Zajednicka igra brace i sestara

Kako to izgleda kod vas koji imate dvoje ili vise djece?
Da li su cesci periodi zajednicke igre ili pak svadje oko toga sto tko treba, tko je kome sto uzeo ili pak cija je ova ili ona igracka?

Kako izlazite na kraj sa situacijama kad jedno dijete uzima drugome igracku iz ruke, rusi ono sto je napravilo, ometa ga u igri i slicno?
I, naravno, kad onda ono drugo napravi to isto prvome i onda se prvo zali i place?

Imaju li razumijevanja za to da ista pravila vrijede za sve ili uporno inzistiraju da bas ONO ima veca prava nego ono drugo, trece ili koje li vec dijete u obitelji?

imamo sve navedeno u podjednakoj mjeri.
:)

Ooo.. moram se pohvaliti da se u zadnje vrijeme i moji čak igraju zajedno.

10 minuta! :lol:

I onda ga veći izbaci iz sobe... :roll:

Al, eto - mi nismo baš u kategoriji za koju si zainteresiran, right? :love:

Moje se cure igraju prve 2 minute nakon sto se probude ili duze ne vide (starija u vrticu).

Poslije se cupaju, grebu, tuku, urlaju, ...

Ako buka prijedje nekakvu moju granicu, sklanjam spornu igracku na neko vrijeme ili ih razdvojim ili zaurlam da prestanu. O tome tko je kriv ne razmisljam previse, to nema smisla, ne mogu im ja biti sudac.

Odrasla sam u velikoj obitelji i znam da je najgluplje sto roditelj moze napraviti - umijesati se u djecju prepirku. I ta prepirka je nekakvo njihovo upoznavanje, odmjeravanje snaga, ... Ako ne mogu izaci jedna s drugom na kraj, a dobro se poznaju, kako ce tek biti u vanjskom svijetu?

ovo dvoje starijih se jako lijepo zna zaigrat. i vecinu vremena se igraju zajedno. ovaj najmladji se zna umijesat, pola od toga se uklopi s njima, a onu drugu polu, jelte, bas i ne :mrgreen:

ali od onog vremena sto su zajedno i sto ne provodimo u nekim obiteljskim aktivnostima, ja bih odokativno procijenila da bar 80 posto vremena nema potrebe za mojom (ili mm-ovom) intervencijom


ja zadovoljna :mrgreen:

Kod mene se ciklički smjenjuju periodi oduševljene igre i vike,plača i svađe oko igračaka.
Kako Roko raste,periodi njihove igre sve su duži i ona im pričinja zadovoljstvo.
Najveći kamen spoticanja su naravno igračke.

U principu ovakva je shema:
Ako stariji istrgne mlađem igračku mora je uz ispriku vratiti.
Ako mlađi istrgne starijem igračku(da da i to se sve češće događa)onda mu je uzmem,vratim bratu,a mlađem isti čas uvalim sličnu igračku uz rečenicu "Igrajte se zajedno.
Ako obadva urlaju odstranim igračku i preusmjerim im pažnju asom iz rukava(npr.trenutno su to jagode u frižideru za kojima su ludi;uglavnom nešto što jako vole ne nužno hrana)

Primjetila sam da se nekako najljepše igraju navečer kad se malo dinamika igre smiri:slažu spužve-puzzle,voze autiće i džipove....tada baš uživamo.

Citiraj:

---

Amalthea prvotno napisa

Ooo.. moram se pohvaliti da se u zadnje vrijeme i moji čak igraju zajedno.

10 minuta! :lol:

I onda ga veći izbaci iz sobe... :roll:

Al, eto - mi nismo baš u kategoriji za koju si zainteresiran, right? :love:

---

Yeah. :mrgreen:

Ali, drago mi je kad vidim da se i tvoji mogu igrati zajedno, to mi daje nade ... ;) :love:

Nasa situacija je najbliza onoj kod ronin, s time da je kod nas bas navecer najgore, kad caruje umor, dok preko dana zna biti sasvim OK.

Moji se dosta lijepo igraju. Lucija je prilično sramežljiva pa joj je mali brat safe za igru, i inače se voli igrati sa malim bebačima :heart: . A što se sukoba tiče, ja se ipak radije umiješam, jer sukobi mogu eskalirati (kao i kod odraslih :mrgreen: ) pa se stvaraju male pukotine u odnosu. U stvari pokušam im pristupiti kao bračni savjetnik, objasniti jednom i drugom (dobro, ipak više Luciji) što onaj drugi želi i kako da se usklade. Osim kad i ja izgubim živce pa krenem izvikivati one oldies goldies: Dosta je bilo, ne mogu to više slušati, ako ne prestanete nema tog i tog... :oops:
Pokušavam što češće ovu prvu varijantu....

Kod nas većinu vremena F. gnjavi ili draži K., li ima situacija kada i ona to radi njemu - uglavnom se većinu vremena natežu, mada ima i perioda kada se lijepo zaigraju.

izmedju mojih je slicna razlika kao i medju tvojima.

ima tu svega. i guranja i naguravanja i cupanja i izbacivanja iz sobe na nacin da on nju vuce po podu za majicu i ostavi je pred vratima svoje sobe. i otimanja igracaka u svim smjerovima. ali i zajednickih plesova, igranja lovice, tko ce se prvi popeti na stol, sto ce prvi sici sa stola, tko moze duze skakati po krevetu, tko ima hrabrosti popesti se na ormaric i s njega skociti na krevet - sve to rade zajedno, netko ima vise, netko manje uspjeha.

u pravilu im se ne petljamo, osim kad krene fajt. onda ih samo razdvajamo.

uglavnom, stvar funkcionira dok god on vodi glavnu rijec, a ona je zainteresirana kopirati ga.

Vid upada u sobu seki koja je tamo s prijateljicama s riječima:
- Idem ja majo metat cujama!

No, kako se bliži trećoj godini, već se može lijepo igrati u društvu pa njih dvoje igraju i skrivača i nogomet i tenis i svašta na terasi.
Ne očekujem da to traje predugo, ali ipak! Ima i vikanja i otimanja igrački, naravno, ali tu učimo Evu Mariju kako da mu odvrati pažnju i ponudi nešto drugo...

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

u pravilu im se ne petljamo, osim kad krene fajt. onda ih samo razdvajamo.

---

Ovo me sad mozda jos najvise zanima kod vas svih: da li se i koliko petljate kad krenu svadje i grabanje za igracke?

Tu sam u dilemi.
Ako reagiram svaki put (jasno, ne na svaki mrki pogled, vec svaki put kad krene "prava" svadja), tad sam miran pred sobom samim jer znam da pravilo primjenjujem na oboje jednako, no to isto tako znaci da ponekad moram kao kobac nadgledati sto se desava i cesto intervenirati i na kraju to prijedje u sukob nekog od njih dvoje sa mnom.

Ako pak pustim stvar da se istitra izmedju njih (dok recimo svadja zaista ne postane zestoka), tad imam neki dojam (mozda pogresan) da time dopustam tlacenje nejakog od jakog (jer je ipak puno cesce Vedran taj koji navaljuje i koji na kraju osvoji to sto zeli) i Zrinki usadjujem osjecaj bespomocnosti.

Zasad primjenjujem puno cesce onaj prvi princip, ali nisam uvijek siguran da li je dobar. Mozda tako onemogucavam da se oni na kraju ipak nekako dogovore? :roll: :/

Ovo sve mi je dosta novo, jer smo se moja sestra i ja vrlo dobro slagali i najcesce je bitka izbijala izmedju staraca i nas udruzenih, a ne medju nama.

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

u pravilu im se ne petljamo, osim kad krene fajt. onda ih samo razdvajamo.

---

Ovo sve mi je dosta novo, jer smo se moja sestra i ja vrlo dobro slagali i najcesce je bitka izbijala izmedju staraca i nas udruzenih, a ne medju nama.

---

Jel to otkad ste bili bebe ili dokle ti sjećanje seže? :)

Pa ja bih rekla da tu ne možeš imati gotov recept za postupanje :)
I ne možeš uvijek postupiti ispravno.
Ali treba se truditi. I prilagoditi svoje ponašanje situaciji (zvuči kao floskula ali nije :P )
Ja sam kao mlađa sestra znala često "popušiti" jer je moja sestra bila agresivnija. Ali karakter se ne mijenja, pa će agresivniji i ostati takav. Ja sam razvila neke metode samoobrane, koje me opet ne štite uvijek u životu, ali su moje.
Možda ste ti i sestra imali sličnije karaktere? I nitko nije bio jači-tlači?

Citiraj:

---

Maja prvotno napisa

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

u pravilu im se ne petljamo, osim kad krene fajt. onda ih samo razdvajamo.

---

Ovo sve mi je dosta novo, jer smo se moja sestra i ja vrlo dobro slagali i najcesce je bitka izbijala izmedju staraca i nas udruzenih, a ne medju nama.

---

Jel to otkad ste bili bebe ili dokle ti sjećanje seže? :)

---

:mrgreen:

Naravno, dokle mi pamcenje seze.
Ali, razgovarao sam o tome i sa sestrom (mladja 2 god) i ona se isto ne sjeca nekih posebnih svadja, a razgovarao sam i sa starom koja se isto ne sjeca nekih posebnih problema tog tipa.
Sjecam se da smo se zakacili koji put i onoga klasicnoga "ona je prva pocela/on je bio prvi", no to su zaista bili rijetki trenuci. A ne znam zasto - starog i tak nikad nije bilo doma, a stara je bila zauzeta kucnim poslovima i fush-poslom za dodatnu zaradu tako da smo se veliku vecinu vremena igrali sami.

Hm,tatek,vidim da je tvoja Zrinka vršnjakinja mog Roka.
E sad,gledajući svoje dijete,mislim da je tvoja djevojčica još premalena za primjenu drugog principa jer se nalazi u sebičnoj fazi i mislim da je za nekakve njihove dogovore još rano.
Barem je kod mene tako...ali ja imam dva dečka,ako to što mijenja na stvari....pokušala jesam i na drugi način no to ne završava dobro.
Opet,ti najbolje poznaješ svoju djecu...kod mene dogovor ne dolazi u obzir,ne JOŠ.

i moji se cesto natezu, ali to je rijetko neka svadja i sl, oni to zovu 'soranje' i to je imitacija kojekakvih borilackih vjestina itd. nekad padne pravi udarac, nehotice, ali druga strana nema razumijevanja za nehoticne udarce, pa vrati, pa nastane prava tucnjava. tu razdvajam fizicki. :mrgreen:

oko igracaka se rijetko natezu, ma gotovo nikad. odavno smo ucili kako dijeliti igracke. i kad se sami oko necega dogovore, dodju k meni pa pitaju jesu li se dobro dogovorili i svidja li mi se to :heart:

no meni se razlika izmedju njih cini dosta velika (4 godine) jer je stariji upravo prvasic i on vec ima skroz druge aktivnosti, a mladji se cesce igra sa mnom ili tatom.

slatko mi je kad npr igraju nogomet pa stariji popusta jako. ili ga uci igrati sah. ili pisati. :heart:

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

[Tu sam u dilemi.
Ako reagiram svaki put (jasno, ne na svaki mrki pogled, vec svaki put kad krene "prava" svadja), tad sam miran pred sobom samim jer znam da pravilo primjenjujem na oboje jednako, no to isto tako znaci da ponekad moram kao kobac nadgledati sto se desava i cesto intervenirati i na kraju to prijedje u sukob nekog od njih dvoje sa mnom.

Ako pak pustim stvar da se istitra izmedju njih (dok recimo svadja zaista ne postane zestoka), tad imam neki dojam (mozda pogresan) da time dopustam tlacenje nejakog od jakog (jer je ipak puno cesce Vedran taj koji navaljuje i koji na kraju osvoji to sto zeli) i Zrinki usadjujem osjecaj bespomocnosti.

.

---

A ja pak sve više imam osjećaj da K. koja je ipak starija od Zrinke sve više koristi tu svoju "bespomoćnost "(jer ju mi tako gledamo kao mlađu). Odnosno mi mislimo da je ona bespomoćna, mlađa i slabija- a već sam se toliko puta uvjerila de se stvar okrenula - još samo da si ja posložim stvari u glavi.

Ja sam bila starije dijete pa jako pazim baš na to. :)

mene to momentalno najviše muči kod nas - odnosno odnos MM i mene prema mlađem djetetu, koje to polako počinje koristiti

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

A ja pak sve više imam osjećaj da K. koja je ipak starija od Zrinke sve više koristi tu svoju "bespomoćnost "(jer ju mi tako gledamo kao mlađu). Odnosno mi mislimo da je ona bespomoćna, mlađa i slabija- a već sam se toliko puta uvjerila de se stvar okrenula - još samo da si ja posložim stvari u glavi.

---

Vrlo dobro te razumijem. :love:
Tu sam i ja dosta dugo bio u nedoumici odnosno mozda i zabludi pa sam (pre)cesto vidio krivca u Vedranu. Prije otprilike pola godine poceo sam stoga jako paziti da Zrinku ne favoriziram u odnosu na Vedrana (sto nije tesko uciniti, jer je Vedran s vremena na vrijeme mrzovoljan pa navlaci negativnu pozornost, dok je mala vjecni smjesko i dobrovoljcek) i mislim da mi sad to dosta dobro ide.

ja se moram korigirati, definitivno.

Djeca su nam stvarno sličnih karaktera

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

u pravilu im se ne petljamo, osim kad krene fajt. onda ih samo razdvajamo.

---

Ovo me sad mozda jos najvise zanima kod vas svih: da li se i koliko petljate kad krenu svadje i grabanje za igracke?

Tu sam u dilemi.

---

mi doista rijetko reagiramo. u pravilu nam se cini da svako reakcija na njeno vristanje (ona je doista prestrasno glasna) ide uz pretpostavku da je stariji kriv (sto i je u 90% slucajeva), pa nam se onda ponavljano spotanje njega cini nepravednim, jer onda ispada da samo njega kritiziramo.

distancu si u takvim situacijama dopustamo i stoga sto nam se u nekim naguravanjima cini da se ona dosta dobro uspije izboriti za sebe (svakako mislimo da ce biti "jaca" od njega jednog dana - ako zbog niceg drugog, a ono zbog toga sto je (pre)glasna kad za nesto zapili, pa on popusta, jer mu to ide na zivce).

reagiramo bas kad se obostrano pocupaju, ako on nju namjerno udari (nismo nikad primijetili da ona njega sakne), ako ga ona uhvati u klinc i cupa (nema sanse da je se on oslobodi) - tu cemo skociti i razdovojiti ih, mir-mir, pusa svima i do novog cupanja smo mirni...

[quote="sandraf
. u pravilu nam se cini da svako reakcija na njeno vristanje (ona je doista prestrasno glasna) ide uz pretpostavku da je stariji kriv (sto i je u 90% slucajeva), pa nam se onda ponavljano spotanje njega cini nepravednim, jer onda ispada da samo njega kritiziramo.

distancu si u takvim situacijama dopustamo i stoga sto nam se u nekim naguravanjima cini da se ona dosta dobro uspije izboriti za sebe (svakako mislimo da ce biti "jaca" od njega jednog dana - ako zbog niceg drugog, a ono zbog toga sto je (pre)glasna kad za nesto zapili, pa on popusta, jer mu to ide na zivce).

...[/quote]

Točno ovako je kod nas

Ah, sandraf, i nasa Zrinka je k'o sirena - nekad ju samo taknes i vrissssssssssssstttttttttt ... Ne podrzavamo to, jer nam se ne svidja da za svaki mrki pogled pocne vristati, ali razumijem da zeli svratiti pozornost uz svog jaceg i inace isto glasnog brata.

A izgleda da i Vedran pokusava slicnim sredstvima; zadnjih 10-15 dana kad mu Zrinka napravi nesto nazao pocne tako naricati i cmizdriti da je to cudo,a ponekad pocne i sa nekakvim neartikuliranim vikanjem k'o da ga nozem rezu. Prva 2-3 puta sam bio :? no skuzio sam da je vec minutu kasnije sve bilo OK, prica kao da nista nije bilo, tako da je tu ocito rijec o afektaciji i (opet) privlacenju paznje.

Oni oboje strasno vole da smo usredotoceni na njih i ne biraju sredstva kad treba privuci nasu paznju, bilo u dobru (kad nam treba nesto pokazti, pohvaliti se, pitati nesto), bilo u zlu (kad je kavga). Iskreno, radije bih da su malo manje orijentirani na to, jer nema sanse da kod nas 5 minuta bude mir i kakva-takva tisina, uvijek netko vice "Vidi, vidiiii ovo!" ili "tataaaaa, mamaaaaaaaa!" ili "Ne moguuuuuuu!" ili "A zasto sad ovakoooooo ...?" :smajlic s poklopljenim usima koluta ocima:

tatek, tvoje spominjanje privlacenja paznje sjetilo me ovog teksta..

ne ide tebi, i nije nikakva propovijed, ucinilo mi se da pase tu nakon toga sto si rekao

Citiraj:

---

GLEDAJ ME



Dječak se popeo na malu penjalicu na dječjem igralištu, sjedio je na vrhu nekoliko trenutaka, a onda se ohrabrio i skočio u pijesak. Doskočio je na stražnjicu, ali ipak je uspio. Izvrstan skok za četverogodišnjaka! Pogledom je tražio oca.
- Tata! Tata, jesi vidio!?
Tata je sjedio na klupi i žalio se susjedu na svoj stari auto, za koji nikad ne zna hoće li upaliti otprve i kad će ga ostaviti na cjedilu. Kad bi barem dobio kredit da kupi nešto novije ...
- Tata, vidi me, opet ću skočiti! Gledaj me, nemoj sad pričati!
- Vidim, vidim, tu sam! – dobacuje tata, smirujući ga.
- Sad! Gledaj!Ha, je l' bilo dobro!? Hoćeš da opet skočim?
- Odlično je bilo! Pazi da ne padneš! – odgovorio je obožavani otac i nastavio razgovarati sa susjedom o onome što ga najviše muči.
Djeca su skakutala po igralištu. Najmanji predškolci povremeno bi donosili travčice i kamenčiće mami i tati. Dodavali bi im igračke, pa ih opet tražili natrag. Svi su htjeli da ih roditelji neprekidno gledaju, da sva njihova pažnja bude usmjerena isključivo na njih. Jer, jasno je da mama i tata postoje samo radi njih.
Glad za roditeljskom pažnjom navodi ih da se penju na višu prečku penjalice, da viču glasnije, vrište prodornije.


