Muči me nesanica, kao u prošloj trudnoći. Muž je jučer radio do kasno a Mia je spavala u vrtiću. I kad spava popodne navečer muku muči jer joj je u 8:30 rano.
Bijah strpljiva i smirena, kao i ona cijelo popodne. Nisam se nimalo naspavala no u takvim se situacijama svjesno natjeram na budnost i razumijevanje svih nepredvidivih okolnosti jer znam da je tako najbolje. I za nju i za mene. No jučer nakon sat i pol priča za laku noć, sjedenja uz nju nisam imala više strpljenja. Zalupila sam vratima od sobe, upalila svjetlo i digla je iz kreveta i rekla da onda ne mora spavati. Nek bude budna da me baš briga!!!
Je sigurno je tako. Iste sam sekunde požalila.
Još mi je mama, s kojom živimo ušla u sobu da vidi zašto sam zalupila vratima i počela držati predavanje koje mi nimalo nije imalo smisla u tom trenutku. Ni u jednom mi nema smisla nečije uletavanje sa strane u kojem me kori mjesto da ponudi pomoć. Naravno kad sam rekla da sam užasno umorna i da me pusti na miru, upalila joj se lampica, pa se ponudila da mi pomogne. Ali ja u afektu nisam ni za kakvu suradnju.
Istresla sam svoju ljutnju na Miji, bila gruba i znam da za to nema opravdanja, samo prihvaćanje odgovornosti.
Poslije sam se ispričala za svoju grubost koju nije zaslužila.
Jutros smo obje ustale čangrizave. Ona pogotovo jer je zaspala neutješena i nerazumljena.
Koma, zar ne? Nekad se izgubim u sebi. Mada sad puno manje nego prije. Bijes lakše kontroliram, a i često jako dobro naučim od takvih situacija.
Saspite sad sve što me ide, nije važno jer su svi apsolutno u pravu kad kažu da se ljutnja NE SMIJE usmjeravati na nikoga, pogotovo ne na one manje od nas.
A mene će cijeli dan mučiti grižnja savjesti od koje teže bježim. No dobra sam jer se ne žalim, samo se nosim s time.
:(
