Pokusala sam naci - no nisam uspjela.
Valjda svi misle da sa punoljetstvom nastupa doba kada vise nema problema.
No cini mi se da nije tako.
Odnos roditelj dijete traje cijeli zivot i zamka koja se pojavljuje u dobi preko18 vise oznacava odgoj roditelja nego djece. Naime, tijekom puberteta dijete se pocne boriti za emocionalnu samostalnost (ona financijska im bas nije previse vazna).
I to je dosta cesto uzrok vecine sukoba na relaciji roditelj-dijete u tom periodu.
Prestanu pricati o sebi, idemo im na zivce, smiju se nasem ukusu, nasim potrebama, podcjenjuju nase znanje.
Prema iskustvima nekih roditelja koje poznajem, znam da se oni cesto ne snadju u toj situaciji. Neki postaju posesivni, ljubomorni i jednostavno pokusavaju sprijeciti dijete da se emocionalno odvoji. Mamama ni jedna cura njihovih sinova nije dovoljno dobra, tate decke svojih curica dozivljavaju kao konkurenciju.
Kako se pripremate za taj period odgoja i razmisljate li o tome uopce?
Da li za vas emocionalno odvajanje djece od roditelja predstavlja nesto pozitivno ili negativno?
Mozete li zamisliti svoje dijete kao potpuno samostalnu odraslu osobu?
(Pod pojmom "emocionalno odvajanje" ne smatram potpuni nestanak emocija vec samo preraspodjelu emocionalnih prioriteta sto znaci da djeci u jednom trenutku roditelji prestanu biti centar svijeta, i pojave se neke druge osobe koje im postanu vaznije).
