PRIČE O DOJENJU

Drage forumašice i forumaši,

na ovom topicu objavljivat ćemo priče o dojenju koje primamo na e-mail dojenje@roda.hr od naših forumašica, kao i od mama koje su jednostavno željele podijeliti svoje iskustvo u dojenju sa "Rodama".

Pozivamo vas da nam i dalje pišete, kako bismo potaknuli i druge da doje i podrže dojenje oko sebe, prikazujući ga onakvim kakvo ono i jest: lijepo, posebno, ponekad naporno, dirljivo, jedinstveno, problematično ili jednostavno i lako...

Na ovome topicu nećemo moći komentirati priče, neka budu dovoljne same za sebe :heart:

Priča Ane S.

Moja priča o dojenju:
Odmah da se razumijemo, ja sam veeeliki štreber i za dojenje sam se
pripremala gotovo istim intenzitetom kao i za porod. MM i ja smo već u 4.
mjesecu trudnoće prisustvovali Rodinoj školi dojenja koja nas je još više
učvrstila u našoj želji da pružimo najbolje svom djetetu. A što ima bolje
od majčinog mlijeka? MM se posebno angažirao i postao pravi pobornik
dojenja u našoj okolini. Bio je spreman i porječkati se sa ljudima koji
svojim neznanjem nameču savjete koji samo štete... Ja sam pročitala sve
Rodine letke, sve članke na portalu, gutala topice o problemima s dojenjem
i naravno, mislila da sam 100 % spremna za praksu. Možda u mom nekom
idealnom svijetu...
Naš mali Vedran je rođen 12.09.2006.g. na SD carskim rezom. To je značilo
da sam ga dobila na dojenje skoro 48 h nakon poroda. Ipak nas to nije
spriječilo da krenemo. Uh, a kako sam nespretna bila. Prvi put držim
dijetešce na rukama, umotano u jastuk i pokušavam ga namjestiti na cicu.
Malo pomalo smo i uspjeli. Sa smješkom sam gledala kako se mala ustašca
pomiču. Bila sam beskrajno sretna. Tražila sam 24 h roomin in koji sam i
dobila. Noću sam slušala kako gladne bebice plaču u sobama za novorođenčad
dok je moj Vedran napapan spavao u mom krevetu. Zadnji dan našeg boravka u
bolnici sam shvatila da ga baš i ne znam dobro namjestiti na cicu i to
platila bolnim ragadama. Uh! On cica, a ja u sebi cvilim od muke. Sve
položaje sam probala jer me šav nije previše bolio. Jedino sam ga uspjela
dojiti u položaju kolijevke. Opet nikako da ga dobro namjestim. Sestre baš
i nisu imale vremena pomagati mi oko položaja kad sam ih tražila. Najčešće
su rekle da će doći čim budu mogle. Do tada je Vedran već spavao... Još
sam jednom proučila sve letke i sve mi se činilo tako lako i
jednostavno...
Kod kuće se situacija ipak malo promijenila, ja sam lakše našla položaj i
visinu koja mi paše jer maleni više nije bio u jastuku.
Ubrzo stižu nove muke. Jednu noć ga nikako nisam mogla namjestiti na desnu
cicu. Plakao je i unervozio se pa sam mu ponudila 'dražu' lijevu koju je
odmah prihvatio i zadovoljan zaspao. U tom trenutku mi je najvažnije bilo
da maleni jede. Desnu cicu sam malo izdojila da popusti pritisak i
zaspala. Nako samo tri sata budim se u groznici. Hladno mi je, desna cica
tvrda i bolna. Mjerim temperaturu i šokirano utvrđujem da je preko 39
stupnjeva. Uhvatila me panika, a i tlak mi je odmah skočio. Zovem mamu
koja je liječnica. Na svu sreću stanuje blizu pa je odmah mogla doći. Nju
je opet brinulo što sam ja prije nepunih tjedan dana imala carski rez.
Bojala se upale maternice ili sl. Nazvale smo mog privatnog ginekologa
koji je rekao da dođem na pregled. MM mi pomaže izdojiti bolnu cicu. Ajme,
što to boli. Pritisak malo popušta, mama ostaje čuvati Vedrana, a MM me
vozi doktoru. Već u čekaonici osjetim kako mi cica opet buja. Mjere mi
temperaturu i tlak. Ne znam što je bilo gore... Na svu sreću pregledom je
utvrđeno da je s maternicom i šavom sve u redu. Za temperaturu je
odgovoran isključivo mastitis. Dobivam antibiotike i dozvolu za daljnje
dojenje. Kod kuće moj maleni opet ne prihvaća desnu. Hranim ga na lijevu
cicu, a desnu izdajam. Zovem i sos telefon gdje mi cure daju savjete.
Konačno, mali prihvaća desnu cicu i stanje se počinje normalizirati.
Temperatura i tlak su se normalizirali, a bolna mjesta više nisu bila
bolna. Konačno smo se vratili na pravi put kad me slijedeće jutro šokirao
soor! Malenome su ustašca bila puna naslaga. U tom trenutku mi je
prekipjelo. Bila sam jadna, neispavana, iscrpljena od temperature... Bilo
mi je dosta dojenja... Na svu sreću, uz podršku mog predivnog muža vratilo
mi se samopouzdanje. Kupili smo rojazol gel za soor i za dva dana naslaga
više nije bilo. Nitko sretniji od nas!
Sada se konačno sve normaliziralo. Naš dječačić lijepo papa i naočigled se
bucka, a mama i tata cvatu od sreće.
Drago mi je da sam bila uporna i informirana. Drago mi je da imam podršku
svoje okoline. Drago mi je da imam Rode i sos telefon. Sve nam je to
pomoglo da prebrodimo težak početak i da sada sa zadovoljstvom dojimo!

