Iako već dugujem koji tekstić za kutak kolumni, nakon što sam u ruke uzela olovku i papir, odlučih ipak najprije napisati priču s poroda. Da mi pomogne da nekako i ja sebi posložim kockice u glavi.
E, pa od kuda početi?...
Možda od mojih priprema za porod. Bile su kao treninzi za najveću utrku na svijetu. Mislila sam da sam spremna na sve. Moj plan poroda svodio se naravno na najprirodniji porod, a moj ga je doktor, s kojim sam dogovorila da bude sa mnom na porodu, u potpunosti podržavao. Plan je isključivao bilo kakvu medicinsku nepotrebnu intervenciju, uključujući i epiduralnu. Toj se stavci sada najviše podsmjehujem...
Zadnji rutinski ginekološki pregled 5 dana prije termina završen je liječničkim komentarom: «Vaša je maternica toliko zdrava da se ponaša kao da niste trudni.», što je značilo - ne otvara se. To me je malo razočaralo jer sam nekako uvijek mislila da će me «paketić» dočekati prije termina. J
U nedjelju ujutro budim se sa smeđim iscjetkom. Nisam očekivala da ću biti toliko prestrašena. Kao da su sve one pripreme pale u vodu. Nazvala sam doktora koji me je umirio rekavši da je to znak otvaranja, što smo čekali, i da mu se javim bude li potrebe. Sljedeći dan na pregledu pokazuju se pomaci ka otvaranju, ali sitni. Muž me vozi kući, a ja na glas razmišljam i pitam se kad ću više roditi. Iz ove sadašnje perspektive mi se čini da mi se nije baš previše žurilo. Pretpostavljam sada da su sve te pripreme i edukacija o porodu djelovale samo na moju svijest, ali je podsvijest ostala neuvjerena da moje tijelo zaista može sve što se od njega očekuje.
Opuštena večera kod kuće sa suprugom koji je od tog ponedjeljka uzeo godišnji kako bi u svakom trenutku bio sa mnom, kad smo se već složili da neće biti na samom porodu, nije davala naznake trudovima. Negdje blizu ponoći, počela sam osjećati lagane bolove u donjem dijelu trbuha. I u samo sat vremena ti su bolovi postajali sve jači i jači. Sada sam bila uvjerena da su to trudovi, a ne grčevi od meksičke večere. I imaju pravo svi kada kažu da se trudovi sigurno prepoznaju. Jednostavno su karakteristični.
Ove sam retke ispisala upravo tu noć, ne bih li zaboravila kako sam se osjećala:
«Trudovi mi više nisu tako mistični. A uvijek sam se pitala hoću li ih prepoznati. Usporedba s menstrualnim bolovima doista stoji, ali onoj koja nema bolne menstruacije ona ništa ne znači. Ova je bol totalno drukčija. Poželim da sam imala bolne menstruacije pa bih možda ove trudove bolje podnosila. Muž me u polusnu pita kako to da ne «cičim» kao što on misli da to druge žene rade. Barem me je uspio nakratko nasmijat. No, još je rano. Ko zna kako ću «cičati».»
Eh, da, ko zna...
Noć je prošla neprospavana. Jutarnji pregled – ima pomaka, ali ponovno neznatnih. Pa dobro, pomislila sam, što moram proći da budu znatni? Tijekom dana gotovo ništa od trudova. Tek pokoji u pola sata. Odlučila sam s mužem ići u sređivanje papira za kredit za stan i u šetnju Jarunom. Možda se nešto dogodi. Poslijepodne je davalo naznaka da će noć ponovo biti neprospavana. Tako je i bilo. Samo s puno jačim i bolnijim trudovima od prethodne noći. Samo sam čekala da budu u razamcima za odlazak u bolnicu.Prodisala sam i tu noć ni oka ne sklopivši. Na jutarnjem mi pregledu doktor kaže da se definitivno nešto događa i da me može zadržati u bolnici ako ću se tako sigurnije osjećati. Naravno da neću. Izabrala sam radije biranje pločica za naš novi stan, a pod najezdom trudova se previjala u improviziranim kupaonicama u dućanu dok je muž zabavljao prodavača.
Kasno popodne, trudovi sve češći, dulji, ali i bolniji.
Navečer se odlučimo ipak otići u bolnicu, a ja očekujem brzi povrataka s «neznatnim pomakom». No, ovoga puta CTG pokazuje nešto drugo. I nisam se ni snaššla, već sam bila isklistirana, i u onoj bolničkoj spavaćici odlazim mužu reći da ostajem u bolnici. On se sav trese i jedva uspijeva uzet moju odjeću i dodat mi torbu za predrađaonu. Meni se uopće ne ostaje i najradije bih se s njim vratila doma.
Ponovo neprospavana noć, treća zaredom, no ovaj puta ne u svom krevetu, već u predrađaoni, tu i tamo prikopčana na nepodnošljivi CTG. Trudovi su nevjerojatni, a ja sam već toliko umorna da ne mogu podnijeti nikakvu bol. Usred noći dolazi moj doktor, a ja mu jedva čekam reći da zaboravi stavku iz mog plana poroda kako ne želim epiduralnu. Jednostavno više nisam mogla, a moj se plan počeo rušiti...
Sve je dobro krenulo što se otvaranja i trudova tiče i ujutro me u 7 sati vode u rađaonu. Dobivam epiduralnu pa drip. No, osjećam se bolje nego protekla 3 dana. Barem ne osjećam nikakvu bol. Čak sam u rađaoni i odspavala više nego u protekla 3 dana.
Vrijeme prolazi, a ja dobivam i drugu dozu epiduralne, a još ništa. Pa treća i pri kraju njezina djelovanja, doktor odluči da idemo u tiskanje. Iako malo u strahu, pomislih: Napokon.
Prvi pokušaj izgona, dvadesetak tiskanja, ništa. Drugi pokušaj – ponovno tiskanja – s hrpom babica i doktora oko mene. Moj doktor stalno drži prste unutra, a njegov izraz lica mi se baš i ne sviđa, no ne stignem razmišljat o tome. Kaže mi da se bebica uopće ne spušta, a ja se pokušavam šaliti i odgovorim: Pa šta joj je tako fino unutra? No, ne dobivam šalu za odgovor. Dolazi još jedna babica koja mi stavlja ruke na trbuh da malo pomogne bebici u spuštanju, a druga doktoru na prste stavlja parafinsko ulje kako moja perinealna masaža ne bi bila uzaludna i kako me ne bi rezali. Babica mi priišće trbuh i kaže da se ja svojim mišićima borim protiv nje.Bila je začuđena koliko snage imam i kada mi je par puta rekla: Mali odmor, ja sam inzistirala da još tiskam, ako smijem. I taj pokušaj izgona je propao.
Veći odmor, pa iz početka. U tom periodu pratim CTG, ima trudova, otkucaji srca mog bucka su u redu, jedino me brine što se broj ponekad izgubi s ekrana. Ali, evo, ponovo svite – sada je još jedan doktor meni slijeva, dvije babice s desna, koje će se izmjenjivati s tiskanjem mog trbuha. Počinjemo iz početka. Moj doktor drži prste unutra, a ovaj s lijeva govori kako jako dobro tiskam. Očigledno to nije imalo učinka. Epiduralna me već popušta, ponovo osjećam bol, ali to me nije spriječilo da uočim kako u jednom trenutku svi pogledaju prema CTG-u. Ja panično pitam: Što je bilo? I odmah dobivam odgovor: Ništa, ništa. Prestajemo tiskat, malo sam zbunjena, svi odlaze i vraćaju se, a moj mi doktor kaže da je već dosta vremena prošlo i da bebu moramo vaditi na vakuum. Ko' da je cijeli svijet pao na mene. Kažem ja: Pa šta to nije jako opasno? Pa jel' možemo pokušati još koji izgon? No, odgovor je negativan jer bi to već moglo biti opasno za bebu. No, doktor mi kaže da mi vakuum u ovoj situaciji kada beba ni milimetar nije spuštena ne bi nikako preporučio, već carski. Nije znao hoću li to prihvatiti s obzirom na moj plan prirodnog poroda. Al' sam odmah nakon njegove preporuke pristala jer sam znala da je to najbolje u tom trenutku za bebu, ali i za mene.
A bila sam razočarana. Jako. Sobom. Bilo me je strah. Gotovo sam zaplakala. Suzdržavala sam se kolko sam mogla. Strah je postao jači kada su me unijeli u drugu prostoriju. Sestre su me tješile kako neću ništa osjetit, no ja sam se tresla od straha. Grozno sam se osjećala kada se iskombinira s mojim razočaranjem da neću ja roditi svoju bebu.
Toliko sam se tresla od straha da me je jedna starija sestra, koju do tada nisam vidjela u rađaoni, počela gladiti po glavi i tješiti me kako će sve biti u redu i da ništa neću osjetiti, a za koji trenutak ću ugledati svoju bebu. Ja ju molim ako me može držati za ruku. Beskrajno sam joj zahvalna za to. A već doista za koju minuticu čujem plač i ugledam malo preslatko biće u nečijim rukama kako ga izvode van. Rasplakala sam se ko kišna godina i uspjela reći: Jadan, kolko je izmučen! Tražila sam da ga barem dotaknem, no nisu mi ga dali. Samo sam registrirala kada je pedijatar došao reći da je sve u redu i mjere bebice i dalje se ničeg ne sjećam, iako kažu da šivanje poslije traje i do pola sata. No, ja se ne mogu sjetiti ni minute.
Došla sam k sebi kad sam u hodniku vidjela muža i sestru, al' zapravo kada su me smjestili na intenzivnu. Nisam prestajala plakat...
Sutradan mi je doktor priopćio da mi je mjehur, oslabljen od tolikog tiskanja pri silnim pokušajima izgona, pukao kod carskog i da imam 3 šava na mjehuru. Bila sam zbog toga 5 dana privezana uz kateter, koji me je više od samog reza kočio u mom oporavku. Mrzila sam «Juru» - tako medicinski djelatnici od milja zovu kateter (urin – Jura).
Niti kada su me sljedeći dan preselili u odjel babinjača nisam prestajala plakati. Bebu su mi doveli na 5 minuta, uspjela sam ga samo poljubiti i srce mi se raspalo kada su ga tako brzo odveli.
Moj plan prirodnog poroda odnijela je rijeka. Bila jesam razočarana, ali mi sada takvo što ne pada na pamet. Sretna sam. Sretna da imamo svog mališana, živog i zdravog, sretna da je sve u redu, da imam svog Leona.
Jedino se ponekad pitam jesu li na vrijeme mogli otkriti da se beba neće spustiti, da mi je za njezinu veličinu zdjelica preuska i je li propust koji je napravila jedna mlada doktorica kod prijema u bolnicu, a koji nisam spomenula na početku, mogao promijeniti stvar. Naime, pri mjerenju zdjelice i letimičnom UZV-u rekla mi je da je zdjelica u redu, a da beba ima oko 3 kg. A moj se bucko rodio s gotovo 4 kg – 3920 g. No, sada to više nije uopće bitno.
Nadam se da vas nisam izgnjavila svojim črčkarijama. Oduljila sam jer, ko što sam spomenula u početku, treba mi ovo da i sebi posložim sve kocke u glavi.
