FAZA KOD DVOGODIŠNJAKA?

Ajme koja faza nas je snašla :( ...
Moje dijete je preko noći otkrilo da može
utjecati na neke odluke i sada to debelo koristi...ali kod gotovo svake stvari...Sve je problem: 1.Hoćemo se spremiti za ići van, a njemu se nikako ne ide...On bi zapravo išao i lijepo mu je vani i veseli se , ali ga nikako nagovoriti na oblačenje....Improvizacija i zabavljanje cijelo vrijeme...
2.Idemo neki dan na dječji rođendan...U autu protestira...Mi sve smireno i na lijepi način objašnjavamo tko je sve od djece tamo i kako će se igrati....Plač i očaj ....Ulazim sa njim...Nosimo ga...I nakon 10 tak minuta eto njega zaigranog....Ali provjera gdje je mama......I ne da se doma...
3. Iskušava granice : štos mu je lupiti ručicama po ogledalu....Tu smo dosljedni i odmaknemo ga uz upozorenje...

:( Uglavnom , kako riješavate ovakve situacije?
Puno radimo sa njim, pričamo, igramo se i mislim da je u večini područja
zapravo dijete koje zna "granice" ali ponekad nisam baš pametna kaj da napravimo...Nei de u vrtić, čuva ga baka i hoće se družiti sa djecom.....

Citiraj:

---

mamin lavić prvotno napisa

Tu smo dosljedni i odmaknemo ga uz upozorenje...

Uglavnom , kako riješavate ovakve situacije?
.......

---

Uvijek smo dosljedni - tako to rjesavamo ;)

Dobro, kad nismo onda je to tako jer nam nesto nije bilo toliko bitno, a u tom trenutku nismo imali snage biti dosljedni, ili smo ulovljeni u
klopku :lol:

Uvijek s objasnjenjem zasto nesto treba ili ne smije biti na nacin na koji trazimo, trazenje dogovora, i uvijek pali da ga pustimo da sam donese odluku.
Sto bi uvijek i trebalo biti tako - mi smo tu kao roditelji da ga usmjeravamo ;)

mislim da su ti "ispadi" normalna pojava i oznacavaju fazu u odrastanju. Treba im dati paznju u smislu prihvacanja djetetovih emocija i ne raditi drame od toga. I moj B. kad treba ici van i obuci se pravi tu vrstu frke - necu ovo obuci, hocu ono, itd.
Brzo ce i to proci!!! :mrgreen:

Mene je fasciniralo kako mu se odjednom povećao broj riječi/fraza koje koristi za izražavanje htijenja/nehtijenja. I to spada u dotičnu "fazu".
Što se izlazaka van tiče, tu znamo imati dosta natezanja, ali ne želimo forsirati. Ako imamo neki dogovor ili neki plan, unaprijed ga obavijestimo i tu nema više pregovora u stilu "hoću van-neću van", nego se malo više potrudimo oko motivacije.
Ako nemamo ništa određeno u planu, a vidim da se njemu baš nikako ne ide van, onda ponekad pustimo da bude po njegovom. Tako smo pred tjedan dana cijelu sunčanu subotu proveli doma slažući puzzle. Ali to mu je odgovaralo i bio je sretan zbog toga.

kako zvjerko tuli za svako ne koje mu se kaže. sjedim i jedem, dignem se po još kruha on me podsjedne i ne da mi sjest natrag, dere se "ja! tu!" e ne može, sjedni pokraj mame. ne! ja ne smijem popustit, skinem ga sa svog stlca, on se valja po podu i tuli, ja (kao) mirno jedem dalje, on tuleći odlazi u sobu, ponekad i lupa vratima. nakon 5-10 min kao da niš nije bilo, vraća se "tralalalala"
umorna sam već, al ne može me valjda 2godišnjak pobijedit! mora naučiti bar da ne zadire u tuđe osobne granice, moram moć jest u miru! ovo sa "neću van" to mi je normala, obično za 5 min hoće ako se pravim da onaj prvi odgovor nisam čula.
neće valjda trajat vječno! cure ne gubite živce! :*

ja sam napola spremna za dugotrajniji boravak na psihijatriji radi ove faze.
neću, ne, aaaaaaaa, tres, bum, aaaaaaaa, ljutila me mamaaaaaaaaaa, aaaaaa........i tako u nedogled.
kazat joj za nešto NE - tragedija živa.
moja plače za svaku, ali svaku glupost.
imam osjećaj da ništa ne zna kazat normalnim tonom već sve kroz plač.
ludim.

Ja se tako veselim trećem rođendanu :lol:
Danas mi je mama rekla "a jel ne mislis ti da si joj malo previše dozvolila" :lol:
Ako ne nađemo dinamo kapu nema šanse za izlazak.Dotjeramo se a onda ona inzistira da u šetnju obuju gumene zelene čizme koje smo kupili za gacanju po blatu.Za izlazak iz kuće treba pol sata,za doručak cijeli sat i ne mogu je namolit da sjedne i jede već sve radi uz put.Kad nešto zatraži i ako ne reagiram iste sekunde baci se na pod i plače.Onda ju pitam "kako se kaže" smiri se dođe do mene i kaže "molim te..." Do sad sam joj puno puta pokazala da bacanjem po podu ne postiže ništa ali još uvijek nije odustala od toga.Agresivna je i na svako moje ili bilo čije NE bi se tukla i štipala.Tako i sa drugom djecom,pojma nemam šta će biti za mjesec dana kad krene u vrtić :roll:

joj toncek je u NE fazi.ali sve je ne i necu i nema boga da napravi.dere se ko jarac za sva i svasta,baca,lupa,protestira udara me i place ,a kada ga posjednem da mu kazem ili na kraju priznem i dreknem jer poludim koliko to moze raditi.tjerati inat,onda se duri i gleda u pod i kaze nece to vise. i kaj,opet za minutu radi kaj netreba. ja sam vec toliko umorna da padam s nogu.ujutro u pola sest mislim da nije istina da pocinje novi dan.skuzila sam da ne najdivljiji kad dojdemo iz jaslica,e tu oko sat vremena je natezanje,urlanje i navlacenje dok ne dojde sebi.i onda mislim da me mrzi pa je zato takav a ja nemocna.ne znam kako to rijesavam,nekada uspijem a nekada ne i onda nastaje kaos,ja urlam,on urla i place....................... :cry: :cry: :cry: :cry: ,nekad uspijem odvratiti paznju..nadam se da je to fara...kratkotrajna

I mi smo u "ne" fazi....najgore je kad treba promijeniti pelenu. Toliko me izbaci iz takta njegovo "puuuuustiiiiii" i bacanje po krevetu da moram momentalno izaci iz sobe da ga ne pljusnem do guzi.A gdje je valjanje po podu kad nedobije odmah ono sto hoce....Nadam se da ova faza nece puno trajati.

e prematanje kod kuce je jos ok,mada me zna istamburati po trbuhu s nogama da me hiti na kinderbet,a kod moje stare redovito radi shou i to me izludjuje,i priznam dobio je par puta po guzi :oops: :cry: i jako mi je zao ali tako me zna opaliti u trbuh da od boli kad se zakucam u kindac koji mi je iza ledja moram cucnuti da dojdem do daha,i to je onaj refleks ,nakon kojeg si nemrem oprostiti.da ne kazem da i masnice po mojim bedrima su normalne od udaranja nogama. ma joj samo da prestane s pelenama pa se rijesim bar toga