Priča mame F.


Sinja kukavica

Dojenje, proces koji se odvija po principu potražnje i ponude moja je bolna točka. Ne znam ženu koju je nakon poroda zaobišla laktacija. Sve smo mi rođene s tom sposobnošću i slijedom toga morale bismo moći uspješno i dostatno dojiti svoju djecu. Zašto to onda nije uvijek tako? Neke se žene jednostavno porodom transformiraju u super-mame nepokolebljive pred iskušenjima majčinstva. Takve će se, ako i imaju problama s količinom mlijeka, ragadama, blisterima, upalama dojki i sličnim nedaćama, uspješno othrvati pomisli da odustanu od tog, ponekad, zamornog i frustrirajućeg posla. Što je s nama koje nismo doživjele tu transformaciju? Osjećamo se krive, loše, manje vrijedne. Sram nas je priznati da smo odustale od borbe s prirodom i tijelom i prestale dojiti svoju djecu uskrativši im nezamjenjivu hranu. Svoje smo interese stavile ispred dobrobiti djece. Bolno smo mi svjesne toga. Trebamo se pomiriti s činjenicom da nismo jake i borbene pa posustajemo pred prvom zaprekom. Ljubomorna sam na te transformirane super-mame. Zavidim im na upornosti i divim im se, iskreno. Ja, nažalost, nisam poput njih. Sa suzama u očima to priznajem prvo sebi. Pravdam se time što smo mi ljudi ipak međusobno različiti po svojim sposobnostima, karakterima, a bogami i po tome što je neke od nas priroda zakinula a druge nagradila nekim talentima. Pokazalo se, tako, da ja baš nisam nadarena dojilja. Dojila sam svega 36 dana. Ima žena koje su dojile toliko mjeseci. Sada kada o tome razmišljam nameće mi se paralela. Kako smo mi žene u mogućnosti dojiti jer imamo dojke i u trenutku kada na svijet donesemo dijete ono svojim sisanjem potiče prolaktin na stvaranje mlijeka, trebale bi sve jednako dobro dojiti. Da je to tako jednostavno svi bi bili, recimo, jednako uspješni slikari. Pa, svi imamo oči za promatranje, ruke kojima, uz pomoć kista i boje, možemo stvarati umjetnička djela, a to ipak nije tako. Urođeni je talent samo dio uspjeha. Glavnina leži u upornosti i ustrajnosti. Unatoč uloženom trudu, neki postaju umjetnici, a drugi pak nikad.

Da me ne peče savjest ne bih sve ovo niti pisala. Nije mi lako pomiriti se sa činjenicom da više ne dojim iako to nije bio rezultat moje svjesne želje. Rodila sam veliko dijete koje je jelo kao da mu je mjesec dana. Bradavice su mi krvarile, stvorile se na njima ragade što onim super-majkama ne bi bio razlog da odustanu, ali meni jeste. Jeza me sve više hvatala kada bi došlo vrijeme hranjenja. Od samog se početka desilo da, suprotno mojim očekivanjima, mlijeka nisam imala dovoljno pa sam pribjegla dohrani nadomjesnom hranom. Svakim je danom omjer između količine mog i umjetnog mlijeka prevladavao u korist umjetnog. Na kraju sam odustala od borbe. Odustala sam jer je S. trebao sve više hrane koju mu ja nisam mogla ponuditi onako jednostavno i bezbolno kako sam zamišljala. Shvatila sam da postajem frustrirana kuja koja reži na sve oko sebe suočena s dvojbom - nastaviti s bolnim dojenjem ili ne. Takva nisam bila dobra ni sebi ni okolini.

Ovo ću iskustvo i svoju odluku nositi kao traumu i podsjetnik na vlastiti kukavičluk.

Ali život ide dalje.

Priča egemame iliti

KONCENTRIRAJTE SE NA PRVIH 6 MJESECI

...tako su nam rekle edukatorice na rodinoj Maloj skoli dojenja. Bila sam u 8.mjseccu trudnoce, sa snaznom zeljom za dojenje, dugotrajno dojenje i ovih 6 mjeseci mi je zvucalo premalo, smijesno malo.

No, moja zelja za dojenjem je bila gotovo jednako jaka kao i dok sam bila trudna prvi put, sa starijim sinom. Zelja je bila gotovo jednaka, educiranost i onda vrlo dobra iako je sada bila jos znatno bolja, ali osnovna razlika izmedu te dvije situacije za dojenje je bila – samopouzdanje.

Prvo sam dijete rodila «na traci» uz drip, epiziotomiju i ostala veselja induciranog poroda. Rodila sam ga nesto prije 22h nevecer, nakon sto sam mu uspjela dati malu pusu sljedeci put sam ga vidjela ujutro. Donijela mi ga je sestra, uz kratko pitanje «znate li dojiti?», na koje sam odgovorila «ne, ovo mi je prvo dijete», ona je rekla «pokusajte» i otisla. On je spavao a ja ga se nisam mogla nagledati... Priznajem da sam se osjecala pomalo glupo pokusavajuci mu staviti dojku u usta, tada sam svoje grudi jos uvijek drugacije dozivljavala, a i on je bio totalno nezainteresiran. Po bolnickom protokolu dobivala sam ga svaka 3 sata, uvijek je bio ili totalno uspavan (pretpostavljam i sit, ali ne od mog mlijeka) ili je dolazio toliko uplakan da ga nisam mogla smiriti. Treci dan mi je navrlo mlijeko, i jedva sam docekala da mi ga donesu. Vec tada su mi bradavice bile unistene i po preporuci medicinskih sestraa dojila sam ga preko sesirica. No, ipak, taj moment naseg prvog dojenja je bio prekrasan i nezaboravan. Samo malo kasnije na viziti su mi priopcili da ima zuticu i da mora na terapiju, necu ga dobivati. Taj 3. i 4. dan, boreci se sa suzama i hormonima, moja se produkcija mlijeka smanjila, gotovo zaustavila bez obzira na moje uporne pokusaje izdajanja (naravno, ono sto sam uspjela izdojiti, bacalo se u umivaonik iako sam pitala da li bi ga nahranili time). 5. dan sam dobila svoju bebu (naravno prema uobicajenom rasporedu svaka 3 sata) sa granicnim nalazom uz preporuku da pokusamo dojiti. Miljeka nije bilo, 6. dan se nalaz ponovo pogorsao i ponovo je morao biti na terapiji, kao i 7. dan. nakon toga ponovo ga dobivam, uvijek sitog i uspavanog, trudimo se iako ne ide, ali samo zelim cim prije stici kuci uvjerena kako ce nam u miru sve dobro krenuti. Deseti dan nakon poroda dolazimo kuci. uporna sam u dojenju (iako preko sesirica) i nakon 2 dana dobivam prvi mastitis. S njim i antibiotik, ali dojimo dalje. Nakon jos par dana idemo na pregled kod pedijatrice (zbog pupka) gdje ona utvrduje da je izgubio jako puno od porodajne tezine (roden je sa 4200g, tada je imao 3600g) i da svakako nastavim dojiti, ali da mu nakon svakog podoja dam adaptirano. Na papiricu propagandnog bloka jednog «renomiranog» proizvodaca adaptiranog mlijeka napisala mi je naziv adaptiranog kojeg da kupim, potpisala se i popecatila te reka u koju obliznju trgovinu da ga odem kupiti, te da cu s tim papiricem ostvariti popust pri kupnji (ako se dobro sjecam 15%). I sva moja saznanja o principima ponude i potraznje, o mogucnosti relaktacije, sve je palo u vodu jer ona je pedijatar, ona zna najbolje a ja sam tek neiskusna majka. Poslusala sam je.

I trebam li posebo naglasiti kako je ta prica zavrsila? Uspjeli smo dojiti 4 mjeseca, uz jos jedan mastitis, preko sesirica, sa bocicom adaptiranog sa popustom nakon svakog podoja...

Zato je ovaj puta trebalo biti drugacije. Zato je tih 6 mjseci zvucalo smijesno u odnosu na moje ambiciozne planove sa dojenjem druge bebe.

Zvjezdica se rodila bez kapi kemije. Zvjezdica je dojila nakon samog poroda, dugo i nesmetano. Od zvjezdice sam bila razdvojena samo manje od sat vremena dok su mene selili na odjel a nju presvlacili u djecjoj sobi. Bile smo u 24h roomingu. Od pocetka dojila je na zahtjev i nasa prica je idealno krenula... no, bradavice su pocele peci vec u rodilistu. Nema veze, stiscem zube i uzivam u njenom dojenju. Nakon samo 2,5 dana pustene smo kuci, u rodilistu je izgubila manje od 200g od porodajne tezine.

Doma i dalje dojimo na zahtjev. Bradavice bole svakim danom sve vise i u trenutku kad mi se cini da ne mogu vise kupujem ponovo sesirice. Lakse je. Samo dok mi se bradavice malo ne oporave. Nekih 10-ak dana nakon poroda, dolazi mi moja doula Maja. Posudila sam vagu za novorodencad i vaga pokazuje da zvjezdica i dalje gubi tezinu. Maja me sutke gleda, ispravlja malo polozaj pri dojenju. Konstatira da nije dobro, da moram maknuti sesirice i ako do ponedjeljka (a bio je cetvrtak) ne pocne dobivati da cu se morati javiti pedijatrici i uvesti neki oblik dohrane. Skidam sesirice, zauvijek. Dojim u bolovima, u suzama. U ponedjeljak vaga pokazuje prirast. Trud se isplatio.

Onu pricu o koncentraciji na prvih 6 mjeseci, Maja mi sad skracuje na mjesec dana. «pokusaj izdrzati mjesec dana». Meni taj mjesec izgleda ko vjecnost. Meni je muka od svakog podoja. Svaki put mi treba koncentracija da stavim bradavicu zvjezdici u usta, cesto se dogodi da joj vec priblizim i onda naglo izmaknem jer ne mogu. Doslovno me obljevao hladan znoj na pocetku svakog podoja. Bolilo je tijekom cijelog podoja, ali pocetak je bio nesnosan. Brojila sam do 20, tada je pocelo popustati... a nakon svakog podoja – olaksanje. Kao da sam to sad zavrsila i ne moram vise... pa onda muka kad se sjetim da uskoro moram ponovo. Tada su podoji trajali po sat – sat i pol i nije puno pomalalo kada bi netko rekao da ce se to s vremenom skratiti. Vrijeme je tada stajalo, taj prvi mjesec naseg dojenja je bio nesnosno dug. Cesto sam se hvatala u razmisljanjima da odustanem. Nocu se tako predivno cinilo ujutro prosetati do apoteke i kupiti adaptirano... Najvece olaksanje mi je pruzila prijateljica koja je rekla da je mrzila dojenje privh mjesec dana. Od tada sam i ja cesto kao mantru ponavljala «mrzim dojiti, mrzim dojiti...» ma, nisam mrzila ali bilo je lakse... I jedva sam cekala tu prvu kontrolu sa mjesec dana, u trenucima ocaja sam mislila kako ce tada ustanoviti da nije dovoljno dobila i imat cu izgovor za prekid dojenja, a svo ostalo vrijeme sam se nadala da dobro dobiva (po majinoj preporuci, vagu nisam vise koristila). Bio je u tih prvih mjesec dana i jedan mastitis, ali to u cijeloj prici nije bilo nista strasnije od dvodnevne temperature 40. rijeseno sa kupusom, jednim lupocetom i mojom malom izdajalicom, od milja tih dana zvanom piranicom, mojom zvjezdicom.

