz malo sreće trebao izaći iz bolnice za dva tjedna ali je mrvica moja nakon prvog gubitka počela dobivati na težini već četvrti dan a i žutica mu je brzo prošla pa smo već za 8 dana izašli. Ali svejedno mi je od svega toga ostala trauma i sada mi dolaze suze na oči kada se sjetim da je bio sam sve to vrijeme. I nikako mi nije jasno zašto ga ja nisam mogla dotaknuti tih 5 dana a sve one sestre i doktorice jesu? Da li postoji medicinski razlog za to?

malena beba, moj Lovro je tek nakon dva mjeseca bolnice došao doma. I točno mi je poznat taj osijećaj praznine jer bebica nije uz tebe :( Al sve to prođe, bebica će doći doma i sve ćete to nadoknaditi.

Mlijeko je itekako moguće održati, ja sam se izdajala dva mjeseca, svaka tri sata (i po noći) i nakon što je došao doma je prihvatio cicu i nastavio dojiti. Dojili smo preko tri godine.

Sretno! :* :love:

ZIMA naravno da ne postoji :evil:

To je samo kod nas tako!! I mislim da je to uzasno, i meni su ostale traume... kad se samo sitin... ne ponovilo se!

Kad sam rodila pricala sam s nekim prijateljicama iz inozemstva i one nisu mogle vjerovati da sam ga 13 dana samo preko stakla mogla gledat!!!

Velike puse i bebici i tebi, želim vam da se što prije nađete u zagrljaju :love:

Nego, mene sad nešto ozbiljno kopa. Gdje to, u kojem našem zakonu/pravilniku doslovce piše da mi u Hrvatskoj našu djecu smijemo gledati samo kroz staklo? :cry:
Ima li bolnički protokol snagu zakona i što bi se npr. dogodilo doktoru na intenzivnoj koji bi dozvolio upornoj majci sudjelovanje u brizi oko bebe?

cure zamolite Minnie da pokuša obraditi zakonsku stranu ove teme. Možda je već i obrađena. Ja sam uvjerena da odvajanje djeteta od majke ne može biti zakonski podržano, niti će se dogoditi što osoblju koje omogući majkama kontakt s djetetom suprotno bolničkom protokolu.
Ja bih pitanje postavila drugačije - kako bi trebalo biti sankcionirano osoblje koje odbije zahtjev roditelja za brigu i boravak s djetetom.

Probajte postaviti pitanje pravobraniteljici za djecu, pa odgovor staviti ovdje.

Imaš pravo Tina da bi bilo normalno pitanje drugačije postaviti, ali ja sam ga postavila ovako jer me zanima s kojim argumentima doktori odbijaju maminu želju da se brine za dijete. Kažu li nešto u stilu: Ja ću dobiti otkaz ako Vas pustim unutra jer ne smijem, ili kaj, dovraga, kažu? :(

Što su tebi rekli malena bebo? Jesu li rekli samo ne može bez daljnjeg objašnjenja ili...?

ja mislim da nisam dobila nikakvo objasnjenje

mozda bi sada iz ove prespekrive drugacije postupila, no onda sam mislila da oni znaju sto je najbolje za moju bebu

moja beba je u inkubatoru jedva preživjela 2 teške infekcije, imala transfuziju krvi itd... tako da mi nije padalo na pamet voditi borbe oko toga zašto je ne smijem držati na rukama

na odjelu je bila i jedna beba od 800g, jedna kojoj je sestra sat vremena upuhivala zrak u pluća, neke su hitno prevezene u Klajićevu... uglavnom tamo je bilo pravo ratno stanje na jako malom prostoru i jasno mi je da pokušavaju svesti sve rizike na minimum

sestre su bile dobre prema bebama, kad su imale vremena pričale su im, kad su plakale, mazile su ih kroz one otvore - ne mogu reći da su bile "srca kamenog". prema mamama nisu bile baš tako dobre, ali preživjela sam i to

ja sam nakon 2 tjedna išla kući jer više nisam mogla izdržati to da sam tako blizu, a da je vidim samo na par minuta dnevno (jer su u sobici u kojoj je bio njen inkubator bile i bebe koje su tek izašle iz inkubatora i tamo su se svi jako bojali da se neka od tih beba ne razboli) i to samo kroz staklo, a kod kuće me je čekala curica mlađa od 3 godine (koja me zapravo psihički i spasila :heart: )

bilo mi je teško tako odvojenoj od nje (plakala sam satima), ali bilo mi je važno samo da preživi

i da, sestre nas nisu smjele puštati kod beba izvan termina "za gledanje djece" :cry: jer su bile u velikom strahu od šefice, ne bi se uopće čudila da su se bojale i otkaza (ili premještanja na druge odjele - neke su upravo to i doživjele)

