Još i prije nego smo saznali da sam trudna, zapravo i prije nego sam zatrudnila, imala sam osjećaj da je to baš tada. Ne znam sa li je to bio onaj trenutak kada žena zna ili jednostavno niz slučajnih podudarnosti. Tri godine prije, na isti datum, dobila sam stvari, dva tjedna kasnije, pojavilo se neko lagani krvarenje (isto kao i prije tri godine) mirise sam osjetila na kilometar (naravno, kao i prije tri godine)...
Samo, ovaj put sam predpostavila što se sa mnom događa, pa sam pojurila do prve ljekarne i kupila test. Na žalost, test nije pokazao ono šta smo mi htjeli – drugu crticu. Ali, ja se nisam predavala, nešto u meni je govorilo TO JE TO!, i naručila sam se. Doktorica je rekla nakon pregleda "Pa mogla bi Laura dobiti društvo!", a ja u komi od sreće. Nakon napravljenog UTZa koji je pokazao praznu gestacijsku vrećicu, poslala me raditi betu. Vrijeme dok nalazi nisu bili gotovi, prolazilo je sporije od puževog koraka, ali isplatilo se, jer su pokazali da sam trudna 5 tjedana. Nikome ništa nismo govorili, jer smo htjeli još jednu potvrdu od moje doktorice. A vrištala bih od sreće i sa svima dijelila našu radost!
Laura! Za nju me je najviše bilo strah, kako će ona sve to prihvatiti... Puno smo pričali o onome što nas čeka, čitali slikovnice u kojima je netko dobiva brata ili sestricu, kako beba raste u maminom trbuhu, pokazivali joj slike kada je ona bila mala i slike kada je bila u maminom trbuhu... Na moje iznenađenje, iako mislim da nije previše kužila (ipak su joj bile dvije i pol), prihvatila je novonastalu situaciju - ljubila je, grlila, mazila trbuh u kojem je beba, više nije tražila da je nosim (prije nije mogla napraviti 10 metara i već je bila umorna, a jedino sam ju ja mogla nositi), svima je pričala kako će za svoj rođendan dobiti brata ili seku... jer, da, termin mi je bio točno kao i prije tri godine – 13. prosinca.
Iako su mi se sve ključne stvari dešavale u isto vrijeme, čak sam i većinu pregleda imala na isti datum kada i prvi puta, ova trudnoća je ipak bila drugačija. Imam osjećaj da sam usput bila trudna. Radila sam punih 5 mjeseci, onda smo MM i ja pravili Lauri sobu, pa spremanje i polaganje stručnog ispita... Sve to je bilo primarno, a trudnoća nekako u drugom planu. Nisam imala previše vremena za razmišljanje, pa mi je i nekako lakše prošla, bez nekih velikih problema – žgaravice, mučnine, oticanje,... (nije mi ni prvi puta bilo toliko loše, ali..). Opet, to me je i nekako žalostilo, nisam uživala u njoj kao prvi puta. Zadnjih mjesec dana sam to pokušala nadoknaditi.
Ono što me je u prvoj trudnoći strašno živciralo, svakodnevno zivkanje prijatelja i rodbine "Šta još nisi?!", ovaj put sam strogo zabranila, nisam htjela da itko radi pritisak i požuruje me.
Ipak, beba se odlučila požuriti.
5/12, tjedan dana prije termina, osjetila sam laganu bol. Kako uopće nisam očekivala da će se TO dogoditi baš danas, nisam bolovima pridavala neku veliku važnost. Ispratila sam MMa na posao, spremila i odvela Lauru u vrtić uz konstantno probadanje. Jedna mama u vrtiću me pitala "Koliko još?" na što sam joj odgovorila "Pa mogla bih i danas!" Danas!?! Tek tada sam postala svjesna svega što mi se događa.
Požurila sam kući, jer bilo je još puno toga što trebam napraviti; pospremila sam dnevni i kuhinju od sinoć, objesila robu na sušilo, za svaki slučaj pripremila bebine stvari za izlazak, Laurinu torbu za kod bake (jer tamo će biti kada rodimo), istuširala se i oprala kosu... i onda odlučila da bi sada bilo vrijeme da javim MMu da se nešto počelo događati i da počnem mjeriti razmake između probadanja. 5 minuta, a ja šokirano čekam sljedeći. 7 minuta. Mislim u sebi, nisu ustaljeni, to su lažnjaci. Sljedeći put opet za 5 minuta. E, to mi je dalo misliti!
Nazvala sam prijateljicu, da se posavjetujem sa njom, a ona "Ma zovi M, neka te vozi, još ćeš po putu roditi!"
Naravno da je doletio brže od svjetlosti, otišli smo po Lauru u vrtić.
U autu je razmak bio 3-5-3 i dalje više nisam mogla mjeriti, jer smo bili u bolnici. Laura je bila presretna – idemo roditi bebu!
Mene su ostavili na poliklinici. MM je htio čekati da vidi što dalje, ali sam ga razuvjerila: !Ma dok oni mene prime, pa pregledaju, pa CTG... znaš kako to već ovdje ide... imamo sigurno bar još sat vremena!! I odveo Lauru kod moje mame.
Ulazim na Ginekologiju, dajem podatke na šalteru i krenem sjesti u čekaonici, kad sestra ljutito poviče:"Pa vi odmah idete na pregled!" Naravno da su me ubacili preko reda, doktor me odmah pregledava i smireno komentira "Gospođo, ne mičite se jer ćete ovdje roditi!" a sestrama viče "8 centimetara, brzo kolica!"