Na prvoj kontroli s mjesec dana, zvjezdica je dobila 700g od tezine od izlaska iz rodilista. Dakle, de facto, vise od 800g u 20 dana, to je ono sto mi znamo, ali ne i pedijatrica (btw, ona ista). Hvali nas, zadovojlna je, dojimo dalje.

Sljedeci mjesec dojenje na desnu je bilo dobro, prakticki bezbolno, dok je dojenje na lijevu jos uvijek bila trauma. Tko hoce neka vjeruje da je pomogla jedna terapija reikiem, nek vjeruje, tko nece, neka jednostavno povjeruje da se nakon 2 mjeseca i ta lijeva privikla na dojenje. Nakon dva mjeseca, dojenje postaje nista drugo nego cisto uzivanje.

Ali ne zadugo... nakon neka 2 tjedna bezbolnog dojenja opet bol, probadajuca, ostra u bradavicama prilikom svakog dojenja, ali cesto i bez nekog posebnog razloga. Zvjezdica nema nikakvih naslaga u ustima, moje bradavice izgledaju drugacije nego inace i cure s sos telefona ipak sumnjaju na soor. Odmah po pocetku terapije nastaje olaksanje, terapiju provodimo do kraja, i ponovo je dojenje uzitak. Zaboravih napomenuti da su se podoji (naravno) skratili. Sa dva mjeseca na nekih 45min, kasnije na 15-20mn.

I zasto sad pisem ovu pricu o dojenju? Jer smo mi izgurali prvih 6 mjeseci. Jer dojimo i dalje, i onih 6 mjeseci koji su zvucali tako smijesno kratko, pa izgledali tako stravicno dugi, prosli su. Ustvari su brzo prosli. Danas uzivamo u dojenju. Zvjezdica sad sama cupa majicu kada zeli da joj je dignem. Obavezno za vrijeme dojenja me drzi za ruku. Gleda me u oci, taj pogled s cice je nesto zbog cega se svaka sekunda boli isplatila. Njen osmijeh na cici dok joj mlijeko bijezi sa strane je vrijedan svakog truda, svake upornosti.

Nakon dva mjeseca mi je mama rekla da je strasno ponosna na mene. Da joj se cini da u nicem u zivotu nisam bila tako ustrajna kao u dojenju.

I nije ovoj prici kraj. Kada ce biti? Ne znam. I ne zamaram se time. Mi smo se koncentrirali na prvih 6 mjeseci.

Priča mame Tanje:


bila sam ponosna, okrugla trudnica kad sam odlučila da ću dojiti.
pročitala sam sve moguće tekstove na portalu o tome, znala sam sve o položajima djeteta prilikom dojenja, o hranjivosti majčinog mlijeka, o izdajanju, pripremala sam se i jedva čekala dan da svoje malo čudo stavim na dojku....

unatoč svim početnim problemima, sooru u par navrata, ispucalim bradavicama, unatoč nespretnosti, suzama, neprospavanim noćima, umoru...i opet umoru....dojila sam.

dojila sam jer vjerujem u dojenje.

sa svakom kapi moga mlijeka stvarala se veza između mene i mog sina.
neobjašnjiva.
neponovljiva.
ljubav.
bezuvjetna.

ležao bi u mom krilu, a ja bih mirisala njegovu malu, smeđu kosicu, ljubila svaki prstić posebno i bila sretna kao nikad u životu.
naučili smo gdje se nalaze mamina usta, mamino oko, mazili maminu kosu, naučili smo gdje je prije živio matija, slušali kako svira mamin veeeliki nos i matijin mali nos...
naučili smo sve moguće pjesmice, brojalice, priče...pa kad smo ih sve naučili, pjevali smo i pričali opet iz početka...
a nekad bi samo šutjeli i slušali kako kuca mamino srce...u kojem žive dva velika, plava oka...
ležao bi u mom krilu, a ja sam rasla, rasla....dan za danom, sat za satom, kap po kap....

i još smo tu....
tako se budimo.
tako se uspavljujemo.
tako se umirujemo kad nas nešto prestraši.
tako brišemo suze kad nespretno padnemo.
tako rastemo.
ja i moj sin.
moj mali veliki sin.

