Bolest kao kazna ?

Ovaj tekst je namjenjen svim roditeljima kojima se sustavno godinama nameće krivnja teške grešnosti te Božje kazne zbog stanja djeteta ...



Skinuto sa KNI - http://www.katolici.org/dogadjanja.p...c_vidi&id=9158




U homiliji je biskup Hranić govorio o tome kako Petar usprkos neuspješnom ribolovu sluša Isusovu riječ, ima povjerenja u njega i na Isusovu riječ baca mrežu. Vjera u Isusovu riječ nije bila uzaludna. Petrov primjer pokazuje što je vjera. Otkrio je da je voljen od Boga. Iskustvo susreta s Isusom i vjera u njega, postala je preokret u njegovu životu, izvorom snage.

"Ukoliko se na pregledu trudnice otkrije, majkama koje pod srcem nose dijete s oštećenjima, savjetuje se abortus. Ono će biti samo opterećenje i zato za njih nema i ne treba biti milosrđa, nego ga treba ukloniti. Društvo nema milosrđa prema takvoj djeci.

Dragi roditelji, vi ste prihvatili svoje bolesno dijete i u vašem se životu dogodio preokret, postali se svjedoci Isusovi. Vi nam pokazujete da je svaki čovjek takav kakav je i htjeli bismo uputiti poziv i izazov svima onima koji još uvijek teško prihvaćaju činjenicu da imaju bolesno dijete, da im želimo pomoći da izađu sa svojim djetetom iz kuće i da dožive ohrabrenje", rekao je biskup.

Osobama s invaliditetom biskup je poručio:

"Vi ste Božja riječ upravljena nama. Mi od vas možemo i trebamo učiti tko je čovjek, možemo se učiti iskrenosti, plemenitosti, poštenju, privrženosti, vjernosti, skromnosti, znati biti zadovoljan s malo, znati biti solidaran. Vi ste Božji govor Crkvi i znak Božji u Crkvi.

" Roditeljima koji su prihvatili i vole svoju djecu s invaliditetom, biskup je poručio da su veliki, a župljanima da prihvate osobe s invaliditetom i da im budu vjerni. "

"Po našem odnosu prema osobama s invaliditetom pokazuje se naš odnos prema Isusu", rekao je biskup Hranić.

Citiraj:

---

andrij prvotno napisa

"Vi ste Božja riječ upravljena nama. Mi od vas možemo i trebamo učiti tko je čovjek, možemo se učiti iskrenosti, plemenitosti, poštenju, privrženosti, vjernosti, skromnosti, znati biti zadovoljan s malo, znati biti solidaran. Vi ste Božji govor Crkvi i znak Božji u Crkvi.

---

Apsolutno. Svaki roditelj koji je odlučio ponjeti taj "teret" kroz život, mislim na bolest, skidam im kapu. Veliko vam je srce. :love: :heart: :love:

I ja bi isto učinila.

Nikad neću zaboraviti jednu propovjed koja je govorila o načinima kako sve Bog nastoji da nas privuče k sebi, na koje sve mnoge načine učini brazdu u našem životu kao u zemlji koja ne rađa plodom. Meni je moje posebno dijete potpuno promjenilo život i smatram ga blagoslovom - iako mi je jako često teško. Sve ovisi o tome gledamo li na situaciju zemaljskim ili duhovnim očima.

Citiraj:

---

Christabel prvotno napisa

. Meni je moje posebno dijete potpuno promjenilo život i smatram ga blagoslovom
.

---

ovako isto moja mama uvijek govori za mog brata :heart:

Tko može reći da je rođenje posebnog djeteta kazna, taj ne poznaje Boga i nije dobar čovjek.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tko može reći da je rođenje posebnog djeteta kazna, taj ne poznaje Boga i nije dobar čovjek.

---

Istina :*

I sama sam se često pitala gdje sam pogriješila ako sam dobila posebno dijete,ali sam shvatila da Bog nije takav i da ga ne poznajem kao takvog.Stoga i ne trebamo razmišljati negativno mada nam je svima jako teško i psihički i fizički.Ja samam ponekad proživljavam teške trenutke i samo molim dragog Boga da mi da što više snage da sve izdržim.I ne kajem se ni jedne jedine sekunde što sam rodila i dobila takvog anđela,jer me je naučio da budem još bolja osoba i snažnija,plemenitija i još humanija.Pokušavam u svakoj situaciji pomoć koliko mogu i u svakom trenutku biti tu kad bilo kome treba!Jednom prilikom mi je jedna časna sestra rekla da smo mi roditelji s posebnom djecom već na vratima raja i da ne mogu baš svi imati takvu djecu.Da to treba zaslužit.U prvi mah nisam je razumjela šta mi hoće s tim reći,ali kad sam plačući došla doma i cijelo vrijeme dok sam vozila i plakala,shvatila sam donekle.Svim roditeljima takve djece želim svu snagu ovog svijeta i voljela bi da mi se javi što veći broj njih da razmijenimo iskustva

Jeste li se ikad zapitali kako se odabiru majke djece s posebnim potrebama? Pokušavam zamisliti Boga kako anđelima izdaje upute, a oni to zapisuju u veliku bilježnicu.
»Armstrong, Beth - sin. Sveti zaštitnik Matej.»
»Forest, Marjorie - kćerka. Sveta zaštitnica Cecilija.»
»Rutlsedge, Carrie - blizanci. Sveti zaštitnik... neka bude Gerard. Navikao je na mlake vjernike.»
Napokon, priopćujući anđelu zadnje ime, Bog se smiješi: «Ovoj ćemo dati sina s posebnim potrebama.»
Anđeo je znatiželjan. «Zašto baš ovoj, Bože? Ona je tako radosna.»
»Baš zato», odgovara Bog smiješeći se. «Kako bih mogao povjeriti dijete s posebnim potrebama ženi koja se ne zna radovati? Bilo bi to odviše okrutno.»
»Da li je strpljiva?», pita anđeo.
»Ne želim da bude previše strpljiva, mogla bi se utopiti u moru samosažaljevanja i patnje. Kad nadvladaju zaprepaštenje i negodovanje, priviknut će se.»
»Ali, Gospodine, mislim da ta žena i ne vjeruje u tebe.»
Bog se smije. «Nije važno, sredit ću to. Ta žena savršeno odgovara. Obdarena je pravom mjerom egoizma.»
Anđeo je iznenađen. « Egoizam? Zar je to krepost?»
Bog potvrđuje. «Ako se koji put ne bude znala odvojiti od sina, neće izdržati. Da, to je žena koju ću blagosloviti nesavršenim sinom. Ona to sada ne zna, ali toj će ženi drugi zavidjeti.
Njezina riječ nikada neće biti posve čvrsta. Nikada neće ništa držati običnom pojavom. Kada dijete prvi put izgovori riječ "mama" ona će biti svjedok čuda i to će je osvijestiti. Kad svom slijepom djetetu bude opisivala stablo ili zalazak sunca, vidjet će ga kao što rijetko tko zna vidjeti moja stvaranja.
Dopustit ću joj da jasno vidi stvari koje ja vidim - neznanje, okrutnost, predrasude, i učinit ću da se digne iznad njih. Nikada neće biti sama. Bit ću uz nju svakog trenutka svakog dana njezina života, jer ona će nepogrešivo obavljati moj posao kao da je neprestano uza me.»
»A sveti zaštitnik?», pita anđeo, s uzdignutim perom.
Bog se nasmije. «Bit će dovoljno zrcalo.»

-nepoznat autor.

Citiraj:

---

andrij prvotno napisa

Ovaj tekst je namjenjen svim roditeljima kojima se sustavno godinama nameće krivnja teške grešnosti te Božje kazne zbog stanja djeteta ...

---

A tko nameće krivnju roditeljima zbog stanja djeteta? Čovjek!!! Ima li pravo jedan čovjek (po svojoj prirodi grešan) nametati krivnju drugom čovjeku?
Draga moja Jano, ako imaš taj problem, svoje dušebrižnike uputi na Lk 13, 1-5:

"Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!
Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti."

Jasnije ne može biti! :heart:

Poštovanje svima

Dobio sam na e-mail jednu jako lijepu prezentaciju. Nadam se da će Vam se dati čitati jer je prema istinitom događaju. Ako je netko želi neka mi pošalje privatnu poruku pa ću mu ja poslati e-mail (s obzirom da prezentaciju ne mogu ovdje staviti).
Priča je prema istinitom događaju i slike djevojčice su vrlo dirljive.

Kad je doktor ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, ona je još bila slaba nakon operacije...
Njen muž, David, držao je njenu ruku dok su se pripremali za najnovije vijesti.
To popodne 10.ožujka 1991, komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom Carskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu Blessing, koju je par nestrpljivo očekivao.
36 cm dugu i težeći samo jedan kilogram i devet dekagrama, već su tada znali da je prerano rođena.

Ipak, doktorove nježne riječi odzvanjale su poput bombi. “Mislimo da ona neće preživjeti “, rekao je, nježnije koliko je god mogao.
" Postoji samo 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna. "

Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor objašnjavao poražavajuće probleme s kojima će se Dana vjerojatno morati suočiti ako preživi.
" Ona neće nikad hodati, ona neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, i vrlo je vjerojatno da će biti sklona drugim katastrofalnim problemima od cerebralne paralize do potpune metalne retardacije “ ... i tako dalje i dalje…
"Ne! Ne!" bilo je sve što je Diana mogla reći.

Ona i David, sa njihovim petogodišnjim sinom Dustinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu koja će postati dio njihove obitelji.
Sada,kroz samo nekoliko sati, taj san je polako iščezavao...

Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija ušla je u život Davida i Diane zbog toga što je Danin nerazvijeni živčani sustav bio jako ranjiv, najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu svoje ljubavi...

Sve što su mogli, dok se Dana borila sama ispod ultraljubičastog svjetla u isprepletenim cijevima i žicama, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove male curice.

Činilo se kao da neće dočekati trenutak kad će Dana ojačati.
Ali kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini i gram na snazi.
I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili nježno ali konstantno upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla doma iz bolnice kako je njena majka to i predvidjela..

Pet godina nakon, Dana je bila majušna ali žilava mala curica sa sjajnim sivim očima i neutaživom voljom za životom.
Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga...
...ali sretan završetak njene priče još nije blizu...

Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996, pokraj njene kuće u Irvingu, Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka gdje je ekipa njenog brata Dustina imala trening.
Kao i uvijek, Dana je brbljala non-stop sa svojom majkom i nekoliko odraslih koji su sjedili pokraj njih kad je odjednom utihnula. Grleći svoje ruke preko grudi, mala Dana je upitala “Osjećaš li taj miris?"
Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, “Da, miriše na kišu."
Dana je zatvorila svoje oči i ponovo upitala, " Osjećaš li taj miris?"
Još jednom, majka joj je odgovorila, "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu."
Još uvijek uhvaćena u trenutku, Dana je zatresla glavom, potapšala svoja uska ramena s malenim rukama i glasno izjavila,

"Ne, to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi."
Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom.
Prije nego što su došle kiše, riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene proširene Blessing obitelji znali cijelo vrijeme, makar u njihovim srcima.
Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.

“Mogu učiniti sve u Njemu koji mi daje snage." Božja ljubav je poput oceana, vidiš joj početak ali nikad kraj.

Zaboravih napisati, rođenje djeteta ne može biti Božja kazna. I ja sam 29.6.2006. odbila amniocentezu. Nije bilo lako....nisam inače hrabra...ta hrabrost je od Njega...Rodilo se zdravo dijete, ali je čin odbijanja AC za mene bio DA Bogu i Njegovoj volji. Imala sam podršku samo od MM. Mnogi su me proglašavali neodgovornom!?

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

A tko nameće krivnju roditeljima zbog stanja djeteta? Čovjek!!! Ima li pravo jedan čovjek (po svojoj prirodi grešan) nametati krivnju drugom čovjeku?
Draga moja Jano, ako imaš taj problem, svoje dušebrižnike uputi na Lk 13, 1-5:

---

Draga ... nemam ti ja s tim problema . ;)

Ovaj tekst sam stavila za roditelje koji možda slušaju svoje dušebrižbnike - da vide da to što im dušebrižnici nameću nema nikakve veze s Bogom ,a ni s čovjekom !!!

kako li bi mi život bio jednostavan da nisam imala Karlu! Ona nas je svih promijenila i zahvaljujem dragom Bogu što sam ju imala.

Da me netko pita bi li išta mijenjala u životu (odnoseći se na zadnjih 6 godina), odgovorila bih: NITI SEKUNDU ne bi mijenjala, pogotovo one sekunde provedene sa njom!

Neki govore da bi željeli vidjeti anđela, ali mi se možemo pohvaliti da smo ga imali! (i još uvijek ga imamo, ali ga ne vidimo :heart: )

Ljudi, divni ste :heart: Toliko je pozitive u vama, možete biti primjer svima nama "običnima".

I meni bi život bio puno jednostavniji da nemam sve ove probleme s dječacima koje imam, ali ljepši nebi bio, oni su nam donijeli sasvim drugačiji pogled na život, uživanje u malim stvarima... :heart: