A što kad dođe beba?

Prije skoro 3 tjedna Patrik je dobio seku.
Dugo smo ga pripremali na nju, ne agresivno, ali smo ju često spominjali i on je sve znao i naizgled svega bio svjestan.

Otkad smo nas dvije došle doma sve je ok, on je strpljiv i čeka da prvo namirimo nju (ako se poklopi da oboje nešto trebaju istovremeno), nije ljubomoran ali niti euforičan što je beba stigla.

Problem je zapravo taj što je Patrik UŽASNO neposlušan, svojeglav, kapriciozan i cendrav, ali takav je već neko vrijeme (nije postao takav nakon rođenja bebe).
Sigurna sam da je to sve zapravo vezano uz bebu, i iako on nije ljubomoran, to je njegov način prilagodbe. I teta u vrtiću je rekla da se vidi da traži više pažnje, a mi mu je doma pokušavamo dati.

No mene muči sljedeće: Patrik mi ide na živce :cry:
Znam da mu je sad potrebna dodatna pažnja i stvarno se trudim ne baviti maličkom previše dok je on doma, što i nije problem jer je on preko dana u vrtiću a popodne najčešće ode s tatom nekam kud voli ići. No kad mi se počne inatiti i složi onaj grozan izraz lica i počne cendrati, ja samo osjetim kako mi raste tlak. On cendra za svaku sitnicu, za apsolutno sve što mu nije po volji.
A ja znam da je sada osjetljiv, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Treba mi ogromna samokontrola da se obuzdam kad postane takav, no nažalost to mi ne uspijeva baš olako.
I onda se izderem na njega i bezobrazna sam, a kasnije me grize savjest i žao mi je toliko da bih lupala glavom o zid.

Ima li netko sličnih iskustava? Kad ta faza prolazi (i njegova i moja)?
Hvala :(

I kod nas je bilo izražavanja ljubomore kroz neposluh i divljanje, ali je prošlo kroz neko vrijeme, pogotovo kad sam uvela vrijeme samo za mene i njega, nakon što bi nahranila bebu, ako je postojala mogućnost da je neko pričuva, D. (koji je tada imao isto 3 godine) i ja bi otišli van, radili snjegovića jer je bila zima (možete zamisliti moje susjede koji su iza zavjesa :shock: gledali kak babinjaća radi snješka), išli u kraće šetnje i uglavnom sam mu uvijek mogla obećati u situacijama kad je bio nemoguć da kad obavim posao oko bebe dolazi red na njega, a da je on sada brat i da mora shvatiti da je beba jako mala i da joj treba sva naša pomoć dok ne poraste. nevjerovatno, iako je bio još mali prihvatio je to, pogotovo zato što sam održavala svoje obećanje o našem vremenu, a on mi je mogao vjerovati jer ga nisam iznevjerila.
i još da napomenem da ga namjerno nisam slala u vrtić, samo da budemo što više zajedno, mada mi je bilo ponekad i jako naporno, ali sve to prođe zaćas, sad već i žalim za tim vremenom.

Potpisujem rinama! :)
Ista je razlika između moje dječice! Ponekad je jako teško i potrebno je puno energije, strpljenja ... Mirela, sve sam to prošla (i još uvijek prolazim!). K. sada ima 3 god. i 4 mj., a P. je navršio 7 mj. Također K. nije išla u vrtić gotovo 3 mjeseca nakon rođenja brace. Željela sam da budemo zajedno. Nekad mi se čini vrlo naporno održavati svakodnevni ritam i da sve štima, ali jednostavno ih volim i to je ono što me zapravo jača i daje mi snage. Razumijem tvoje osjećaje. Bit će sve ok, vjeruj mi. Hrabro naprijed! ;)

Kad bi meni palio dogovor da ćemo radit to-i-to kad završim to što radim s malom, bilo bi super.
Nije da ja nemam vremena za njega, i nije da se ne trudim - pokušavam ga animirati s masom stvari (ajmo ne znam... čitati knjigu, igrati se s plastelinom, raditi figurice od papira, kuhati, bojati, crtati...), uglavnom onim što ne zahtijeva pretjerano puno moje fizičke aktivnosti (jer ga još nisam u stanju nositi, ili skakati s njim, ili plaziti po podu), ali jedino kaj bi on radio je gledao crtane :/

Na kraju ja osjećam kako mi rastu magarće uši i onda postanem frustrirana, jer da zakaj se ja trudim ako je njemu ionako najbolja zabava buljiti u tv..... Čak ga i tata sad jedva izvuče van, na zrak - a nekada smo stalno bili vani, doma smo se vraćali skoro pa samo prespavati.

Hvala na podršci, zbilja se osjećam poluluda već..... :(
Bilo kako bilo, jutros smo odgledali SpužvuBoba, pa smo skupa čistili gljive, a kad smo trebali nastaviti sa zajedničkim aktivnostima, on je jednostavno odmaglio u sobu i prebacio na program s crtićima.... :?
Drugim riječima, da Patrik sad ne ide u vrtić, 85% vremena bi provodio gledajući crtiće. Ili bismo se nas dvoje svađali jer bih mu ja to branila, a on bi forsirao. Ovako se bar druži s djecom, a doma mu ne promiče ništa što bi ga interesiralo (tipa, briga oko bebe ili slično).

Nadam se da će takva faza uskoro proći, i vjerujem da će postati bar malo lakše kad se osjetim spremnom za izlazak van.

Hvala na podršci, zbilja već osjećam da sam poluluda i imam dojam da nešto radim krivo :(

a da ga izvadis iz vrtica pa da ne ide svaki dan?
bit ce ti teze organizirati se ali dugorocno ce mu koristiti. jednostavno mu nedostajes, jer te je dosad imao samo za sebe.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

a da ga izvadis iz vrtica pa da ne ide svaki dan?
bit ce ti teze organizirati se ali dugorocno ce mu koristiti. jednostavno mu nedostajes, jer te je dosad imao samo za sebe.

---

pa i kad ne bude iz vrtica, nece mu se moci posvetiti u punom smislu rijeci a ako mu je dobro u vrticu, odvojit ce ga od prijatelja?

mirela
svi imamo takvih trenutaka :( , mi smo mislava vodila u vrtic, kojeg voli i gdje ima drustvo a popodne sam znala ostaviti bebu malo mm, da setaju ili dok spava a ja bih bila samo s mislavom - i vidim da mu to jako znaci...po ure, po ure ali samo nas dvoje...

Citiraj:

---

Mirela prvotno napisa

No mene muči sljedeće: Patrik mi ide na živce :cry:

---

znam tocno o cemu pricas...i nije lako...
mi smo nedavno prozivjeli slicnu situaciju. bilo mi je jako tesko. ne stignem objasnjavati sto se sve dogadjalo.
a sto nas je spasilo?
ponovno uspostavljanje povezanosti.
a to znaci imati i jedno i drugo dijete cijelo vrijeme doma zajedno, pa makar svisnula od umora. i tek nakon dobrih mjesec dana sve se rijesilo. sad bebac ima 3 mjeseca i mogu reci da ga je m. potpuno prihvatila kao ravnopravnog clana obitelji, dapace, cak ima i izljeve ljubavi prema njemu, nekoliko puta dnevno.
djeca se moraju zavoljet, a da bi to sto prije postigla, moraju sto vise vremena biti zajedno. bolje ti je i da ti se starije dijete dosadjuje dok ti beskonacno nunas bebu, nego da je u vrticu i misli si sto sad mama radi doma s malim "uljezom".
inace, mislim da je dobro da starije dijete zadrzi nesto samo svoje. mozda samo nekoliko sati u vrticu u vremenu kad je najzabavnije?
i svakako barem 15 minuta dnevno vas dvoje sami.
i sto vise ukljucivanja starijeg djeteta u brigu oko manjeg, ma koliko bilo tesko.
kad malog kupam, m. mu pere nogice, kad mijenjam pelenu nosi mi pribor. kad ga oblacim odabire mu robicu, kad dojim drzi mu ciku :mrgreen:
kad ga nosim u marami, nosi i ona svoju bebu u marami (zavezem joj bebu jednim svojim pamucnim salom, u dupli krizni), kad idemo van s kolicima, ona ih gura.
ponekad i ona zeli biti beba, pa je nunam, ona se pravi da je beba, uzima dudu, ciku, vice kme-kme, to su svakodnevni rituali.
kad lezi na ledjima, stavljam joj malog da legne na nju potrbuske (tako da se zagrle), primjetila sam da ovakav fizicki kontakt narocito potice "bonding".
sretno!

Hvala na podršci i savjetima.
Znam da je još prerano da mogu reći da je sve sjelo na svoje mjesto, no neki sam dan dobila jedan savjet koji je momentalno promijenio puno stvari.
Naime, naša fenomenalna teta u vrtiću predložila je da dolazimo po Patrika malo ranije. I tako sam ja u ponedjeljak krenula po njega, prvi put nakon 3 tjedna, i prvi put malo (sat vremena) ranije.
Osim što se raspametio kad me vidio, tete u vrtiću primijetile su da je sad jako sretan, svaki dan ga hvale kako je bio dobar (možda on i nije baš toliko dobar, ali svaki put čuje da ga hvale pa je sav pun sebe :)), a ja sad doma imam jedno sasvim drugo dijete :D
Još ne mogu vjerovati da je takva sitnica preokrenula cijelu situaciju - Patrik u pravilu više nije toliko cendrav, puno se lakše s njim nešto dogovoriti i skoro uvijek se drži dogovora, ne dere se bez veze, a ako ga i ponese, ja se vrlo uspješno suzdržim, puna sam strpljenja i razumijevanja, zagrlim ga, potješim i promijenim temu 8)

Moram priznati da mi tu jako puno pomaže i Ines, jer je (za razliku od brata u njenim "godinama") jako nezahtjevna i mirna pa s njom kao da nisam na porodiljskom nego na godišnjem :mrgreen:
Osim toga, Patrik sve više obraća pažnju na nju, pomalo se igra s njom, a ona voli kad joj se priča pa se odmah sva smiri, promatra i sluša (a P. onda od ponosa poraste za još par brojeva ;)) No još uvijek su mu draži crtići od kupanja ili prematanja sestrice, a ja ga neću forsirati dok ne bude sam htio sudjelovati.

Eto samo sam vam htjela još jednom zahvaliti i javiti kako stvari idu na bolje. I zaželjeti svima nama da u vrtićima imamo samo ovako dobre, pametne i iskusne tete, jer meni nikad ne bi palo na pamet da jedna tako banalna sitnica može toliko poboljšati kvalitetu života :)