Priča mame O.

"Gabrijel je 20 mjeseci star, a ja 20 tjedana trudna. Priča o našem dojenju je od početka bila bez problema: u biti od mojih prvih strahova hoću li ja to uopće moći, pa "da barem izdržimo prva 3 mjeseca", dogurali smo do prvog rođendana na sve veće i veće veselje mog malog dječačića. Kako je on sve jasnije iskazivao svoje osjećaje ja sam uživala sve više i više. Sjećam se vrlo jasno kada je jedna od forumašica već vrlo rano ostala trudna s drugim djetetom kako sam ostala u raskoraku s vlastitim mislima i osjećajima: ne mogu se zamisliti niti da dojim trudna, niti da prekinem dojenje.

No kada je došlo vrijeme, kada je došao taj unutranji poziv zatrudnjela sam i po drugi puta. Sada sam već imala vrlo jasnu sliku i stav: dojimo dok god ide. Potražila sam prodojećeg ginekologa: svi su očekivali da ću naravno, sada kada sam trudna prestati dojiti. Od dobronamjernih savjeta da mi mlijeko više ne valja, da uzimam od bebe i sl. ipak se najbolje i najjednostavnije obraniti "doktorskim stavom". Ipak – ukoliko nešto krene s trudnoćom kako ne bi trebalo, želim biti sigurna da činim najbolje za svoja oba djeteta.

Nastavili smo dalje po starome: čim se vratim s posla Gabrijel bi se marljivo bacio na cicu, pa onda još koji puta prije spavanja, preko nekoliko puta tijekom noći, i dugo jutarnje cicanje prije odlaska na posao. Prvo su nas pogodile bolne bradavice: nije mi više bilo lijepo kao nekada i najteže mi je padala noć. Prebrodili smo i to: nisam ga ostavljala baki, niti ga je tata nunao. Osjećala sam da je to "naša" stvar: ja sam ga noću i mazila i tješila, i ljubila suze i umirivala. Nakon nekoliko noći prestao je tražiti "sise" već bi se samo skutrio pod moju ruku, kao malo pile pod kvočkino krilo. Jedva bi dočekao jutro: prvo bi škicnuli kroz prozor da vidimo je li jutro svanulo, a onda bi se s velikim osmijehom na licu bacio na cicu.

Dugo mu je bila dovoljna jedna dojka po podoju, no onda je počeo tražiti i drugu: prvu bi lijepo pokrio, pa bi krenuo u otkrivanje druge. To mi je bio prvi signal da se smanjila proizvodnja. Uistinu, uskoro je došlo do tolikog pada da smo oboje bili u suzama: Gabrijel je plakao što nema više mlijeka, a ja sam plakala radi bolnih praznih dojki. No pametno mamino čedo, shvatio je da je to jednostavno tako. Bilo nam je jako teško nekoliko dana, no onda smo se opet uhodali u neku novu shemu u kojoj smo oboje zadovoljni.

Ovih dana sam bila na godišnjem odmoru s mojim malim/velikim sisavcem. Čitamo nas dvoje tako jedan dan neki časopis i ugledamo nekoliko fotografija malenih beba kako doje. On odmah pokazuje prstićem i govori "sise" s osmijehom na licu i vidim jednu empatiju – jednu vezu kako je i on sretan jer je i tim bebama lijepo. Slatko mi ga je tako vidjeti, no nekako nije prvi puta. No sutradan kada smo se ujutro probudili, lijepo nadojili i onda još mazili i valjuškali po krevetu, pitam ja njega:

- Gabrijel, hoćeš li ti pokazati svom braci kako je fina cica?

A Gabrijel se baci na trbuh, zagnjuri glavu na njega i veli:

- Njam, njam, njam....



S veseljem koračamo prema tandemu!"