Dok je Lovro bio na JIL-u, rekli su da nije dobro da nas je previše unutra jer su bebe na respiratorima pa je veća mogućnost da dođe do infekcije. Kada je bilo 5 beba u sobi, mame su ulazile jedna za drugom, nikada nismo bile po dvije u sobi. Ali puštale su nas sestre i doktori po pola sata s djecom, i mame i tate. Čak je sestra jednom uzela Lovra i dovela ga do noje sveki da ga pomazi. I to se dok je bio na JIL-u.

A dojenački je bio potpuno druga priča. Jedva sam dobila dozvolu za 10 minuta na dan biti uz dijete, gledala sam ga kroz staklo, tata je jedva dobio dozvolu da dođe do njega. Sijećam se, nosila sam mlijeko dva put na dan, ujutro sam ga donjela, ne mogu do njega jer je vizita pa ga nesmijem ni gledati kroz staklo, hrpa stažista pored njega, tamo se slobodno šetkaju doktori, čistačice, mame koje doje. A ja, mama, nesmijem svojem djetetu jer doktor ne dopušta :cry: Koliko puta mi je došlo da ga uzmem i odem s njim doma..... Ali, opet, sestre su me popodne puštale s njim i po par sati, pa sam ga i presvlačila, hranila, nosila ga.

cure koje ste morale ostaviti svoje bebice :love:
iskreno neznam šta bi u toj situaciji meni je i ono odvođenje po par sati
na plavo svjetlo bilo previše :(
srećom ostali smo samo dan duže u bolnici

nego ja sam rođena sa niti 34tjedna i to na trajektu
imala sam 2400gr i naravno trebala sam ostati u inkubatoru ali moja mama nije dala rekla je da ću bolje napredovati s njom i na njenom mliku nego u bolnici
ali ona je med. sestra -primalja pa je valjda i znala razlučiti + i -

tu i tamo pročitam reakcije naših majki u situacijama oko kojih mi danas raspravljamo kako se izboriti. I začudi me njihova pamet i hrabrost u vrijeme kada je dostup do informacija bio daleko teži, a respekt prema autoritetima jači nego naš danas.

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

tu i tamo pročitam reakcije naših majki u situacijama oko kojih mi danas raspravljamo kako se izboriti. I začudi me njihova pamet i hrabrost u vrijeme kada je dostup do informacija bio daleko teži, a respekt prema autoritetima jači nego naš danas.

---

Da, to je točno. Meni se čini da mi danas razmišljamo da u bolnicama imaju sva čuda tehnologija koja će pomoći bolje i više. I onda popustimo pred time.

Ja sam rodila 34+5,Katja je bila 1960/46,Jan 2860/51
Dobili su prvo žuticu,pa pobrali infekciju (oni su tvrdili u porođajnom kanalu :/ ,na kraju je bila hrpa klinaca sa infekcijom :roll: )
U početku sam ih dobivala u sobu na dojenje,onda sam išla na neonatologiju dojiti,pa sam se izdajala svaka 2 sata i svaki put su mi dozvolili da ih vidim...živjela sam za tih 5 min. kad bi ih vidjela :heart:
Neke žene su otpuštali kući,pa su dolazile dva puta dnevno na izdajanje;probali su i meni predložiti tako nešto no ja sam im rekla da se doma vraćam jedino s ptičicama i da me mogu smjestiti i u WC ako drugdje nema mjesta al da doma nejdem.
Ostavili su me u bolnici,bez puno rasprave.
S obzirom da je bio deficit izdajalica (ili su bile u koma stanju) ja sam čak uspjela progurati svoju (stajala je kod njih,oni su ju steriliz.) tako da sam uvijek imala.U tih 20 dana koliko sam bila gore više nikome to nisu dozvolili :shock: jesam li imala sreće ili djelovala potpuno neuračunjivo pa su mi zato dozvolili nemampojma.
Masu žena je preskakalo izdajanje jer nije bilo dovoljno izajalica :x
"Davila" sam pitanjima svaki put kada sam došla gore:"Što se dešavalo u ta dva sata,jesu imali temp.,jel pala,koliko su pojeli izdojenog..."
Svaki put sam dobila odgovore,neke žene nisu :(
Na kraju sam donijela dva medeka i molila da ih stave u inkubator kod ptičica,sestra je rekla da mora tražiti odobrenje glavne,meni su se oči napunile suzama,pogledala me i rekla "Ma stavit ću"
Rodila sam na Sv. Duhu i ne nisam imala nikakvu vezu;mislim da je moja upornost bila odlučujuća :)

Rekli su mi da ne mou ostati u bolnici, nema dovoljno mjesta, a on nema refleks sisanja pa nema smisla da ostajem kad ga ne mogu dojit.
Kad je izasa iz inkubatora dolazila sam ga jednom dnevno dojit. Medicinske sestre su prema nama (mamama koje su dolazile dojit kad i ja ) bile grozne, ponasale su se kao da smo mi nekakva smetnja a ne mame te djece :evil:
Jos gore je MM-u bilo, on ga je tek pri izlasku iz bolnice, 23-i dan primio u ruke, dotad ga je samo preko stakla gledao.
Grozno, zelim to zaboravit. :(

meni su sestre na sv. duhu ostale u super sjecanju, izuzev jedne zivcane i bez strpljenja
no onda je sefica bila K. koje su se sve bojale, navodno se sad promjenilo od kada je sef S.

ne znam dal je koja od vas rodila gore, no onaj prostor je katastrofa i jasno mi je zbog cega je sistem takav, mislim...one tri sobice sa inkubatorima, prejadno
zene se izdajaju vani na hodniku (ja sam znala jednoj mami kad sam isla na dojenje drzati vrata malo dulje otvorena da vidi svoju bebicu :cry: )

marina je tata vidio 2x u tih 15 dana preko malog prozorcica straznje strane intenzivne

meni su takoder predlozili da idem doma, ja nisam htjela

Moji su rođeni u 32 tjednu, 1780 i 42cm i 1970 i 45cm. Bili su 4 dana u inkubatoru, tada su ih premjestili u krevetiće. Odmah su mi ih počeli stavljati na prsa da ostvarimo kontakt. Nakon 28 dana kad su postigli kilažu, išli su doma. :heart: :heart:

maksi to je super :heart:
Ja sam imala osjećaj da je cilj držati mamu što dalje od bebe da bi imali manje posla i mislim da se ne varam.

Ja sam kod svojih dolazila kad sam htjela, bila sa njima koliko sam htjela. Puno puta sam i pola noći dolazila. Kad su ih prebacili u krevetiće dizala sam ih, hranila, presvlačila. Vidim da je od bolnice do bolnice jako različito.

Moje iskustvo povezivanja. Čudna trudnoća. nisam se do 7. mj. trudnoće usudila kupovati stvarčice za bebu, a onda rodila prekrasnu djevojčicu 4000g, 54cm, duge kosice. Drugi dan njezina života dolaze da potpišem suglasnost za hitne intervencije, beba u inkubatoru. Nisam uopće čula što su mi govorili od šoka. Najprije ushićenje pa apsolutni šok, čak sam u rodilište nosila literaturu o dojenju kako bismo se dojile. I jesmo. Kasnije sam se izdajala kao manijak i nosila svaka 3 sata do neonatologije pune bočice. Bila je to prilika da budemo zajedno. Znala sam stajati tamo nepomično kao kamen i promatrati ju. Obećala sam joj tada da ćemo putovati, isplanirala zajedničke trenutke, obećala joj da ću pokušati biti roditelj kakvog zaslužuje. To me držalo.
Sada polako sve provodim u djelo. Možda jesam malo distancirana prema drugim bebama, jednostavno se ne rastopim kad vidim bebice. To gledam kao posljedicu tih mjeseci stalnog stresa i isprobavanja vlastitih granica. Najgore je bilo kad bi pitali kako se držim da ne puknem, da bi oni već odavno.
Dojile smo se dvije godine i nakon inkubatora nikad više nije htjela ni bočicu, ni dudu. Mislim da smo upravo dojenjem nadoknadile razdvojenost i napravile pravu vezu. Iako je početak bio naporan, a ja se dugo tražila (još uvijek se ponekad duboko osjećam nemajkom i apsolutno nespremnom za roditeljstvo, ali me onda ona ohrabri), sada nekako opušteno mogu reći da mi je bilo dano upravo onoliko koliko sam mogla podnijeti.

