Jedna sam od onih žena koje se panično boje poroda. Toliko da sam čak jedno vrijeme pričala da nikada neću roditi…… do jednog trenutka, kad sam počela rascmoljavati se na tutice, hlačice, mame s kolicima (a vjerujte mi ja sam jedna i od onih realnih, možda malo i previše!)….. I eto, znala sam, došao je i meni poziv, VRIJEME JE ZA MAJČINSTVO! E, sad, prijateljica je odlučila – u biti više ja (kao to se može, hehe), ona prva, pa kad rodi i prođe idem ja, ali ajde idemo mi polako radit na bebici pa kad se uhvati…. Ne pridajemo tome previše pažnje, čak i ne trudimo se prečesto (hmhmhmhm), kad naša čistačica u uredu – DRAGA MOJA TI SI TRUDNA!!! VIDI SE, VIDI!!! A ja ?????? Stvari sam trebala dobit tek za dan – dva, pa ne može bit, samo smo par puta ….. kupim test, slabo se vidi, još je rano, kupim za dva dana drugi, kad ono PLUS da ga ne možeš izbjeći. I tako je počela moja trudnoća, termin poroda 03.10.2006.
Trudnoća tekla po planu, bilo par problema na početku, ali ipak sve teklo OK, čak sam išla redovito cijelu trudnoću na vježbe, da si kao olakšam porod, ma mislim da bi sve učinila…. Kako se bližio kraj trudnoći i vrijeme za porod meni sve veća frka. Trbuh OGROMAN, vrućina, noge kao buhtli, tlak raste… dr. propisuje Normabel, a od otvaranja ništa. Naravno, posuđujem tlakomjer, nema šanse kemija u mene, ako nisam do sad, niti neću još tih par dana…..
I tako došao dan – termin, naravno, nikakvog pomaka, odlazim na pregled u polikliniku u Rijeku, sve ok, paziti na tlak, zatvorena. Za dva dana opet….. I tako sljedećih 10 dana. Čak su me pokušavali i doktori u više navrata onako, na silu otvoriti, ali ništa. Jedan od njih je to dosta slikovito opisao, završivši s riječima – ne mogu vjerovat, zabetonirana, hermetički zatvorena!!!! – Eh, blago meni.
Međutim, s 12. na 13.10. (petak trinaesti) počelo mene nešto stezati, lagani trudići, redovito, traje par sati, sad su već na 15-10 minuta…. No bolovi nisu strašni…. Budim muža, rekoh ajmo polako, u bolnici će me pregledat, nije bed nakon toliko dana, pa taman da me i vrate…. Krenemo mi iz naših Matulja prema Rijeci, cca 14-ak km. Naravno, putem nas zaustave 3 puta policajci, jedan je čak pitao ako treba pratnja, vjerojatno kad je vidio facu mm, hehe… Stižemo u bolnicu, na recepciji dolje 1001 pitanje, mene lagano bolucka, ljuljam, njišem i gledam pa dobro koliko još do kraja. Šalju me kat više, na 3. primaju, skidam se, opet milijun pitanja… ctg, …. Dolazi doktorica, pregledava, no ušće mi je strahovito duboko, ona uopće ne može unutrašnje ušće napipati, zove drugog doktora, muškog, on uspijeva, otvorena 1,5 cm, šalje me na klistir i brijanje. Ok, počelo je, to je to, ISUSE!!! Mm šalju doma, kažu mu da zove za 2 sata, jer idem u predrađaonu. Nakon klistira, naravno trudovi se pojačavaju, uporno me zalijepili na krevet i ctg. Sama sam, mrak, noć, svakakve misli kroz glavu, svako malo moram na wc – em od muke, em još posljedice klizme….. Neću tako, to nije to, hoću hodat, loptu, svašta, neću biti sama…… Nakon 2 sata dolaze po mene, smjena doktora, novi pregled. Lagano me bolucka, kao da se smiruje….. Gleda me drugi doktor, pa gleda papire, pa viče kako mi je izračunat krivi datum poroda, tek je danas, pa me opet gleda, sve me boli od tolikog čeprkanja. Mislim si, ajoj on je već živčan, a tek je došao, ne bi njega, ne bi njega…..na kraju dr. zaključuje kako je nalaz još premali i šalje me na odjel – na 4. kat. Mislim da sam tu imala neki malj ili kamen – glavu bi mu razljepila. Sad nakon obrade, nakon prvog šoka on meni govori da niš danas, niš sada, idem u bolničku sobu. NEEEEE!!!!!