Moje taktike:
- najaviti događaj nekoliko minuta prije (ovo mi se pokazalo izuzetno važno)
- pokušati naći i istaknuti neku dobru motivaciju,
- učiniti ih sudionicima događaja, malo pretjerivati oko toga kako mi silno treba njihova asistencija, sama to nikad ne bih mogla...
- biti siguran u vlastito mišljenje ili odluku - imaju senzore za i najmanju količinu oklijevanja ili nesigurnosti i odmah traže prostor za svoju volju,
- gornja točka podrazumijeva da treba prije stvarno promisliti da li se nešto može ili ne može - svesti situacije koje izazivaju sukob na one najnužnije i biti dosljedan u tome da ista pravila vrijede svaki dan i ne ovise o našem raspoloženju
- u ovoj dobi, "ne" se nikad ne smije pretvorit u "da" zbog njihove reakcije - to je ono što od normalne faze odrastanja vodi do odličnog sredstva manipulacije, i ovdje opet naglašavam važnost prethodne točke - bolje je unaprijed odlučiti napraviti po njihovom nego promijeniti mišljenje pod pritiskom vrištanja i bacanja po podu
- sve objasniti, svaki put, ali kratko, bez dugih govora i uvjeravanja - ne očekujem da dvogodišnjaka koji šizi mogu u bilo što uvjeriti, ali vjerujem da moje rečenice ostavljaju trag za kasnije
- nakon navedenog kratkog obrazloženja pokušavam sa skretanjem pažnje - glupiranjem, pjevanjem, čuđenjem, humorom.
Možda mi još nešto padne na pamet. I za kraj, ne očekujem da ovakvih situacija neće biti ako ja idealno odreagiram. Takvo ponašanje je, mislim, jednostavno pravo njihove dobi. ali sve što radimo danas, ako i ne rješava situaciju sada, zalog je za budućnost.
A nakon mojeg starijeg turbo intenzivnog dječaka, moj mali sadašnji dvogodišnjak je kao žubor šumskog potočića - zamislite, on ponekad zaista pristane promijeniti mišljenje samo zbog mog objašnjenja!

svaka cast mila-slijedi proba

vertex, sad si me podsjetila, kod nas jako dobro pali ovo: učiniti ih aktivnim sudionicima - stvoriti mu dojam da ON ima kontrolu nad situacijom.
Primjer: u zadnje vrijeme buni se ujutro na odlazak teti čuvalici. Sve je u redu dok ne uđemo u dvorište i u kuću i onda počne vikati "Neeeee" u znak pozdrava, bacati knjigu na pod i sl. I teta je prva (svaka joj čast, kako se brzo toga sjetila) predložila: ideš mami i tati otvoriti vrata? I sad svako jutro ON ode s nama do ulazih vrata u dvorište, otvori nam vrata i zatvori za nama. Ima osjećaj da nas je "ispratio" i otpremio na posao i odmah (iste sekunde) se smiri i normalno razgovara i više nema protesta.

i mi takve forice imamo ali nekada ne pomazu pa je kuku i pomagaj,postao je jak fizicki i mentalno tako da nije bas lako :lol:

I ja pokusavam razgovorom postici promjenu ali nekad me toliko umori, sinoc sam ga stavila u kadicu i kad sam ga okupala kazem "idemo se susiti" a on "nece" i nikako ne zeli van iz kadice. I ja njemu "idemo prati zubice (inace to voli), idemo spavati, mama ce upaliti radio (obozava plesati) i nema sanse da izadje iz kadice. Na kraju sam ga "iscupala" iz kade a sto Jassi govori nisu vise ni bas lagani....

Citiraj:

---

bebeto prvotno napisa

Na kraju sam ga "iscupala" iz kade a.

---

I mi imamao dosta takvih situacija: neda se iz kade, neda ugasiti crtic i sl...Ali mi ne primjenjujemo ovo da je "iscupamao" na silu, nego: ona u kadi i nece van. Ja lijepo odem u dnevnu sobu, (ostavim naravno otvorena vrata i gledaam je po skrivecki), i upalim neku njenu igracku, pravim se da vozim guralicu...Nju to onda zainteresira pa sama vioce da hoce ici van :lol:

malo mi je lakse kad ovo procitam. ja skoro svaki dan placem od muke i stalno se pitam sta to ne valja samnom kad je on takav :roll:

pokusavamo sve ove taktike ali ponekad jednostavno nemam zivaca glumit klauna po citav dan i noc.
mislite da ce biti bolje kad napuni 3?

mislite da ce biti bolje kad napuni 3?

..nada umire posljednja... 8)
[/quote]

da skoro places,ja draga masu puta se bacim na pod i istinski placem jer si ne mogu pomoci niti znam kako postupiti i onda kad skuzim da sam vristala ko sotona ili skinula prasinu s pelena ridam ko koza a mali dojde i pomazi me i kaze mama pace i ceri se.ja sva luda i tresem se jos par dana.

ne skoro placem, nego placem skoro svaki dan :mrgreen:

ma strasna faza. evo danas smo imali dobar dan. stalno sam ga zapitkivala zeli li ove ili one hlace, zeli li da mu promjenim pelenu sad ili kasnije kad on odluci, zeli li mazati kruh nozem ili zlicicom. i sta je najbolje to super pali i on ce u tom slucaju izmedju noza i zlicice izabrati zlicicu a u suprotnom bi plakao za nozem dva sata :roll:

ali ja nemam uvijek snage a bome ni vremena za takav pristup pa bi voljela da samo ponekad ide glatko.

iskreno, sad mi je malo lakše kad vidim da nisam samo ja napola "luda".
ali mi je i ovo slaba utjeha za svaki njen plač. a plače imam osjećaj po cili božji dan, za sve i svašta. i za ono šta je veseli i za ono šta je rastužuje. ma stalno plače. i ja više ne znam šta radit.

evo samo da vidite kako nam je: bili smo kod frendova i sve je bilo super, malo su se on i njihova mala igrali, malo cerupali uglavnom sve 5. onda je doslo vrijeme odlaska i ja sam ga na vrijeme upozorila da sad uskoro idemo i prihvatio je i sve je bilo dobro dok nismo dosli do oblacenja jakne. onda je nastala grozna scena gdje sam mu ja nekako morala navuc tu jaknu na drz ne daj jer je vani hladno a on je prehladjen i nikako ga ne mogu pustit bez jakne. on je usao u auto i do kuce a ima tocno pola sata voznje se derao na sav glas tako da je ostajao bez zraka, kasljao i dva puta sam mislila da ce povratit :" nemooooooj meeee obuuuuuuc!!!!" PUNIH POLA SATA! ja sam mislila da ce se mm namjerno autom zabit u zid 8)

ostali smo skroz smireni i kad smo parkirali ispred kuce on je izasao sav cvrkutav i nasmjesen KO DA NIKAD NISTA NIJE BILO!!!!
ja sam mislila da ce mi mozak ispast iz glave.
rekla sam mu da sam mu morala obuc jaknu jer je jako zima i da sam ponosna kako se uspio smirit. i sta da radim? ko to vise moze izdrzat!?

Joj sada sam baš sretna i nesretna. Sretna sam što nismo mi jedini na ovom svjetu u fazi ne, nemoj, neću, ja ću, moram, plač, plač i plač....
Kako moja mama kaže "mala djeca, mala briga", "velika djeca velika briga".
Tako da mislim da brizi i boljitku nikad kraja, samo ostaje nada. Kak se veli u nadi je spas,a spasa nikad dosta.
Tako da mislim da nam svima trena puno strpljenj, tolerancije, volje i tone žžiiiiiiiivaca. :D

-Mama, ja tebe puno vovin.
-A zašto ti mene puno voliš?
-Zato što ti meni kažeš što se može, a što ne može.

Razgovor se zbio prije 2 dana. Jesmo izašli/izlazimo iz ove faze?

Citiraj:

---

irenas prvotno napisa

Ja se tako veselim trećem rođendanu :lol:
Danas mi je mama rekla "a jel ne mislis ti da si joj malo previše dozvolila" :lol:
Ako ne nađemo dinamo kapu nema šanse za izlazak.Dotjeramo se a onda ona inzistira da u šetnju obuju gumene zelene čizme koje smo kupili za gacanju po blatu.Za izlazak iz kuće treba pol sata,za doručak cijeli sat i ne mogu je namolit da sjedne i jede već sve radi uz put.Kad nešto zatraži i ako ne reagiram iste sekunde baci se na pod i plače.Onda ju pitam "kako se kaže" smiri se dođe do mene i kaže "molim te..." Do sad sam joj puno puta pokazala da bacanjem po podu ne postiže ništa ali još uvijek nije odustala od toga.Agresivna je i na svako moje ili bilo čije NE bi se tukla i štipala.Tako i sa drugom djecom,pojma nemam šta će biti za mjesec dana kad krene u vrtić :roll:

---

Vidiš,malo više od pol godine a situacija nam je puno bolja,osim u jelu,tu je i dalje katastrofa :roll: Isplati se strpit i pričekat treći rođendan :D