babyiris jako slično sam se i ja borila sa time. I moje zlato najviše voli moju ciku :) i stvarno - to je najbolji lijek za sve što je bilo. Nadam se da ću s vremenom sve preboliti ali mislim da nikada neću neke stvari moći zaboraviti.
maksi pretpostavljam da se radi o riječkom rodililištu. Drago mi je što i briga o bebama koje zahtjevaju posebnu skrb bolja nego drugdje.

Još nešto - po onome što sam vidjela i prošla mogu zaključiti da je jedini razlog zbog čega se neka rodilišta navode kao prijatelji djece je da se silom tjera mame da doje. Kažem silom jer osoblje najćešće nije dovoljno educirano da pomogne mamama pa se događalo da žene završe čak sa masnicama na grudima zbog nestručne ' pomoći '. Vidjela sam žene kako vrište i plaču dok im 'pomažu'. To što mi je maleni bio u inkubatoru je imalo jednu pozitivnu stvrar - nitko me nije silio na dojenje pa sam također uz pomoć knjiga i savjeta onih koje stvarno znaju kako sama to bezbolno svladala.

Citiraj:

---

ZIMA prvotno napisa

Još nešto - po onome što sam vidjela i prošla mogu zaključiti da je jedini razlog zbog čega se neka rodilišta navode kao prijatelji djece je da se silom tjera mame da doje. Kažem silom jer osoblje najćešće nije dovoljno educirano da pomogne mamama pa se događalo da žene završe čak sa masnicama na grudima zbog nestručne ' pomoći '. Vidjela sam žene kako vrište i plaču dok im 'pomažu'.

---

S ovim bi se složila. Isto se desilo i meni. Još se smrzavam dok se sjetim tih trauma oko MORAŠ DOJITI, a to što ti ne ide- koga briga. Više bi pomogla adekvatna pomoć nego prijekorni pogledi, polu- uvrede i "pokazivanje" kako se doji iza kojeg bi ja uredno otplakala pola sata zbog bolova i frustracija.
A kaj se tiče inkubatora- nije jedini uvjet za boravak u inkubatoru porođajna dob djeteta. I donešena i prenešena djeca mogu biti u inkubatoru- dakle drugi uvjet je bolest djeteta.

Eh da.... ako je dijete bolesno ili mu je zbog nekog razloga potrebna izolacija naravno da će ga smjestiti u inkubator.
Moj maleni nije bio bolestan, imao je ocjenu 10/10, težina i dužina u granici normale za bebe rođene u terminu. Na težini je izgubio 3% ( činjenica - manje od 5-10 što se smatra normalnim ) i to odmah prvi dan a nakon tjedan dana ih je vratio ( rečeno mi je - dva tjedna trebaju da počme dobivati na težini nakon gubitka ), žutica mu je trajala 3 dana ( očekivano tjedan )....

5 dan po porodu su mi ga dali prvi put u ruke i rekli da ga mogu nahraniti na bočicu. Ja izvadila cicu a sestra kaže - još je on premali da cica ali neka makar osjeti miris. Primim ga ( prije toga nikad dijete mlađe od tri godine nisam primila u ruke ) a sestra ode. Situacija - sama sam bez ikakve pomoći, prvi put držim svog sina i suze mi dolaze na oči od sreće ali ja ga ne znam držati, bole me šavovi pa jedva sjedim na običnom stolcu jer druge nemaju, ne snalazim se a kamoli još da znam kako ga staviti na sisu ali pokušavam. I uspijem. U 10 min koliko je trebalo da se sestra vrati i skine mi ga silom sa sise :evil: maleni je pojeo cijeli obrok.

Nakon svega :
Intezivna nije prijatelj djece a pogotovo mama ni po čemu osim možda zbog nekih pojedinaca koji tamo rade i trude se maksimalno.
Sve se radi po obrascu koji je gotovo isti za sve.
Imam sina koji od kad se rodio ide protiv obrazaca i pravila :) i zbog toga nitko nije sretniji od mene