Na svoj rođendan, 22.05., rekla sam mužu da po povratku s posla ode do ljekarne i kupi test na trudnoću. Stvari su mi kasnile samo tjedan dana, ali sumnjala sam da je to to. Muž je samo komentirao da bezveze trošimo novce, jer sam sigurno trudna. I, naravno, test je pokazao plusić!
Kroz trudnoću su me od početka pratile neke njene čari kao što su mučnine, povraćanje, žgaravica. No to nije bilo ono što me najviše brinulo. Željela sam vaginalni porod. Radi predhodnog carskog je postojala mogućnost da se porod opet tako završi. Mala, ali opet...
Prognoze doktora su bile da će porod krenuti ranije jer sam tri tjedna prije termina bila otvorena dva prsta. I tako smo mi čekali, a tjedni uredno prolazili. I dočekali da uđem u 40.tjedan. Već sam razmišljala o tome da su me doktori urekli sa svojim prognozama i da ću prenjeti.
Bila je uobičajena nedjelja. Spremali smo se na ručak kod svekija. Ja sam otišla preparkirati auto i usput premjestila Lovrinu autosjedalicu iza vozačevog mjesta. Mislila sam ja voziti, ali je muž rekao da će on. Trudovi- 0 bodova. Kada smo krenuli doma s ručka, stavila sam Lovru u autosjedalicu i počelo me štreckati u križima, ali sam to prepisala sagibanju dok sam njega namještala. Sve se to više manje smirilo do navečer. Gledali smo tv do prilično kasno i tek oko 23 i 30 smo krenuli spavati. Lovro je malo dojio, pa skakao po krevetu i kada se napokon smirio, ja osjetim da mi je nešto curnulo. E tu je krenula panika. Toliko o tome da me uopće nije bilo strah. Nikako da nađem uložak, muž stavlja Lovra u vrtić i zove svoje da dođu, ja vadim robicu za bebu iz ormara i govorim mu šta će donjeti kada budemo išli van, hodam da vidim da li je to stvarno plodna voda ili mi bježi mokraća (moš' mislit)...
U bolnicu me primaju u 00 i 45. Slijedi obrada, ctg, dolazi doktor, pregled ultrazvukom i u 2 sata ja osjetim prvi pravi trud. Idem na klistir i tuširanje. Nimalo ugodno s obzirom da su mi trudovi na svakih cca 5 minuta. U 2 i 50 idem u box i muž dolazi. Prikopčana sam na ctg i na lijevom boku. Trudovi su na svaku minutu-dvije i već razmišljam o epiduralnoj. Doktor govori da su trudovi dosta dobri i da će to ići brzo pa možda ni nema potrebe za njom. A osim toga naježim se na pomisao da imam neku iglu u leđima. Oko 4 i pol počinjem osijećati nagon za tiskanjem i u 4 i 50 je rođena Leda.
Kasnije toga dana u viziti doktor govori da je rijetkost da budu tako kvalitetni trudovi bez dripa i postavlja mi pitanje koji porod je bio bolji. Naravno da odgovaram da je ovaj sada. Radi toga što sam ovakav porod željela, a i radi toga što se s ničim ne može mjeriti taj osjećaj kada ti tek rođena beba leži na prsima.
