Sasvim obična iz Vinogradske
Klasična trudnoća: nikakvi problemi i komplikacije, osim onih koje sam si sama umislila, u cjelokupnoj zaluđenosti trudnoćom i dolaskom bebe.Ta sklonost da od muhe radim slona potjerala me u 30-tom tjednu na bolovanje, te čak i na dva dana bolničkog liječenja kad sam umislila curenje plodne vode, iako sam namjeravala raditi do 35 tjedna... ali dobro da sam otišla na bolovanje tada, postala sam naporna već radeći žrtvu od sebe, dajući svima do znanja kako sam JA trudna, kako se jedva krećem, radim, kako sve druge ranije odu na „komplikacije u trudnoći“ itd, itd... moj poslijeporođajni blues je bio prije porođaja, i sad kad s razumom gledam na to razdoblje, vidim da je jedina komplikacija u mojoj trudnoći bila lagana psihička nestabilnost (nemojte me ozbiljno uzeti za riječ, nisam baš bila puknuta, ja volim preuvečavati kad pričam o sebi). Iznenađujuće, otkad sam rodila izuzetno sam stabilna i razumna, ne svađam se, ne žalim samu sebe... ma divota, kako sam se sredila. Termin mi je bio 29. 01., ali sam ja, naravno, pod utjecajem nekih drugih trudnoća koje sam znala, umislila kako ću prijevremeno roditi, te svima govorila od polovice prosinca da ću roditi svaki čas. Kao što to biva, popišlkil sam se sama sebi u usta kad sam prenjela, te debelo ugazila u veljaču još 2u1. Pošto sam od 36 tjedna počela ići u bolničku ambulantu u Vinogradskoj, imala sam prilika puno, puno puta čekati na red tamo, a sve cure koje su išle u bolničke ambulante znaju koliko se čeka. Ako ništa drugo to mi je pomoglo da shvatim neke stvari u vezi bolnica, medicinskog osoblja itd. Kad sam vidjela u kojim uvjetima rade... gužva, stres, nervoza, a i dalje nalaze volje za koju dobru riječ, shvatila sam da mi nitko tamo nije neprijatelj, i da im mogu vjerovati u vezi svog poroda. Znala sam da im ja neću biti po ničemu posebna kad napokon tamo dođem na stol, nego još jedan porođaj od desetaka svakog dana, ali također i da neću biti nitko i ništa. Napokon, 07. 02. Poslije ponoći me počelo „šarafiti“. Te prve trudove imala sam priliku proživjeti vrlo intimno. Muž je spavao i nije imao pojma da je počelo, ja sam cijele noći zapisivala minutažu, te razmišljala o kraju jednog razdoblja, i početku ovog drugog... kao mama. Ujutro buđenje muža, on veoma uzbuđen i nabrijan s novošču da krećemo u rodilište. Nakon pripreme: pregled, klistir (koji mi je skroz odgovarao, nekako me opustio, olakšao), bez brijanja, jer me muž noć prije slučajno obrijao do kraja, smjestili me u boks. Tu sam malo bila razočarana jer sam si planirala jedan brzinski porod sa što manje ležanja u boksu, ali tada sam bila tek 3-4 cm otvorena i s ne dovoljno jakim svojim trudovima. Što su jaki trudovi shvatila sam kad su me stavili na drip (btw na njega sam pristala, objasnili su mi razliku). Moj porođaj je bio vrlo običan i po ničemu se nije odvajao od tisuće drugih, tako da ova priča neće nikome privući pažnju... pucanje vodenjaka u boksu, drip, epiziotomija... sve stvari koje ne odobravaju buduće mame, te ukazuju na to da ja nisam borac i da sam jednostavno pristajala na sve što su mi predlagali... ali meni je moj porod i dalje najljepši dan u životu dosad, iako nije izuzetan ni po čemu. Nakon što sam dobila drip trudovi se pojačali i postali nešto neopisivo i neshvatljivo bolno. Sječam se da me to šokiralo, zar išta može toliko boljeti. Uz svu silnu pripremu, čitanje kako si olakšati bolove, jedino na što sam ja mislila jeste nabrajanje u sebi što bi moglo još toliko boljeti: čupanje noktiju, elektrošokovi, rezanje prstiju... ma jok, baš ništa se ne može mjeriti. Ali sjajna stvar kod trudova za koju se Majčica Priroda pobrinula. Vjerojatno nitko ne bi mogao podnijeti bez prestanka silinu tih bolova, tako da i trudovi par sekundi bole, a onda dođe koja minuta između u kojoj baš svaka bol čudom prođe, kao da ništa nije bilo. I onda krene slijedeći trud...