Eto, sa mnom ide sestra, (kasnije sam skužila da je to babica koja me i porodila), tješi me, vidi na meni da sam LUDA!!! Stavljaju me u krevet, nemam stvari, spavaćica znojna, prljava, posuđujem mobitel i sva u muci zovem mm. On dolazi u sekundi sa svim stvarima, svi me tješe, a ja s osjećajem potpune nevjerice i nemoći. Srećem poznatu osobu (koja je imala termin kao i ja, i to prenijela 2 tjedna), ona je na odjelu od srijede. Razgovaramo koliko smo bjesne, trudići me lagano peruckaju, lagani, ali na 10 min. Ctg uredan, no meni uopće me bilježe trudove, sestre me gledaju – joj kuži ove, niti nema trudove, tu se nešto prenavlja. Kasnije, kad smo se pozvali na jednu poznatu osobu (kako to kod nas biva) obratili su više pozornosti na mene, pokušali mi nariktati ctg kako treba, počeli se prikazivati trudovi, ali kao još to nije to. Kasnije taj dan mi je jedna iskusnija sestra rekla da su mi slabije prikazivani trudovi jer imam masnog tkiva na trbuhu, što ometa očitanja. Prolazi i petak, noć mi opet prolazi s laganim trudovima, ne spavam uopće. Subota ujutro, odlazim u kupaonicu kad nešto curi iz mene. Neiskusna, mislila sam – evo curi plodna voda, od silnih napora i pregleda puklo….. Zovem dr., šalju me na pregled, to ispao čep, no otvorena sam 3 cm. Ajd krenulo je polako. Žena me stavlja na onu drip probu, vidi da sam totalno već izvan sebe, hoću da to dijete već izađe van. Ništa, sad kao čekamo – ili će puknut voda ili će krenut trudovi ili će sve stati…. Polako šetuckam po hodniku, boli, sve jače i jače, razmak 10-ak minuta, polako se skraćuje, cijeli dan me već peru i sad postaje sve jače. Oko 21 sat idem na novi pregled, možda i uzv. Gleda me, sve ok, otvaram se, šalje me u sobu po stvari i da krenem polako u rađaonu. Pomalo skeptična spremam stvari i krećem prema dolje…. Opet klistir, ne briju me, jučer su, obavljam što trebam, tuš, presvlačenje i čekam doktoricu da mi pogleda plodnu vodu. Čujem ako ju drugi dr. zove za pomoć, ženska rodila no popucala unutra pa treba pomoć pri šivanju. Kako popucala unutra, što je sad to, panika!!! Dok sam hodala po hodniku, osjetim nešto toplo curi po nozi, mislila sam oh fuck od klizme, pogledam na pod, ono zeleno….. Polako hodam, sad već svojski boli, prema rađaonama po neku od sestara. Mislim da mi je pukla voda i zelena je….. Je, je pukla i viče sestra – sad sigurno rađaš – pozivajući se na moj skepticizam da ću opet na odjel – hehehe. Odvode me u rađaonu, broj 3. Zovu mm, liježem na krevet, stavljaju me na bok i na ctg. Trudovi me već debelo peru…. Konačno stiže moj dragi – drago lice, puno mi je pomoglo. Sama rađam, nema drugih trudnica, tako da su svi sa mnom, 2 doktora, 3 babice, 2 čistačice i svi oko mene i gledaju me – koja projekcija…..Stavljaju mi drip, no ruke su mi sad već natečene, pa bokte trudna sam već skoro 10 mjeseci, fulaju prvi put, fulaju drugi, konačno uspijevaju u drugu ruku, što znači i ležanje na ovom drugom boku, koje mi nije udobno – lijevom. Sad me već stvarno boli, vičem, derem se, imamo osjećaj da taj drip kola mnome, kao da konstantno imam samo jedan trud, bez pauze, bez prestanka….. Postaje gadno, mislim, srce će mi puknuti od napora, ne mogu, tražim epiduralnu, tražim carski,…. Tražim da me ubiju….. Ne može viču, tražim da se ustanem, hodam, gotovo, ne može više, sad će krenut, tražim stolčić, opet ne može – nisam dovoljno disciplinirana, eto ti….. Stalno imam osjećaj sad će, sad će, imam gadan osjećaj za tiskanje, ne mogu više, oni mi ne daju, osjećam nešto između nogu, a ja još na boku. Ne vjeruju mi baš previše – posve razumljivo – nisam ni ostavila dojam razumne osobe – no ajd okrenu me na leđa valjda čisto da me ušutkaju – kad ono WOW – glavica – sad čekamo sljedeći trud i tiskat – tiskat – glavica je vani, ostatak nisam niti skužila, mm viče – evo je evo je….. Samo je iskliznula babici u ruke, moja ljepotica….. moj bumbar od 4110 g, dugačka 53 cm…… - nakon 2,5 dana 15.10. u 4:45.
Uzeli su je, oprali, sredili i dali meni na prsa – mislila sam da ću eksplodirati. Kao da nikad nisam niti rodila, sve me prestalo boljeti, adrenalin mi je skočio i zaista bila sam puna snage. Šivanje nisam niti osjetila, moja ljepotica bila je sa mnom cijelo vrijeme. Osoblje je bilo, sada kad sam smirena i svjesna svega, izvrsno – stvarno nisam rodilja za poželjet.
Danas Petra ima preko četiri mjeseca i naravno centar je našeg svijeta – a porod – zaboravljen – iako za sada ne mislimo ovo sve ponavljati.