Ako im se učini da ih mama ne gleda dovoljno pažljivo dojurit će do nje i okrenuti njezino lice prema sebi, kako bi je pravilno usmjerili. Kao da govore: Mene gledaj!
Samo mene! – jer ne mogu podnijeti da netko drugi mami bude zanimljiv i važan.
Koliko god ih gledate, nikad im nije dovoljno.
Umorni od njihova dozivanja, kojim stalno provjeravaju jesmo li im na raspolaganju, ponekad se i naljutimo na njih. Pomislimo kako su sebični, potjeramo ih za kaznu u njihovu sobu i vičemo: Da te nisam čula! Bježi tamo da te ne vidim!
A onda godine prolete u trenu i odjednom shvatite da vas djeca više ništa ni ne pitaju. Kao da su prebrzo poželjela da ih više ne vidite i ne čujete, osim u rijetkim trenucima kad žele da im nešto kupite ili učinite za njih. Vaš im pogled i pažnja nisu više tako važni. Mogli biste se, napokon, malo odmoriti.
Za još nekoliko godina neće vas više ni primjećivati. Kao da su ona vremena, kad su vas dozivali s vrha penjalice, nepovratno zaboravljena. Zapravo, dok se nadmudrujete sa svojim tinejdžerima, koji ubrzano jure prema punoljetnosti, moglo bi vam se učiniti da ste nekako sami dospjeli na tu penjalicu. Kao da je sad na vama red da dovikujete:
- Vidi me, sine, tu sam! Halo, to sam ja, tvoj tata! Sjećaš li se!?
A sin vas ne čuje, zabavljen drugim prevažnim poslovima, za koje misli da vas se ne tiču. No, tata na penjalici nalazi se u nepovoljnijem položaju i ne može se onoliko derati, izvodeći vratolomije. Pogotovo ne može dojuriti do sina ili kćeri i usmjeriti njihova lica prema sebi.


U usporedbi s onim četverogodišnjakom, koji se junačio na štangi, tatine su šanse da privuče sinovljevu ili kćerinu pažnju minimalne. Može on jurcati i stvarati nered svuda oko sebe, a opet neće dobiti ono što želi.
I mama bi možda htjela svojim nezainteresiranim adolescentima reći:
- Pogledajte me! Postojim li ja još? Jesam li vam važna? Recite mi da sam dobra mama i da me volite!
Ali to bi bilo djetinjasto, pa će ih umjesto toga pitati:
- Jeste li što jeli? Je li sarmica bila fina? Je li ti dovoljno topla ta vesta? Obuci deblje čarape, da se ne prehladiš ...
A odraslu djecu posebno živcira taj čeznutljivi, molećivi pogled koji im mama i tata povremeno upućuju. Nisu navikli na to da starci trebaju njihovu ljubav i pažnju. To im se čini nepriličnim.
Na kraju godine, pripremajući se za novi početak, zureći u treperave lampice na okićenom boru, roditelji velike djece postaju pomalo sentimentalni. Svaka njihova gesta, šareni paketići koje su poslagali ispod bora, svaka svjećica i svaki kolačić, kao da vrište njihovim glasom:
Gledaj me! Tu sam!
Naravno, sinovi i kćeri to ne mogu čuti pa se mame i tate osjećaju osamljenima i neshvaćenima. I nesposobnima da pronađu prave riječi koje bi bližnji razumjeli.
Zapitat će se tada nisu li i sami u mladosti bili gluhi za nijema dozivanja svojih roditelja. U galami brojnih drugih, snažnijih zvukova, ti su im glasovi promakli. Iz svog se djetinjstva sjećaju jedino kako ih roditelji nisu shvaćali, neprekidno su nešto zahtijevali i kritizirali ih.
Je li moguće da se ta priča ponavlja? Je li moguće da djeca i roditelji tako stalno kroz život dozivaju jedni druge, ne uspijevajući uvijek uloviti pravu valnu dužinu?
Pa onda i u dubokoj šutnji, kao i u bezveznome brbljanju, stalno pokušavamo jedni drugima poručiti:
Gledaj me! Vidi me! Tu sam!
Možda su to samo sentimentalne izmišljotine? Ali možda bismo se ipak mogli više usredotočiti i pažljivije osluhnuti tko nas to doziva i što želi od nas?!