Držala sam se disanja kao pijan plota, u vjeri da će sve lakše proći ako se koncentriram na disanje, a i nekako mi je davalo snage ponos u sebe što ne vičem. Usađeno mi je vjerovanje da plakanje, vrištanje, dozivanje mame, Boga na porodu, je sramota, sad znam da nije sramota izgubiti kontrolu od bolova, ali definitivno odmaže samoj rodilji. MM je bio cijelo vrijeme uz mene, špricao me vodom, močio me gazom, vrlo je dobro reagirao i pomagao mi. Osim par puta kad su bile provjere otvorenosti nas dvoje smo cijelo vrijeme bili sami u boksu. Ja sam bila izgubljena u svom bolu tako da ne znam kako je on doživljavao sva ta događanja, samo znam da se trudio što više pomoći, čak i žrtvovati (u jednom trenu sam ga krenula ugristi za prst, a on ga nije povukao, iako je znao da nemam dovoljno razuma da se spriječim da mu odgrizem prst ako mi se zalomi trud dok ga imam u ustima). Držao mi je bubrežnjak dok sam povračala (i to je bilo ujedno zadnji put da sam povratila u trudnoći koja je bila obilježena konstantnim riganjem). Otišao je po babicu i doktora kad sam osjetila“onaj“ poriv za kakanjem. Ma bilo je sjajno što je bio tu. Kad je došao izgon to mi je došlo kao olakšanje. Nije boljelo kao sami trudovi, vjerojatno zato što se trebalo na više stvari skoncentrirati... udahni duboko kad počne trud, zatvori oči, stišći iz donjeg dijela, ne iz glave, kao da ćeš kakati... i tako dva, tri puta. Čula sam zvuk rezanja u jednom od tih trudova, sjećam se da me muž pitao da li sam osjetila. Apsolutno ne. Čak ni rezanje škarama tog osjetljivog dijela tijela je ništa pored truda, to me nije ni zagolicalo. Jedino je oporavak od rezanja zeznut. I onda je krenula mala. Pošto sam bila skroz skoncentrirana na to da izgon izvedem što bolje da ne povrijedim ičim bebu, nisam popamtila večinu stvari od tada. Mislim da mi je doktor malo nalegao na trbuh, mislim da sam malo proškiljila kad mi je muž rekao da je glava vani... sljedeće čega se bistro sječam jeste da čujem bebu kako plače. Naginjala sam se da ju vidim, ali nisam mogla, bila je malo niže od mog stola, rezali su joj pupkovinu i vadili krv iz nje, pošto sam ja RH-. Muž mi je govorio nešto, mislim da ju je opisivao. Razgolitila sam trbuh i govorila babici da ju stavi, ali prvo je obavila daljnje pripreme... pranje, stavljanje narukvice, tako da sam ju dobila na trbuh već umotanu u deku, umornu i pospanu od plača tako da je i prvo cicanje otpalo. Onda smo se oprostili od nje, te ja s mužem, i odležala sam uobičajenih dva sata i za to vrijeme napisala milijun oduševljenih SMS-ova. Ja sam i dalje oduševljena svojim porodom, čak i sad kad me ne drži tadašnji adrenalin i uzbuđenje, iako večina stvari nije bila kakve bi trebale biti na savršenom porodu; drip, pucanje vodenjaka, naljeganje, rezanje međice, bez dodira koža na kožu, bez prvog cicanja, rezanje pupkovine dok pulsira. Ništa od ovih akcija mi ne može iskvariti dojam savršenog dana kad mi se rodila kćer. I babica i doktor su mi ostali u sjajnom sječanju, kad sam posustajala shvatili su i bodrili me, pohvalili, čim su me pohvalili ja sam dobila snage za još deset poroda. Za vrijeme šivanja sam trabunjala kako sam jako zadovoljna sa svojim porodom, i zapitkivala da li su oni zadovoljni samnom, te da se nadam da nisam puno smetala. Oni se mene, naravno, ne sjećaju, moj porod ni po čemu nije bio specifičan, ali ja njih neću zaboraviti. Nakon odležanih dva sata, odhodala sam do kupaone, tuširala se dugo, dugo i taman došlo vrijeme za posjete, pa sam otišla do muža u čekaonu da pojedem naručene hot dogove i krafne (stravična me glad uhvatila). I na to se ponosim, što sam tako brzo nakon poroda bila na nogama. Zbog nedostatka prostora, prvih par dana sam ležala u predrađaoni koja je tik do boksova te odslušala svu silu porođaja danju i noću. Nas sedam cura iz predrađaone, sjajna ekipa, odvojeni od ostatka odjela, provodile smo dane komentirajući zvukove iz boksova... s nekim curama suosječale, s nekima ne, ovisno o tome koliko je vikanje bilo glasno, svaki put uspoređivale tuđe porođaje sa svojima uz obaveznu rečenicu: ja se nisam ovoliko derala, ili, ja se nisam uopće zaderala (nekakav glupi instikt da se moraš ponositi ako nisi bio slab ili bez samokontrole na svom porodu). Kod svakog porođaja je jedino isto da čim se čuje beba da zaplače, mama se počne smijati, makar prije toga i osam sati urlala, vikala i molila za pomoć. Jednom se nije beba čula jer se radilo o puno preuranjenom porodu i to nas je sve jako pogodilo, snažno smo suosječale s mamom koja je prošla cijeli bolan porod znajući da je uzalud jer bebe nema.
Kad su mi to večer donjeli malu na maženje, odmah sam izvadila cicu i očekivala što vjerojatno sve mame očekuju, savršeni prirodan čin između mame i bebe – dojenje. Kao što i druge mame znaju, ne ide to baš uvijek lako. U prva tri dana u bolnici ja niti jednom nisam pošteno dojila svoju kćer dok nije došla u smjenu sjajna i nezamjenjiva sestra Zila koja ima savršen osjećaj što svakoj bebi treba, te kako pomoći svakoj mami. I ne samo osjećaj, nego i želju i volju da sve mame doje svoje bebe. To mi je spasilo taj treći dan u bolnici pošto su mi tada rekli i da je maloj neznatno povišen CRP test te da će nas još zadržati u bolnici (ne shvaćam dan danas što bi to točno bilo, ali pretpostavljam da je to testiranje na razl.bakterije). Tu je bilo malo stresa, pošto je jako puno beba zadržano te je kod nas mama stvorilo paniku da se radi o nečem zaraznom čim u tolikom broju zadržavaju, a neke bebe čak i sele na pedijatriju. Panika se povečala samim time jer nam niti jedna pedijatrica nije mogla objasniti o čemu se radi, a da itko od nas to uspije shvatiti. I svaki dan neizvjesnost do kraja da li idemo kući ili ne, te promatranje sa zavišću (ružan osjećaj, ali teško si pomoći kad je dijete u pitanju) onih koji su dobili zeleno svjetlo za odlazak. Na kraju je ispalo da je moja M.zdrava, ali da su ju samo malo intezivnije promatrali pa smo mi nakon 6 dana napokon otišli kući svom tati.
Kući uobičajeni problemi što su svi prošli... što ne štima s dojenjem da mala stalno plače? ... nepravilni položaji kod dojenja ... ragade ... zašto ne piški dovoljno i ne kaka uopće?... Već drugi dan, uprkos izuzetnoj pomoći i moralnoj podršci koju nam je davala draga cura s Rodinog SOS-a te divna patronažna sestra Katica, mi smo u panici trčali u apoteku po kutiju znate već čega, ali na vrijeme shvatili da to nije riješenje, te da će dojenje samo biti malo teže za naučiti od očekivanja. Sad su prošla dva tjedna da smo doma s picekom, sve sjeda pomalo na svoje mjesto, noću spavamo super, danju baš i ne, kod cikenja sve štima, beba naočigled raste i napreduje. A mi smo jako zaljubljeni u svoju kćer, i kao i svi roditelji smatramo ju najljepšom, najdražom, najpametnijom i najizuzetnijom. Planirala sam ovu priču pisati polako, analizirati svaku rečenicu... pa eto, pišem ju zadnja dva sata, mala mi na jastuku na koljenima spava, probudi se, pocica malo, zaspi, smrzla su mi se leđa jer mi mrsko prekidati pisati da uzmem vestu... pa ću staviti ovu priču na forum bez da ju provjeravam i ispravljam. Tako je bilo, ja zadovoljna sa svime, ne opterečujem se time što mi je porod bio turbo „klasičan“ sa svim intervencijama. Vjerojatno ću se s vremena na vrijeme sjetiti još nečega "bitnog" što u brzini pisanja nisam navela... ali to ću nadopisati kad budem imala slijedeću Priču s poroda.
I za kraj ću vam samo pokazati svoju malu mahunu.