I tako, prebacili me na kolica, pokrili plahtom i mojim stvarima i voze me u susjednu zgradu, u rađaonu. Ja sva sretna, mašem ljudima oko sebe (u čekaonici su bile dvije cure koje sam upoznala tu na forumu), hvatam se telefona i zovem MMa: !Tvoje mame nema, pa smo stali na benzinskoj natočiti gorivo!" Nema?! Kako nema?! Pa kud baš sada?!Uvijek je kući, gdje je mogla otići! Kroz glavu mi prolazi milion stvari, pokušavajući organizirati Laurino čuvanje. Kao i prvi puta, bila sam iznenađujuće smirena, a poznata sam kao veliki paničar.
Otpremili su me u box i nude mi loptu "Prije ćete roditi" ali ju odbijam (bar za sada), jer ne želim roditi bez muža.
Kako u svoj toj brzini plan poroda nisam uzela, sestrama oko sebe sam ponavljala "Hoću stolčić, neću dr (Felix editirala ime)!" To su mi bile dvije najbitnije stvari sa plana, a sve ostalo sam mogla potrpiti. Ispostavilo se da će sestra Dijana biti sa mnom, pa sam onda i njoj to isto ponovila. Dok je pripremala sve za porod, razgovarale smo o svemu, šta god je radila, objašnjavala mi je, ja sam ju o svemu zapitkivala. Još jednom sam joj napomenula da ne želim dotičnog doktora, zbog prijašnjih iskustava sa njim, na što mi je odgovorila "Onda smo tu dvije!" Koje olakšanje!
"Curica ili dečko!"
"Ne znamo!"
"Onda ćemo staviti žutu plahticu." To mi je bilo jako simpatično, pa zar sad i na to paze?!
Donijela je kazić "Toni, odgovara?" Kao da sam sama birala. Cijelu trudnoću slušala sam samo taj CD, pa je bilo baš fora da se beba rodi uz poznate zvukove.
Nakon sat vremena, stiže MM, Laura je ipak kod moje mame, i možemo početi.
Sjela sam na loptu, malo hopsala i već je bilo vrijeme da sjednem na stolčić. Trudovi su bili stvarno jaki. Držala sam se za ruke MMa koji je sjedio iza mene i bio mi pravi oslonac – što fizički, što psihički. Prodisavao je svaki trud sa mnom.
Nasuprot stolčića bila su staklena vrata, ali ih upoće nisam registrirala do trenutka kada mi je Dijana rekla "Evo glavice, hoćete dodirnuti?" Ruke su mi bile u grču pa nisam mogla, a ona mi je pokazala "Pogledajte staklo" Koliko kose!! Rekla sam.
Još dva tiskanja i gotovi smo. U tom trenutku u box je ušao doktor kojeg nisam željela ni u snovima, a kamoli u javi. Totalno sam se izgubila, nisam znala kada, kako, koliko tiskati, izgubila sam kontrolu nad svim, ništa nisam čula niti vidjela i premda je u boxu bilo još nekoliko sestrara i 2 liječnika, ja sam samo vidjela njega kako se smješka. Dijana je skužila o čemu se radi i vratila me u normalu riječima "S., skoncentriraj se, ovdje nema nikoga osim tebe, M i mene!" Onda je uzviknula "Pogledaj, evo beba izlazi van!" A ja sam u staklenim vratima gledala svoju mrvicu kako dolazi na svijet – glavu, ramena, tijelo, ruke, noge. Neopisiv osjećaj! Nešto fantastično!
Na trenutak je bila na strunjači, nismo vidjeli kojeg je spola, ali to tada nije bilo važno, samo smo pitali "Je li sve uredu?!" Dijana ju je podigla i dala meni u naručje "Curica", a MM i ja smo ju pogledali i rekli "Evo je, naša Zara!" Tata je bio jako hrabar, prerezao je pupčanu vrpcu. Onda sam pogledala svoje ruke, bile su u grču, nisam mogla pomjeriti prste. Kako li je samo njemu bilo kada sam ga svom silom stiskala za ruke. Bez njega ne bih uspjela!
Uzeli su Zaru da ju izmjere i okupaju. Naša curica bila je 3600 g teška i dugačka 52 cm. Nakon što su ju obukli vratili su mi ju. Počela je cicati kao da to radi već 100 godina.
Ono čega me je bilo najviše strah, šivanje, zbog prošlog neugodnog iskustva,prošlo je bezbolno, a i ta 3 puntića koja sam dobila, mogu zahvaliti dotičnom doktoru i gubljenju kontrole zbog njega. (Nakon što se Zara rodila, izašao je iz boxa i više se nije pojavljivao. Imam osjećaj kao da je došao da mi namjerno napakosti!)
Zara je bila cijelo vrijeme uz mene i više se nismo odvajale. Dok sam bila još na promatranju, MM i ja smo zvali naše najdraže kako bi podijelili s njima prekrasnu vijest. I većina nam nije vjerovala, jer se sve tako brzo, ekspresno izdogađalo – u podne sam ušla u box, a u 14.07 već sam mazila svoju mrvicu.
Još na kraju moram reći da mi je Dijana bila od velike pomoći i podrška; netko je jednom prilikom napisao Moja primalja – ima li bolje?
Za mene je Dijana najbolja!