Maja Flego



* * * * *


Krivi smo za mnoge propuste i pogreške,
ali naš je najveći zločin zapostavljanje djece,
negiranje temelja života.
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
Njima ne možemo odgovoriti '' sutra '',
oni traže '' danas ''.

Gabriela Mistral

---

Citiraj:

---

ivana7997 prvotno napisa

tatek, tvoje spominjanje privlacenja paznje sjetilo me ovog teksta..

ne ide tebi, i nije nikakva propovijed, ucinilo mi se da pase tu nakon toga sto si rekao

Citiraj:

---

GLEDAJ ME



Dječak se popeo na malu penjalicu na dječjem igralištu, sjedio je na vrhu nekoliko trenutaka, a onda se ohrabrio i skočio u pijesak. Doskočio je na stražnjicu, ali ipak je uspio. Izvrstan skok za četverogodišnjaka! Pogledom je tražio oca.
- Tata! Tata, jesi vidio!?
Tata je sjedio na klupi i žalio se susjedu na svoj stari auto, za koji nikad ne zna hoće li upaliti otprve i kad će ga ostaviti na cjedilu. Kad bi barem dobio kredit da kupi nešto novije ...
- Tata, vidi me, opet ću skočiti! Gledaj me, nemoj sad pričati!
- Vidim, vidim, tu sam! – dobacuje tata, smirujući ga.
- Sad! Gledaj!Ha, je l' bilo dobro!? Hoćeš da opet skočim?
- Odlično je bilo! Pazi da ne padneš! – odgovorio je obožavani otac i nastavio razgovarati sa susjedom o onome što ga najviše muči.
Djeca su skakutala po igralištu. Najmanji predškolci povremeno bi donosili travčice i kamenčiće mami i tati. Dodavali bi im igračke, pa ih opet tražili natrag. Svi su htjeli da ih roditelji neprekidno gledaju, da sva njihova pažnja bude usmjerena isključivo na njih. Jer, jasno je da mama i tata postoje samo radi njih.
Glad za roditeljskom pažnjom navodi ih da se penju na višu prečku penjalice, da viču glasnije, vrište prodornije.


Ako im se učini da ih mama ne gleda dovoljno pažljivo dojurit će do nje i okrenuti njezino lice prema sebi, kako bi je pravilno usmjerili. Kao da govore: Mene gledaj!
Samo mene! – jer ne mogu podnijeti da netko drugi mami bude zanimljiv i važan.
Koliko god ih gledate, nikad im nije dovoljno.
Umorni od njihova dozivanja, kojim stalno provjeravaju jesmo li im na raspolaganju, ponekad se i naljutimo na njih. Pomislimo kako su sebični, potjeramo ih za kaznu u njihovu sobu i vičemo: Da te nisam čula! Bježi tamo da te ne vidim!
A onda godine prolete u trenu i odjednom shvatite da vas djeca više ništa ni ne pitaju. Kao da su prebrzo poželjela da ih više ne vidite i ne čujete, osim u rijetkim trenucima kad žele da im nešto kupite ili učinite za njih. Vaš im pogled i pažnja nisu više tako važni. Mogli biste se, napokon, malo odmoriti.
Za još nekoliko godina neće vas više ni primjećivati. Kao da su ona vremena, kad su vas dozivali s vrha penjalice, nepovratno zaboravljena. Zapravo, dok se nadmudrujete sa svojim tinejdžerima, koji ubrzano jure prema punoljetnosti, moglo bi vam se učiniti da ste nekako sami dospjeli na tu penjalicu. Kao da je sad na vama red da dovikujete:
- Vidi me, sine, tu sam! Halo, to sam ja, tvoj tata! Sjećaš li se!?
A sin vas ne čuje, zabavljen drugim prevažnim poslovima, za koje misli da vas se ne tiču. No, tata na penjalici nalazi se u nepovoljnijem položaju i ne može se onoliko derati, izvodeći vratolomije. Pogotovo ne može dojuriti do sina ili kćeri i usmjeriti njihova lica prema sebi.


U usporedbi s onim četverogodišnjakom, koji se junačio na štangi, tatine su šanse da privuče sinovljevu ili kćerinu pažnju minimalne. Može on jurcati i stvarati nered svuda oko sebe, a opet neće dobiti ono što želi.
I mama bi možda htjela svojim nezainteresiranim adolescentima reći:
- Pogledajte me! Postojim li ja još? Jesam li vam važna? Recite mi da sam dobra mama i da me volite!
Ali to bi bilo djetinjasto, pa će ih umjesto toga pitati:
- Jeste li što jeli? Je li sarmica bila fina? Je li ti dovoljno topla ta vesta? Obuci deblje čarape, da se ne prehladiš ...
A odraslu djecu posebno živcira taj čeznutljivi, molećivi pogled koji im mama i tata povremeno upućuju. Nisu navikli na to da starci trebaju njihovu ljubav i pažnju. To im se čini nepriličnim.
Na kraju godine, pripremajući se za novi početak, zureći u treperave lampice na okićenom boru, roditelji velike djece postaju pomalo sentimentalni. Svaka njihova gesta, šareni paketići koje su poslagali ispod bora, svaka svjećica i svaki kolačić, kao da vrište njihovim glasom:
Gledaj me! Tu sam!
Naravno, sinovi i kćeri to ne mogu čuti pa se mame i tate osjećaju osamljenima i neshvaćenima. I nesposobnima da pronađu prave riječi koje bi bližnji razumjeli.
Zapitat će se tada nisu li i sami u mladosti bili gluhi za nijema dozivanja svojih roditelja. U galami brojnih drugih, snažnijih zvukova, ti su im glasovi promakli. Iz svog se djetinjstva sjećaju jedino kako ih roditelji nisu shvaćali, neprekidno su nešto zahtijevali i kritizirali ih.
Je li moguće da se ta priča ponavlja? Je li moguće da djeca i roditelji tako stalno kroz život dozivaju jedni druge, ne uspijevajući uvijek uloviti pravu valnu dužinu?
Pa onda i u dubokoj šutnji, kao i u bezveznome brbljanju, stalno pokušavamo jedni drugima poručiti:
Gledaj me! Vidi me! Tu sam!
Možda su to samo sentimentalne izmišljotine? Ali možda bismo se ipak mogli više usredotočiti i pažljivije osluhnuti tko nas to doziva i što želi od nas?!

Maja Flego



* * * * *


Krivi smo za mnoge propuste i pogreške,
ali naš je najveći zločin zapostavljanje djece,
negiranje temelja života.
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
Njima ne možemo odgovoriti '' sutra '',
oni traže '' danas ''.

Gabriela Mistral

---

---

Ivana, vrlo lijep tekst! :)
Gdje si ga nasla?

Ah, na kraju se sve svodi na onu poznatu: dok su mali penju nam se na glavu i idu na zivce, a kad su veci sve bi dali da nam se jos jednom popnu na tu istu glavu ... :) :(

Koji predivan,predivan tekst.Baš me dirnuo u srce,i rasplakao. :love:

Odmah sam se sjetio one poznate minimalisticke izreke koja sve kaze: Danas ce vec sutra biti jucer.

nasla sam ga u roditeljskom kuticu vrtica utrine, davno, slucajno, vise ni ne znam kako

vidi tu

ivana, prekrasan tekst, vec sam ga citala i uvijek ga se sjetim bas na toboganu.

i slazem se s tatekom. oni tako kratko traze nasu paznju, necemo se ni okrenuti, uloge ce se preokrenuti i nama ce biti krivo ko psima sto nismo zaljubljeno gledali u njihovo tobogarenje :heart: